Isti ovaj topic Ifigenija je otvorila na pdf Filozofski kutak, no otišao je u krivom smjeru.
Na poticaj nekih forumašica, koji iskreno cijenim, otvaram opet isti topic sa Ifigenijim postom.
Ifigenija prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Prenjegovana djeca
Isti ovaj topic Ifigenija je otvorila na pdf Filozofski kutak, no otišao je u krivom smjeru.
Na poticaj nekih forumašica, koji iskreno cijenim, otvaram opet isti topic sa Ifigenijim postom.
iskreno-od trena kada je krenuo u vrtić- promjenili su mi se kriteriji, načini, mjerila.
Promijenila se razina mojega utjecaja-samim sam se time prestala nerivat oko ostatka vremena-onog u kojem imam utjecaj.
Ifigenija... da li misliš na to da ih previše paziš i imaš sve pod kontrolom?
Moram priznati da nisam baš skontala najbolje 1. post, pa ako možeš da objasniš?
Za moje bi neki rekli da je prenjegovano a drugi da je nenjegovano.
Vejrojatno je njegovana na nekim poljima više od ostale djece (ap) a na drugima manje (higijenai ponekad je vučem blatnim poljima u lošoj odjeći).
Što će reći, imam specifične metode odgoja (u svojoj prirodnoj okolini, ne na ovom forumu). Ali ja za sad nemam s time problema, što ne znači da ih neću ubuduće imati.
Ifigenija, i ja mislim da bi trebalo malo pojasniti pitanje. Ili možda mamma san.
a što to znači nadljudi ? :?
nietzsche?
Pretpostavljam se misli na: "to se ne gasi, to je puno snage, ljubopitljivo, vječito intelektualno-tjelesno-duhovno u nekoj sačekuši, treba im malo sna... vitalni, elastični" - tako sam ja skontala...
Nadljudske snage...
Re: Prenjegovana djeca
Ovo mi je svojevrstan izazov, pa da pokušam..
Kada Ifigenija kaže "prenjegovana" ja mislim da ona zapravo misli da je prebrižna majka, općenito kao majka koja puno daje djeci u svakom pogledu, njeguje njihovu ljubopitljivost, želju za znanjem, želju za fizičkom aktivnošću, želju za istraživanjem. Vitalni i elastični su, pretpostavljam, zbog precizno sastavljenog nutricionističkog plana za svaki obrok, dakle i opet brižna majka kuha zdravo, ukusno i svakodnevno.
Kako su puni energije i trebaju malo sna (poznato je da nadprosječno inteligentna djeca trebaju manje sna nego prosjek) i kako je teško slijediti njihov zahtijevni tempo, Ifigenija se pita ne bi li joj sutra bilo malo lakše ako bi im priredila nešto manje nutricionistički vrijedno, kako bi im bar jedan dan oduzela malo te iste energije i prisvojila je sebi, čisto da lakše prebrodi dan.Dok se nadam da će uskoro zaspati svaku večer odlučujem da ću im sutra zbrčkati precizan nutricionistički plan..... pa da vidimo...
Naravno da se svojski trudi i da su joj djeca uredna, tako da je neupitno da su uvijek čisti, speglani i mirišljavi, bez obzira koliko ju to muke stajalo. Pa se i opet pita, ne bi li ih trebala pustiti od jutra do večeri da budu zaflekani kao da su po blatnim poljima vrijedno gazili. I šta mi mislimo o tome.lli ću ih vuć po blatnim poljima u lošoj odjeći.
I još... kako svojoj djeci kupuje uglavnom kvalitetnu odjeću bez obzira gazili po blatu ili išli na rođendane, i tu je, možda, mala dilema: kupovati i dalje super odjeću za oko kuće koja uglavnom dosta i košta, ili uštedjeti koju kunu pa uložiti u nešto primarnije, a što je to, svaka domaćica, bila zaposlena majka ili ne, najbolje zna.
Ja sam shvatila da je Ifigeniji ponekad teško sa njenom superinteligentnom i prenjegovanom djecom, (što bi se saželo u ono "nad") ali da je jako ponosna na sebe i svoju djecu i da, zapravo, ništa ne bi mijenjala.Moja djeca su nadljudi. A vaša?
Zaboravila sam odgovoriti
Pa, moja nekako nisu, šta ja znam :/ , a ni ja. :/
AM; što bismo mi bez tebe?
Ja već dva dana pokušavam odgonetnuti smisao uvodnog posta...
