Joj, cure, tako mi je zao sto morate proci dvostruku muku. Ne mogu vjerovati da je po centrima jos uvijek onako kako se sjecam sa faxa (i ja zavrsila soc. rad.). Te prakse u centrima su bile kao nocna mora - nekoliko frustriranih baba koje, kao i svugdje, uspiju nadglasati onu tihu, radisnu vecinu koja obavlja svoj posao na najbolji moguci i najtisi nacin, i uspiju ti zgaditi ono za sto si se odlucio kao svoj zivotni poziv. Zasto uvijek i svugdje (ne samo u centrima za socijalni rad) postoji barem ta jedna (ili jedan) koji rade preko one stvari, koji se osjecaju bogomdani i koji tvoje zivotne probleme uspiju otezati do maksimalnih proporcija? Na zalost, moram reci, da sam sretna sto ne radim u svojoj struci.

Drzite se cure, i ne dajte da vas obeshrabre!!! Jaci ste!