sad mi je već dosta

[pikula]

Ivana, Argenta - sve stoji. Ma naravno da smo danas lude jer smo doma, sutra presretne i tako u krug - kao i na poslu u ostalom - jednom bi dao otkaz taj tren, a sljedeći put misliš da nema boljeg - hoću reći da jadanje ili slavljenje na forumu nije neki dokumentarac. Samo bih htjela da ljudi odlučuju na osnovu informacija - čini mi se da je ta propaganda da je vrtić odgovor na sve malo predaleko otišla. Voljela bih da se osvježe podaci o drugim opcijama i iskustvima - to svi u jaslice, vrtić, škola, posao do penzije mi je palo preveč uravnilovka. Nit su sva djeca ista, niti zanimanja, životne okolnosti, a bome ni vrtići i uvjeti u njima. Uostalom ista stvar kao i s prirodnim porodima, dojenjem - bitn oje da ljudi imaju sve informacije i podršku - onda možemo govoriti o tome da su stvarnoi nešto izbabrali.
Ima gomila klinaca koji nemaju posebne potrebe u klasičnom smislu i mame naravno ne mogu dobiti status njegovateljica, ali su itekako osjetljivi. Tada je nagore da imaš samo dvije opcije ostati doma i ostaviti posao ili prisiliti dijete da hvata ritam kad mu ne ide, a možda će za godinu, dvije, tri sam ojačati imunološki, psihološki - kako god. Tako samo "hranimo" gomile stručnjaka umjesto da nam je omogućeno da se fleksibilno brinemo o svojoj djeci kako je zaista potrebno, a ne po nekom nepisanom pravilniku.

[Ivana B-G]

u potpunosti se slazem s tobom!
ne znam tko je bio pisao (isto na ovom topicu) da uistini treba cijelo selo za odgoj djeteta, u smislu da se majci/ocu pomogne, a ne da oni sami nisu sposobni za to!...imali bi dakle "cijelo selo opcija", kakao kada odgovara i pase, a u nasem drustvu imas samo dvije opcije ili vrtic za dijete/posao za roditelje ili svi skupa doma.

[argenta]

... Voljela bih da se osvježe podaci o drugim opcijama i iskustvima - to svi u jaslice, vrtić, škola, posao do penzije mi je palo preveč uravnilovka. Nit su sva djeca ista, niti zanimanja, životne okolnosti, a bome ni vrtići i uvjeti u njima.

... Tako samo "hranimo" gomile stručnjaka umjesto da nam je omogućeno da se fleksibilno brinemo o svojoj djeci kako je zaista potrebno, a ne po nekom nepisanom pravilniku.

Na ovo posebno veliki X.

[kokolina2]

Ajme, kao da čitam sebe čitajući sve ove komentare. Dijete će mi skoro 2 godine. Bila sam pri kraju faksa kad sam zatrudnila, sada pišem diplomski i uskoro ću tražiti posao.
Koma mi je. Oglupavila sam totalno. Sve si mislim da mi je badava taj fax kad više ništa ne znam. Nisam u stanju sročiti normalnu rečenicu (obično je u pitanju krivi padež ili poredak riječi u rečenici, a najbolje je kad isprevrtam slogove u nekoj riječi: npr. umjesto "kupaona" kažem "kunaopa" ).
A dijete je u fazi "neeeeeeeeeećuuuu". Prođem kraj njega, ne moram ga ni pogledati, a on viče "neću, nećuuuu". Čak zna govoriti isto i dok spava Stalno, ali doslovno stalno me vuče za ruku. Ne dao Bog da sjednem ili čučnem, a ne, ne, odmah me vuče i krene cendrati. A ako legnem i zaklopim oči (da bi se možda i on malo umirio), odmah krene "a ne, neeee" i gura me, vuče. Kad čitam nešto, dojuri mi u krilo i unese mi se u facu i kaže "Sta je?" pa se moram i ja naceriti koliko mi tada bude smiješno. Danas sam morala pola sata plesati uz Trešnjevačke mališane, jer je odmah krenuo negodovati ako sam sjela. Pa da budem domišljata, krenula ja vježbati uz tu muziku, a on me imitirao
Ide u jaslice, ali je bolestan. A mm će za 2 mjeseca dobiti otkaz i užasno me frka. Više ne znam što bih. Moram diplomski ubrzati (a ne mogu ga pisati dok je dijete doma: budi se u 6, spava jednom oko 2 sata- ja dotle kuham ručak, a zaspi između pola 9 i pola 10, a ja tada krepana), a nemam pojma kolika je mogućnost sad u ovoj krizi naći posao. Jednim dijelom žudim za poslom, a drugim me strah jer se osjećam užasno otupljeno i nesposobno, a moram jer nas nitko neće imati prehraniti. Samo mi se želudac svakodnevno isprevrće više puta od te pomisli. I još kad pomislim da bih htjela još jedno dijete: kad i kako, nemam pojma; a i sve mi se čini da to neće biti moguće

[lillifee]

ja sam totalno skrenula! doma sam vec 2 i pol godine i to sa dvoje malih . preselili smo se u dalmaciju, tako da se tu jos dodatno borim sa privikavanjem na "drugciji" mentalitet. mm radi samo 2-3 dana u tjednu (hvala Bogu), ali isto tako nikog svoga na vidiku. moji socijalni kontakti odvijaju se iskljucivo preko tastature (ajme, ne smijem ni misliti o tome).
sve to skupa me bacilo u teski bad jednoga lijepoga dana kad je mm trebao odrzat neki prikladan govor na temu holokausta. ok, mislim za sebe da sam i obrazovana i elokventna, ali mene je ulovila tolika panika sto cu, ukoliko me netko samo i priupita nesto o toj temi. ja sam cijelu jednu noc cackala po netu i citala sve i svasta jer sam se osjecala kao zadnja budala koja vise nema nista u glavi. apsolutno imam osjecaj da sam zatupila, otupila i poblesavila.
sto se tice mogucnosti zaposljavanja 0% jer nemam kome ostavit klince na cuvanje (vrtic u nasem malom slikovitom mjestascu radi samo do 13:00, a ovdje su svi tako materijalno potkovani i nema krize na vidiku, tako da nikome ne treba neka dodatna zarada i stres, pa tako nista ni od tete cuvalice).
sad sam si dala oduska, pa prije nego odem u krevet idem malo na google earth da vidim kako je na maledivima