ja nemam snage ni za rođenu djecu nakon 20-tog buđenja noću
vidim da su mi se živci istanjili i jednostavno nemam strpljenja da me itko drugi još sisa

nemam prijateljica koje bi me gnjavile, iako sam imala i hvala - ne bi više
naporne rođake nazovem jednom u dva tjedna kad sam iznimno raspoložena za njihov monolog
na poslu sam okružena dobrim i pozitivnim ljudima većinom
one koji nisu u stanju 10 rečenica sastaviti a da nisu o njima i njihovoj žrtvi i njihovoj djeci i svemu njihovom, ne zarezujem
odslušam prve tri rečenice i ispričam se da moram dalje, te se bez odlaganja okrenem i odem


mislim, lijepo je nešto činiti za drugoga i saslušati čovjeka, savjetovati ga kad zatraži
ali ovo izbacivanje "smeća" iz njihove kante u moju i to na redovnoj bazi - to ne bi mogla tolerirati