Pa moja H je donekle takva, ali ne razmišljam previše o tome, dapače mislim da su to normalne i poželjne dječje osobine koje karakteriziraju odrastanje.to je puno snage, ljubopitljivo, vječito intelektualno-tjelesno-duhovno u nekoj sačekuši
Moja su BILA, a onda su krenuli prvo u jaslice, pa u skolu... Potpisujem Krumpiric - s vremenom covjek promijeni i prilagodi kriterije.
Njegovani jesu, ali trudim se da to ne bude previse. Na drugom topicu netko je napisao da djeci povremeno treba malo zdravog zanemarivanja. (Spomenuh to jednom prijatelju, prosvjetaru, a on kaze "to ti je prvi znak roditeljske zrelosti")
Ja sam dugo vremena radila pogresku podredjujuci sve, bas sve svojoj djeci. I klijestila muza da radi isto, ali srecom, nije se dao...
Ono sto se trudimo njegovati je obiteljska dinamika, a to funkcionira samo ako se nitko ne zrtvuje ni na koji nacin, bar ne trajno. Svatko tu mora naci prostora za sebe. Ono sto nam svima treba je ravnoteza.
Kad bolje razmislim, zapravo nam je trenutno bas dobro - djeca su u skoli, ne trebaju nas vise svaki tren, a jos nisu poceli landrati okolo nego su u blizini, pa ne brinem gdje su i s kim. Treba cijeniti sadasnji trenutak.
Re: Prenjegovana djeca
Prije nego što sam počela pisati mislila sam na ovo što si gore navela, kada sam počela pisati sve mi se izbrisalo iz glave i kontrola je prvo što mi je palo na pamet...Ovo mi je svojevrstan izazov, pa da pokušam..
Kada Ifigenija kaže "prenjegovana" ja mislim da ona zapravo misli da je prebrižna majka, općenito kao majka koja puno daje djeci u svakom pogledu, njeguje njihovu ljubopitljivost, želju za znanjem, želju za fizičkom aktivnošću, želju za istraživanjem. Vitalni i elastični su, pretpostavljam, zbog precizno sastavljenog nutricionističkog plana za svaki obrok, dakle i opet brižna majka kuha zdravo, ukusno i svakodnevno.
Uglavom, ok... to je to...
Iskreno, mislim da previše ispunjavanja želja i davanje svega i poređivanje djeci i nije baš tako dobra...
Mislim da trebaju malo osjetiti i zanemarivanja, ovo što je Peterlin navela.
Mislim da je dobro uhvatiti vrijeme za sebe i pustiti jedan dan u sedmici da se sve "raspadne" - nema ručka, jedemo ovo, hodaš u izgužvanoj majici....
A da, odjeću smo mi imali za vani i za kući i vani za valjanje po blatu...jefitnija je za valjanje, ali ako se uvalja neko i u finoj, skupoj odjeći nije problem...
Re: Prenjegovana djeca
bit će da je tako nekako, i još bi vjerojatno htjela malo mira s vremena na vrijeme (a tko ne bi
Ali sviđa mi se i ono o malo zdravog zanemarivanja - ta sam
Ja i dalje pokušavam shvatiti uvodni post, ali zbunjuje me ovo s nadljudima (ne u smislu uebermensch i konotacija koje bi se mogle povući, nego baš doslovno shvaćeno- da su joj možda "too much", ili?). Ostatak posta mi vuče na neodlučnost bi li trebalo baš tako skakati oko djece i je li to pretjerivanje. Međutim, zadnja rečenica mi se nikako ne uklapa. Kompozicijski bi se dalo naslutiti da je to neka vrsta zaključka, ali ne kužim na koji način to proizlazi iz ovog gore navedenog.
Dakle, molimo objašnjenje od otvaračice topica, jer mi nema smisla da umjesto da odgovaramo na upit, mi se natječemo oko toga tko ga je uspio shvatiti. Daj nas usliši Ifigenija
Ili bar te forumasice s poticajima, one su valjda shvatile
Re: Prenjegovana djeca
Ovo nisam znala. Ispada da je moje dijete nadprosječno inteligentno a ja sam idiot jer mi nikad nije dosta sna
Sirius Black, ako te tješi, mi smo svi idioti.
XSirius Black, ako te tješi, mi smo svi idioti.
I zato su moja djeca rano u krevetu, da JA i mm imamo mir!
am, zlica si, zlica.
Nije AM žlica!
cure, uozbiljite se, da ne zaključaju i ovaj topic prije nego što shvatimo o čemu se radi.
