Štrumf, žao mi je, ali ponovo se ne slažemo u mišljenju. Djetetu je sasvim svejedno usvaja li paralelno japanski i hrvatski ili hrvatski standard i, na primjer, kajkavski kakvim se govori u Bednji ili saljski čakavski. U oba je slučaja riječ o dvama različitim sustavima i djetetu je zaista svejedno kojoj je kombinaciji izloženo. Dapače, interferencije među jezicima (a to je upravo ono što si ti navela kao negativnu stranu ranog učenja/usvajanja jezika) veće su kad su jezici (ili dijaletki, ovdje nevažno - nećemo sad još i o definiciji jednog i drugog, a možemo zapravo izbjeći u potpunosti ovu terminologiju i reći idiomi) slični, nego kad su sasvim različiti. Ali imaš pravo, nije tema ovog topika i nema smisla dalje.

Ovo se (nepotrebno) razvilo u nekakvo prepucavanje iako mi to nikako nije bio cilj. Očigledno govorimo iz perspektiva dviju struka. Ajmo onda struke na stranu, pa neka stvarna, životna iskustva govore sama za sebe. U svojoj okolini imam nekoliko dvojezičnih i višejezičnih obitelji s različitim kombinacijama jezika. I rekla bih da su to sve iznadprosječno inteligentni ljudi i djeca, najčešće vrlo uspješni u onome što rade. Ne kažem da su takvi zbog toga što su višejezični, nego tvrdim da im višejezičnost nije naškodila (dapače, mislim da im je bila od velike pomoći i koristi). I ponavljam, da ne bi došlo do zabune, ne govorim o djeci i ljudima koji imaju ili su imali bilo kakve druge smetnje u razvoju. Tu je priča, razumljivo, prilično drugačija. Ali ni to nije tema ovoga topika.

Ja više neću komentirati ništa što u najužem smislu nije tema ovoga topika (a za dosadašnje se ispričavam moderatorima), ali ne zato što ne bih imala što reći, nego baš zato što imam puno za reći, ali ovo nije pravo mjesto.

Štrumf, no hard feelings!