Gornje Vrapče nema nogostupa, nema parkića, nema dućana, niti javnih površina, dakle nema se gdje izaći, ići, družiti.

Grad? Doći do grada, pothvat! Bus? Tramvaj? Ne zezajte me... Auto? Naći parking a da ne moraš jahati tri dana do svoje lokacije s dvoje male djece, s ljudima kratkih nogu, kratke budnosti, i čestih potreba - teška mislija? Kako bi bilo da i majke s djecom imaju, kao invalidi, pravo na par mjesta bliže centru? Garaže? Pričajte mi o prilagođenosti djeci... to mi se gadi, ako moram idem - ako ne, ne vodim djecu u onu gungulu, buku, smrad, mrak.

Gradske ulice? Dućani sa stepenicama, uski prolazi između polica... gdje dojiti, presvlačiti? Površine za djecu, za igru? Čistoća, urednost - nemojte me zezat! Nemam kometnara o svemu tome...

Sve u svemu ja sa svojima ne idem nikamo ako ne moram. Ostajem u vrtu, ili se šetamo Gornjim Vrapčem i okolicom, pazeći da nas ne pokupi auto. Koristimo platnene nosiljke, ne kolica, tako mi je lakše. Kolica bi mi bila još jedan nečuven teret u ovom gradu.