Seni, Seni
Vidiš da topicu dajem umjestno disanje i onda me još tako lijepo počastiš.
ma volim ja tebe.Seni, Seni
Vidiš da topicu dajem umjestno disanje i onda me još tako lijepo počastiš.
a sad dosta! ostat ćemo neuslišene znatiželje!Nije AM žlica!
cure, uozbiljite se, da ne zaključaju i ovaj topic prije nego što shvatimo o čemu se radi.
Čitam na drugom topicu da u Ifigenijinoj kući vlada bolest, stoga ćemo se možda na objašnjenje i načekati :/
Vidim da sam svojim postom postavila pravi - izazov
Zapravo sam bolesna, i djeca su bolesna, i muž mi je bio na službenom putu, i u toj izolaciji sam željela malo prodiskutirati, pa sam bezveze sastavila post, onako u bunilu i temperaturi. Sad kad ga čitam - vidim da nema smisla.
Pisala sam ga i prepravljala, i brisala, i ostalo je bezveze. Možda zato jer nisam imala snage napisati što zapravo želim reći. Pa ako nije prekasno, dozvolite.
Moj tata je vidio slike djece, i telefonom mi sjetno rekao - kako ne bi bili takvi lijepi, nasmijani. Imaju svu njegu, toplo im je, nahranjeni su, zdravi, imaju cijepljenja i svašta.
Onda je neko vrijeme šutio, a i ja sam bila na rubu suza. Uslijedila je priča koja mi je poznata, ali je do ovog trena nisam ozbiljno shvatila, ili pustila u sebe.
Rekao mi je tata kako je poslije rata, u brdskim krajevima gdje je on odrastao, vladala velika glad i siromaštvo. Rađala su se djeca, pobolijevala, djeca su bila bolesna, bezvoljna, "šugava" (mislim da to znači da su imali bolest šugu, ili da su bila prištava, ili nešto), često nisu imali što jesti, i bilo je teško gledati i djecu i majke kako se svi skupa muče. U njegovoj je obitelji među ženama bilo navike zaviriti u čašicu, pa onda pjevati. Alkoholizam je za osuditi, naravno, ali nekako nije da ne razumijem.
I onda sam stavljala svoju djecu spavati. I stvarno, to su djeca koja imaju sve na svijetu (naravno, nismo savršeni, niti super-bogati) - ali dok mi je lebdjela pred očima slika koju mi je dočarao otac morala sam si reći - kako su njegovana ova djeca!
A prenjegovana - to je ona karika koja ide iznad "obične" njege koju pruža svaki roditelj koji je iole u normalnim uvjetima, materijalno, duhovno, psihički... to je onaj stupanj u kojem razmišljamo i o cipelicama da budu posebno dobre, i o kremicama, i o tome koliko žitarica jedu (moja djeca jedu žitarice iz biranih izvora ne jer nemaju drugo, nego je jednostavnost hrane pitanje izbora, to je ona priča o nutricionizmu.. pa koje idu u kom mjestu - moj tata kaže da dijete koje ne bi moglo provarit pšenični gris čim su mu davali je moglo reć životu baj baj jer drugo nije bilo), i da ne dobiju previše slatkiša (moja baka za to ne bi imala vremena, a i bila bi sretna da dijete bilo što pojede... zamisli da se pojavi i vidi kako ozbiljno razgovaram o unosu ovog i onog i reperkusijama na zdravlje, inzulinsku ravnotežu i bakrače...), i da peru zubiće, i da se s njima razovara na temelju ravnopravnog dostojanstva i u ja porukama (vidi: Juuls), i smiju li u pješčanik i koji... i tako dalje, znate što mislim. Ni u kom smislu nisam sebe htjela izdvojit kao boljeg roditelja ili paranoika od majke. Mislim da sam neki osvješteni prosjek, tako nešto.
Kolikogod sam sretna da mi djeca rastu kako rastu (a nisam luda, ne idem u ekstreme koje si NE MOGU PRIUŠTITI - kužite - nije da se time izludim, nije da ulazim u dugove da kupim ovo ili ono... njega koju im dajem je ona koju mogu priuštiti i vremenski, i financijski, i psihički, kužite - ne visi mi glad i bolest za glavom, ne skrivam se od postratnih profitera ili komunista koji plijene pšenicu) toliko sam se plakala gledajući ih i misleći na neku drugu djecu, šugavu kako moj tata kaže, i bezvoljnu, i gladnu, i zapuštenu, i djecu čije majke od neimaštine piju i pijane pjevaju... misleći kako su se ova djeca rodila tu, a mogla su i negdje drugdje...
