iz osobnog iskustva iz PR mogu reći da sam tamo doživjela nejgore dane u svom životu, najviše svojom krivnjom no moram priznati da malo krivim i njih..
bebica je pri porodu udahnula mekonijsku plodovu vodu, pa je iz preventivnih razloga bila četiri dana u inkubatoru. porod je završio hitnim carskim, tako da sam ja bila smušena, psihički i fizički u šoku i nisam znala reagirati.
netom nakon poroda, s bebom su prošli pokraj tate, koji je čekao u hodniku ispred sale, kao pokraj turskog groblja i ušli u sobu za kupanje, pa je tata morao pokucati i pitati dal smije biti prisutan. to mi je tak jadno!
onda su bebu stavili u inkubator, i ja sam ih TRI DANA moljakala da me odvedu da ju vidim. s obzirom da nisam bila u mogućnosti kretati se, tek su mi treći dan doveli kolica da ga idem pogledati. mužu su nasmijani rekli da bilo kad može ići pogledati bebu, što je on ujutro uredno zamolio pa su nam govorili da će doći po njega i tako su mu u čekanju prolazili sati, da bi se sestra ili doktorica udostojile pojaviti po njega (uvijek je postojao 'razlog' - vizite iako nas je gore bilo samo dvije rodilje, kupanje itd!!) tek sredinom dana. znam, bili smo prepristojni ili ako baš hoćete iskreno prave tuke, ali jednostavno smo bili u šoku zbog cijele situacije i nismo se znali izboriti za svoja prava.
treći sam dan dakle, po prvi put vidjela bebu. četvrti dan sam cijeli dan plakala i molila doktoricu da me opet odvedu gore, na što su mi odgovorili da me peru hormoni i da se strpim, da će doći po mene. došli su oko 15h. sestre, upućene u moje 'hormonalno divljanje', su mi rekle 'ništa se vi ne brinite, mi ga nosimo, mazimo kad ga presvlačimo, jako je drag..' WTF?? a uključivanje tate?? taj dan navečer su ga na 1 h izvadili iz inkubatora, o čemu su nas obavijestili nakon što su ga već vratili pa opet nismo mogli do njega..
peti dan smo ga napokon dobili u sobu, s tim da smo sa svim sestrama već bili polako na nož jer smo se žalili Podobniku da se ponašaju kao da beba nije naša nego njihova.
dohranjivan je bez konzultacije s nama, duda u ustima 0-24. trebalo mi je dva mjeseca punih mojih i njegovih suza i muke da uspostavimo dojenje.
oprostite što je post malo nerazumljiv, uzrujala sam se sad dok sam ga pisala a cijelu stvar samo želim ostaviti iza sebe jer si vjerojatno nikad neću oprostiti što se nisam bolje izborila za svoju tek rođenu jadnu, uplašenu bebu s kojom sam tako lijepo komunicirala dok je još bio u trbuhu.. i onda ovo!
s obzirom na alternativu u drž. bolnici, ne znam što bih napravila drugi put. mislim da bih ili odmah na početku pokazala zube u PR ili ćemo ići negdje van (A, SLO) gdje za nepredviđene probleme nećemo morati biti pripremljeni (iako ćemo nastojati) nego ćemo dobiti adekvatnu pomoć.