Dijeli li ijedna mama moju dosadnu sudbinu?

Po cijele sam dane doma sa razigranim dvogodišnjakom. i to uglavnom sama. moja mama svrati svakih par dana po pola sata, muž radi do 16h, ima svoje obveze, a ja stojim doma. kad je sunčano izađemo vani, (ali već danima je jugo i kiša!)
doslovno stojim jer ako sjednem, dijete me počne vuči da nešto s njim radim. i kad krenem onda ne zna prestati. najbolje mi je dok stojim na nogama. na komp sam leteći. šta je najgore taj moj veseljak rijetko i spava, a ujutro oko 7h me već vuče iz kreveta sa riječima:"Mama budi se molim te" pa kako da se ne ustanem?
Posao nikako da nađem. Svašta želim čitati, proučavati, ali jednostavno - ne mogu jer karlo zahtjeva moju 100postotnu pažnju. Dan mi prođe u ničemu. osječam da poglupljujem. već 3 godine ne koristim moždane vijuge. da sam u nekom većem gradu upisala bi si neki zanimljiv tečaj...
Inače, karlo je upisan u jaslice, ali pošto je non stop bolestan, svaki mjesec je na antibiotiku, došli smo do zaključka da je za njega najbolje da je doma. A di sam tu ja???