Daleko je od istine da na bilo koji način favoriziram sebe kao roditelja, ili svoju djecu...
Post je trebao zvučati šaljivo - naravno da su divni, kao i vaša djeca, i punija snage, i vitalnosti, i radosti, i svega - kad žive u pravom blagostanju (gledajte, mi financijski idemo u prosjek, da bude jasno... ali i to je - gledano globalno - i te kakvo blagostanje), i željela sam reći - maleni moji, nek me ne čudi što ste takvi, putevi su vam prostrti najbolje što mogu biti u ovom nesavršenom svijetu (opet - ne da ne mogu biti bolji, nego iznad neke crte su detalji nebitni..., kužite - naspram gladi i šuge svejedno je jedu li iz DM-a ili Konzuma ili od Mavrovića... važno da imaju što jesti).
I one naše ljutnje na njih kad su nemogući, neumorni, kad ne spavaju - naravno... ta dječica su dječica puna snage jer ih takvima njegujemo... u tom su smislu naša djeca - nadljudi. A ima dječice koja nemaju snage za igru...
I opet da se vratim na prožvakanu temu - a toliko je nevolje, gladi, i svega... i kad bih barem mogla učiniti nešto da sva djeca liježu u čisto, uredno, nahranjena, i poljubljena... eto, to je trebala biti poruka mog posta. Slatko-gorka... duhovito-bolna, tako nekako...
Moj otac se kao dijete mučio u gladi i bolesti... a unuci, puno bolje. I Bogu hvala... ali kužite... sva ta nevolja je bila tako blizu nama, a mi smo joj umakli, koliko umakli!!!
Kad sam preumorna od svoje djece, sjetim se - njegovani ste, zdravi ste, dobro hranjeni, Bogu hvala da ste takvi
Na koncu čovjek vidi kako je zapravo malo moćan, i kako naše blagostanje visi u zraku, ko neka jabuka, na tankoj peteljci. Tu smo gdje jesmo, što reći - Bogu hvala... i neka i drugima bude dobro...
Joj, Ifigenija, jesi nas sve izmučila onim postom
nadam se da će klinci brzo ozdraviti, i ostati takvi kakvima si ih opisala u uvodnom postu
ajde, sad bar kužim kaj si htjela
Meni je, Ifigenija, jako lijep tvoj post (ovaj drugi
Toliko je istinit
rasplakala si me
ipak, hvala ti za ovo :
joj, ne znam, moja djeca su prvenstveno djeca, i najvaznije je da su zdravi i zivi...
ja sam se sad rasplakala, ifigenijo, a ja ne zasuzim lako.
meni su Ifkini postovi opcenito prekrasni i skuzila sam iz prve sto si htjela - pohvaliti se kako si dobra mama, priznaj
OT - jesam dobro shvatila po tamo nekim postovima - trudna si?
Ifigenija
Jako lijepo.
Ifigenija
AM istovremeno
Stvarno me dirnuo ovaj post, jednostvano nemam što dodati- osim da si me natjerala da još višem cijenim ovo što imamo i sve ove trenutke doma bez jurnjave. Tenks
A sad sam vam dobra, kad raspišem. Cc, ko studenti ste. Ništa sami ne zaključujete
Sandraf - koliko znam, nisam trudna. Negdje sam na klackalici između - nikad više, pa onda - tko zna, ima i trenutaka - da bar... i na koncu - neka bude kako treba bit - a to ovisi o tome kakav sam dan imala. Zadnjih dana mislim da ja nisam građa za više djece, jednostavno sam lijena, ne za njih, nego za kuću. LInguz... nije to za više djece, živili bi u smeću... ionako nije baš biserno čisto, a što bi bilo da ih dođe još...
Al mislim da imam gadan PMS...
XIfigenija
Jako lijepo.
D,ivno s,tvarno
ma ne trebam se ja ni hvalit, to je evidentno, zar nemeni su Ifkini postovi opcenito prekrasni i skuzila sam iz prve sto si htjela - pohvaliti se kako si dobra mama, priznaj
OT - jesam dobro shvatila po tamo nekim postovima - trudna si?
ps Zanima me što će moja djeca pričat svom psihijatru...
Bolno je suočit se s bolom jer bol, jelte boli... ali nužno. Presretni smo svi skupa, i nisam sigurna čime smo to zaslužili, osim Milošću Božijom...AM istovremeno
Stvarno me dirnuo ovaj post, jednostvano nemam što dodati- osim da si me natjerala da još višem cijenim ovo što imamo i sve ove trenutke doma bez jurnjave. Tenks
Ja bar smijem da plačem, to se uvijek pripisuje hormonima 8)
Post je predivan, hvala ti
Kako je prekrasan osjećaj čitati svoje misli. Ja ovo ne znam ovako lijepo reć, a vjeruj mi da sam mislila i danas i jučer i nekidan.
Meni je otac prohodao sa 7 godina. On kaže da vjeruje da je to jer je negdje ukrao šećera i najeo se. Nebitno jel od toga prohodao. Ukrao je šećera i pamti to cijeli život. Rođen je '42.
Znaš šta mi je palo na pamet?A sad sam vam dobra, kad raspišem. Cc, ko studenti ste. Ništa sami ne zaključujete
Najjednostavnije je najkompliciranije.
Ako sam te isprovocirala, vrijedilo je zbog tvog zadnjeg posta.
Kako je prekrasan osjećaj čitati svoje misli. Ja ovo ne znam ovako lijepo reć, a vjeruj mi da sam mislila i danas i jučer i nekidan.
Meni je otac prohodao sa 7 godina. On kaže da vjeruje da je to jer je negdje ukrao šećera i najeo se. Nebitno jel od toga prohodao. Ukrao je šećera i pamti to cijeli život. Rođen je '42.
Ne znam što reći. Bolje šutjeti na sve to skupa, i u sebi prigrliti sve te ljude, skupa s njihovom boli. E, i našu djecu... zahvalni da hodaju, da dišu, da su zdravi... da spavaju (ili ne spavaju)... i da imaju... šećera... ako požele
Da ne pisem puno u ovo rano jutro, samo cu sa odobravanjem potpisati peterlin.Moja su BILA, a onda su krenuli prvo u jaslice, pa u skolu... Potpisujem Krumpiric - s vremenom covjek promijeni i prilagodi kriterije.
Njegovani jesu, ali trudim se da to ne bude previse. Na drugom topicu netko je napisao da djeci povremeno treba malo zdravog zanemarivanja. (Spomenuh to jednom prijatelju, prosvjetaru, a on kaze "to ti je prvi znak roditeljske zrelosti"
Ja sam dugo vremena radila pogresku podredjujuci sve, bas sve svojoj djeci. I klijestila muza da radi isto, ali srecom, nije se dao...
Ono sto se trudimo njegovati je obiteljska dinamika, a to funkcionira samo ako se nitko ne zrtvuje ni na koji nacin, bar ne trajno. Svatko tu mora naci prostora za sebe. Ono sto nam svima treba je ravnoteza.
Kad bolje razmislim, zapravo nam je trenutno bas dobro - djeca su u skoli, ne trebaju nas vise svaki tren, a jos nisu poceli landrati okolo nego su u blizini, pa ne brinem gdje su i s kim. Treba cijeniti sadasnji trenutak.
postoje 3 vrste roditelja:A prenjegovana - to je ona karika koja ide iznad "obične" njege koju pruža svaki roditelj koji je iole u normalnim uvjetima, materijalno, duhovno, psihički... to je onaj stupanj u kojem razmišljamo i o cipelicama da budu posebno dobre, i o kremicama, i o tome koliko žitarica jedu...
- oni koji brinu ima li im dijete što za jest
- oni koji brinu da jedu dovoljno žitarica/voća/povrća
- oni koji brinu jesu i žitarice/voće/povrće organski uzgojeni
zatim:
- oni koji muku muče da osiguraju djetetu obuću kroz godinu
- oni koji brinu da obuća bude nova i dobra
- oni koji brinu da obuća bude 'walking barefoot', sa/bez uloška, koža da bude etički i kvalitativno prihvatljiva
nadalje:
- roditelji kojima je bitno samo da im dijete ne bude golo
- roditelji koji paze da sve sezone budu pokrivene, da odjeća bude udobna
- roditelji koji biraju uzorke, traže organski pamuk i hodaju gradom u potrazi za najboljim punjenjem zimskih jakni koje mogu naći
roditelji:
- koji su sretni da im dijete ne piša i ne sere po kući
- roditelji koji po pelene idu u austriju ili kupuju net-om
- roditelji koji glavu razbijaju organski pamuk/flanel/bambus
nastavite niz...
da se ne shvati krivo. nikoga ne kritiziram - samo iznosim svoje viđenje onoga što je I. možda željela reći.
i da. mislim da su prenjegovana.
teta u vrtiću mi je rekla da je Jr. jedno od najnjegovanije djece koje je do sada imala (a pred penzijom je).
u prvu ruku nisam shvatila što mi pokušava reći. mislila sam da je kritika.
nije bila...
a možda ipak donekle i je...
ifi,
Baš mi je drago i toplo oko srca kad vidim da ima toliko istomišljenika
Ja kad pokušam nekom iz svoje okoline objasniti sve ovo, gledaju me u čudu, odmahuju glavom, "o kakvim sve glupostima ne razmišljaš" i slični komentari.
Evo i ja njima svima šaljem
Ponekad i ja razmišljam o takvim stvarima, čega može biti previše i kako odgojiti djecu u predobrim uvjetima. Kako su živjeli naši preci i kako još žive mnogi ljudi je jedna krajnost a mi klizimo prema drugoj krajnosti i nikad zadovoljni.
Kao da čovjek ima neki gen za samouništenje kad mu je predobro.
Čim nema pravog izazova klizi u depresiju.
Kad ima previše hrane umjesto da dijeli s onima koji nemaju on jede za trojicu i uništava vlastito zdravlje.
Kad dože do toga da se ne mora fizički ubijati od posla odmah sjeda u fotelju i razvija bolesti kralježnice.
Kad ima i više nego dovoljno izmišlja što bi mu još trebalo kao da se bez kredita ne može đživjeti.
Kako postići da čovjek ima ono što mu treba a da ipak bude zadovoljan?
Meni je neki klik u glavi napravila rečenica koju sam pročitala u onom časopisu "Colors", ako se sjećate, sav se sastojao samo od nekih neobičnih fotografija iz raznih krajeva svijeta na jednu temu, uz jednu rečenicu kao komentar.
Fotografija je prikazivala bodybuildera iz Indije, a komentar je bio citat indijskog trenera bodybuildinga: Najbolje rezultate postižu oni koji su siromašni, oni će učiniti bilo što, pojesti bilo što, da dođu do cilja, a bogati su jednostavno nesretni.
Osjetila sam je baš idiotski, ja koja imam sve što mi treba za život, a često sam loše volje i nesretna da ne znam ni sama zašto. I zapamtila sam tu rečenicu (premda je za mene bodybuilding čisti idiotizam, molim bodybuildere da se ne uvrijede
E sad kako da to objasnim svom djetetu, još nisam shvatila.
Ponekad i ja razmišljam o takvim stvarima, čega može biti previše i kako odgojiti djecu u predobrim uvjetima. Kako su živjeli naši preci i kako još žive mnogi ljudi je jedna krajnost a mi klizimo prema drugoj krajnosti i nikad zadovoljni.
Kao da čovjek ima neki gen za samouništenje kad mu je predobro.
Čim nema pravog izazova klizi u depresiju.
Kad ima previše hrane umjesto da dijeli s onima koji nemaju on jede za trojicu i uništava vlastito zdravlje.
Kad dože do toga da se ne mora fizički ubijati od posla odmah sjeda u fotelju i razvija bolesti kralježnice.
Kad ima i više nego dovoljno izmišlja što bi mu još trebalo kao da se bez kredita ne može đživjeti.
Kako postići da čovjek ima ono što mu treba a da ipak bude zadovoljan?
Meni je neki klik u glavi napravila rečenica koju sam pročitala u onom časopisu "Colors", ako se sjećate, sav se sastojao samo od nekih neobičnih fotografija iz raznih krajeva svijeta na jednu temu, uz jednu rečenicu kao komentar.
Fotografija je prikazivala bodybuildera iz Indije, a komentar je bio citat indijskog trenera bodybuildinga: Najbolje rezultate postižu oni koji su siromašni, oni će učiniti bilo što, pojesti bilo što, da dođu do cilja, a bogati su jednostavno nesretni.
Osjetila sam je baš idiotski, ja koja imam sve što mi treba za život, a često sam loše volje i nesretna da ne znam ni sama zašto. I zapamtila sam tu rečenicu (premda je za mene bodybuilding čisti idiotizam, molim bodybuildere da se ne uvrijede
E sad kako da to objasnim svom djetetu, još nisam shvatila.
ovo je toliko bolno istinito i točno da sam se ja sad osjetila bedasto dok to čitam.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom