Moj najveći roditeljski izazov je...

[Ifigenija]

... pospremanje :shock:

Trebalo mi je neko vrijeme da pobrojim i shvatim svoje krize, ponašanja i loše dane i zaključila sam da je meni najveći izazov - pospremati kuću, i sve moje loše faze s djecom proizilaze praktički iz tog nesretnog aspekta.

Već vidim lica mojih urednih prijateljica, ili smijeh urednih forumašica, ali vjerujte, ma koliko nekome to bilo jednostavno - meni je fakat teško...

I slijedim flylady već godinama, i popravila sam se, al daleko je to od normalnog...

Otprilike ovako.

Kuća je neuredna, ja sam nervozna, i odsutna, i djeca to osjete, pa su i oni ludi, pa ja imam još manje volje i snage pospremati i raditi što treba, pa sam sve živčanija. Onda uneredim sve sobe, pa sam nervozna jer ne znam gdje bih se djenula s djecom. Mala puže po podu i skuplja mrvice, npr... i djeca razbacuju, razbacuju, a ja sjednem i plače mi se.

Onda dođem k sebi i spremim, pa sam sretna i mirna... i onda jovo nanovo.

Imam periode kad držim sve pod kontrolom, i tada je sve pet... ma čak i ako nije sve pospremljeno, ali ako sam ja svjesna toga da radim najbolje što mogu - sve pet.

Al tu i tamo mi dojadi spremanje, ne da mi se, živcira me, radila bih bilo što drugo, pa se nakupi, i djeca fasuju i svi smo nesretni...

Evo, to je moj najveći izazov...

Nadam se da ću priznanjem (javnim i u sebi) potaknuti pozitivne promjene.

Daklem, redovitim pospremanjem stvorit ću si bazu i mir za obiteljsku sreću.

Koji je vaš najveći roditeljski izazov i kako ćete se uhvatit u koštac s njim?

[Frida]

Moj najveći izazov roditeljstva je odgoj moje djece, ja se stalno pitam pružam li im dovoljno, dali su granice koje postavljam u skladu sa njihovom dobi i mogućnostima, kako od njih napraviti male samosvjesne i zadovoljne ljude.


Ifigenija, nemoj se ljutiti ali ja mislim da ti oko pospremanja diže preveliku buku, gotovo svi topici koje otvaraš su na neki način vezani za isto.

Neznam kakve su ti financijske mogućnosti, ali ako dopuštaju na tvom mjestu ja bih zaposlila osobu za pomoć.

Osobno, ne smeta me nered, pospremam kad mi se da, neuredan stan definitivno nije razlog mog nezadovoljstva niti zbog toga pucam, a ponajmanje mi je on:

baza i mir za obiteljsku sreću

[Matilda]

Moji najveći roditeljski izazovi bili su kad sam trebala trogodišnjem djetetu objasniti smrt bliske osobe, riješiti jedan problem u vrtiću (verbalno malretiranje).
To su bile situacije u kojima sam morala dobro razmislii kako postupiti, što reći (zajedno s MM).

[Maslačkica]

Ifigenija... da li si imala taj problem i prije djece? Jer ja npr. nemam djece, ali mi je to i izazov... uh...

[Maslačkica]

I zaboravila sam reći da si baš dobro objasnila to kolo... i ono što je najzanimljivije je kada spremim onda skontam kako to i nije tako loše, tj. nije mi teško ide brzo itd....ali dok se natjeram (otvorila i ja bila topik na tu temu)

[makita]

Meni ovo sliči na dobru temu (ili se ja prepoznajem u Ifigenijinom postu) uz naznaku da bih izbacila ove naslove kakvi obično dobro prodaju novine i "najveće" probleme. Meni stvarno jesu najveći problemi kad su mi djeca bolesna, ne daj Bože, i tako te teške stvari, al bi volila opušteno malo i o ovoj temi iz 1. posta.

Konkretno, jedan od načina rješavanja nereda je da stvar koju držim u ruci se trudim odložit na njeno mjesto.to sam negdje pročitala i skužila da bi mi to moglo pomoć. Kad se nakupi preveć toga, desi mi se da kremu za guzu sa kauča sklonim na policu. A tamo će, kad tad zasmetati-i naravno tražit ću je svugdje osim tamo

[Peterlin]

Moj najveći izazov roditeljstva je stalno prilagođavanje promjenama (djeca rastu, zar ne, a mi starimo... život je dinamičan proces i taman kad pomislim da smo nekom izazovu doskočili, pojavi se novi).

Nekako mi se čini da sam na trenutke prestara za to... ali sad nema natrag, rodila sam djecu kad sam već bila blizu 40-te - tak je ispalo - i zahvalna sam svaki dan što ih uopće imam. No dobro, idemo dalje...
Kad sam dobro i u snazi (a pretproljeće me iscrpljuje, kao i mnoge) ništa mi nije preteško. Kad me uhvati jugo+nastupajući klimakterij, nema mi pomoći dok ne prespavam i sve mi je izazov.

Pospremanje?
Ima dana kad se osjećam baš kao Ifigenija ... tada bi najradije sve poslala vrit i otišla nekamo na pola dana. Za takve situacije imam broj telefona jedne osobe koja dođe u dogovoreni dan i za ne prevelike pare odradi poslove koji su mi mrski ili ih se skupi previše (ali ne koristim to više redovito... Kad su klinci bili manji, bogme je bilo redovito).

Kad god mi se nešto učini izazovom, razmislim o tome što bi bio pravi problem (npr. ovo što Matilda spominje) i odmah mi je lakše. Trudim se uživati u dobrim stvarima koje imamo sada, a ima ih sasvim dovoljno.

[pomikaki]

Ja čim čujem riječ Ifigenija nemam više asocijacije na grčke mitove već na beskrajno uredan stan u minimalističkom stilu s veoma velikim ormarićem namjenjenim urednom sortiranju sredstava za čišćenje koja su složena po abecednom redu unutar nekoliko podgrupa ovisno o namjeni.

Zasad se nisam srela s vrlo velikim izazovima roditeljstva, jer je dijete još malo i sve ide nekim po instinktivnim obrascima. Čitajući rodine tekstove shvatila sam da mi baš najbolje ide dok slijedim te instinkte. Tako da sam s te strane prilično opuštena. No uskoro će, bojim se, to vrijeme proći.

Trenutno mi je najveći izazov suzdržati se da se ne posvađam s mm-om do daske čim se malo zakačimo, kako nam je ranije bio običaj.

[anek]

da mi je pospremanje najveći izazov roditeljstva i baza za mir i obiteljsku sreću kao što ifigenija piše, i da u tolikoj mjeri utiče na moj odnos sa djecom i vrijeme koje provodimo zajedno, mislim da osim što bih angažirala nekoga tko bi mi pomogao oko pospremanja, sigurno bih i otišla porazgovarati sa psihologom na tu temu, pa pokušala na taj način riješiti taj problem u sebi.

inače, na naslov teme moj odgovor bi bio isti kao i fridin

[ninet]

Ja bih ovaj tvoj izazov preimenovala u prepreku, smetnju, kamen spoticanja. Izazov mi je nesto pozitivno i vjerujem da nam je svima izazov ono sto je Frida definisala kao svoj.

Da nemam kucnu pomocnicu i ja bih imala taj kamen spoticanja. Ovako, onosto radim, radim s uzivanjem (dodje mi kao odmor)

Moj kamen spoticanja je samo stupanj mog umora koji je obrnuto proporcionalan pragu tolerancije.

[Romy]

...je dosljednost u odgoju, "pravilima", zabranama i sve bi to trebalo anulirati moju prokletu komociju i životnu parolu "lako ćemo".
Previše sam popustljiva, ali iz krivog razloga....vlastite komocije, jer ne želim slušati urlike, revolucije i sl....

[sandra111]

Najteži mi je izazov naći pravu mjeru. Kad odgajam, usmjeravam, njegujem, hranim, pričam, potičem, mazim..., i sve to redom što spada u roditeljstvo, voljela bih da ne pretjeram (previše). Nekako se često zapitam što to jadno dijete misli i osjeća nakon mojih odgojnih intervencija. Ja sam odrasla u srazu dviju krajnosti mojih roditelja, jedan prebrižan, drugi prilično nezainteresiran, i kad danas gledam na to, najveći mi je problem bio što sam i jednog i drugog pristupa bila previše svjesna i nesretna i zbog jednog i drugog. Danas kao roditelj, daleko sam od onog neaktivnog, kao i onog prebrižnog principa, ali svejedno se uhvatim kako previše tupim s nečim.

[Ifigenija]

Hm, i u privatnom životu sam sklona hiperbolama i senzacionalizmu. Pa valjda blebnem naslov, eto, iz dubine duše i ostanem živa. Nemam ništa protiv da se preimenuje kako god - da bude jasniji i prihvatljiviji.

Ja sam imala pomoć, i cijeli dan (čuvalica) i pol dana, i par puta tjedno, i svakako - i džaba. Nije u pitanju kuća, ni nered - nego ja. Koliko drugi spremaju - toliko više ja neredim...

Ne da mi se. Mrzim spremanje, a ne bih ga mrzila. Zapravo, kad krenem - sve pet. Al mi se teško pokrenut...

Ne znam. Recimo kad držim kuću - sebe - u redu, tada je sve s djecom okej. Jednostavno sam pribrana, pa sad - što iskrsne, to i riješim. Ali kada se stvar otme kontroli, tada nemam SEBE pod kontrolom, i to je temeljni problem. Uhvati me malodušje, grizodušje, tuga, depresija, svašta nešto - a sve nekonstruktivno i loše.

Oduvijek sam imala problem sa spremanjem, i nije tajna zašto - zbog iskustva s majkom koja jest držala sve u redu, ali po koju cijenu, fiju! No, dosta o njoj. Ja sam tu bitna...

Divim se ženama koje bez nekih većih bedova sve drže pod kontrolom. Kako to radite? I kad stignete sve one ugodne stvari ostale u životu?

[Ifigenija]

Ifigenija... da li si imala taj problem i prije djece? Jer ja npr. nemam djece, ali mi je to i izazov... uh...

Jesam... još veći nego sad. Sad je super - kako je bilo

[Anci]

Ifigenija, pa nije ta kontrola toliko važna koliko joj ti pridaješ važnosti.
Djeca su mala, normalno je da se stan razbaca i da gaziš po bojicama i lego kockama.

Mene ne muči ni nedosljednost
U biti, ninet i Frida su lijepo objasnile ono što mislim.

Htjela bih da budu sretne, zadovoljne sobom i bojim se da ja usput nešto ne zeznem.

[abonjeko]

Moj najveći roditeljski izazov je kako ostati cool i smirena dok me dijete "gazi" teškom artiljerijom....u smislu da je toliko naporna da je sposobna plakati cijeli dan, nervozirati, lupati sobom u zid, ne jesti, piškiti u gaće ukoliko nešto ne dozvolim - a ne dozvolim da se crtići stalno gledaju (recimo; to je jedan od najaktualnijih primjera s obzirom da su je obuzeli crtići posljednjih mjesec dana)...inače nije sklona dramatizaciji ukoliko joj se nešto ne dozvoli, ali je to valjda neka trenutna faza...

Ovo je bio prvi pokušaj definiranja, drugi, koji slijedi, je zaozbiljno...

Moj najveći roditeljski izazov je svakodnevno manevrirati između statusa majke, kućanice, zaposlenice, studentice, aktivistice, projektantice, mlade nabrijane-željene-izlaska partijanerice (ovo partijanerica ne znači da volim isključivo partije i ono što se tamo sluša :/ ), mlade žene koja nema pomoć baka i djedova, mlade žene kojoj je oduzeta stipendija (s prosjekom na magisteriju od 4.8) koja shodno tome ima posla preko glave s administracijom, tužbama i pravnim rješenjima, s nevjerojatnom količinom svakodnevnih potvrda koje sam prisljena vaditi kako bih stalno nekome morala dokazivati svoj status i položaj....i na još milijun emocionalnih unutarnjih borba sa samom sobom i okolinom koje su golim okom nevidljice...zapravo, pospremanje kuće mi na sve to skupa dođe kao melem.... :/

Ali, izazov je i iz svih takvih situacija naučiti što je više moguće kako se neke stvatri nikada više u životu ne bi ponavljale....ja sam sada u ulozi spužvice....i ne žalim se toliko na artiljeriju koliko na nepostojanje perioda "ventiliranja" koji bi mi pružio mogućnost donošenja racionalnih, staloženih i "proračunatih" odluka....

Ali br.2....i to je dio odrastanja i spoznaje...valjda me život želi kratkim rokovima pritisnuti i naučiti kako da se snalazim s vrlo malo vremena.... :?

[sirius]

Moj naveći roditeljski izazov je ostati "normalna " i pozitivna odgajajući i brinući se o svojoj bebi koja je rođena sa kompliciranom srčanom greškom i još ju čekaju dvije teške operacije(i tko zna koliko dana hospitalizacije).
I jednako tako mi je velik izazov da ostanem "normalna " i pozitivna majka svom sedmogodišnjaku jer u toj cijeloj priči on ponekad tjednima bude bez mene,a i kad sam tu često se trudim biti prisutna duhom.

I,da ,sada baš mislim gdje bi mi bio kraj kada bi mi najveći izazov bio pospremanje...

[mislava]

najveći izazov mi je ostati koliko - toliko spontana.
ono, kad s klincima na livadi igram nogomet, a oni se namjerno krenu bacati u blato. umjesto da dreknem i demonstrativno ih pokupim u kuću, ja im se - pridružim. poslije se izuvamo u dvorištu, i idemo direkt u kadu, ali - uživamo. kao prasci (doslovno).
nekad me prljava kuća sekirala, sada više ne. a i klinci su veći, pa mi pomognu, objasnila sam im da ćemo onda imati više vremena za neke druge aktivnosti.
ne bih htjela biti mama koja šizne kada se dijete uprlja, razbije ili prolije nešto, a to se može istrenirati - ja sam primjer.

[MGrubi]

odgovor na naslov: ostati cool dok mala iskače iz ože - ne baca, ne udara, nego cviiiliii
nema iritatnijeg zvuka na ovoj planeti
i neče da kaže šta treba, šta smeta .. ništa!
očekuje da ja pogodim .......... aaaaaaaaaaaaaa...... uff

nedostaje mi mogućnost konkretnog planiranja vremena, dobro se snalazim u improvizaciji, ali ima dana kad nemam energije... kad bih voljela bar malo monotonije

ili da mogu odspavati popodne, ili otići leći kad meni dođe ....

proći će

Ifigenija, mislim da je tvoj problem u tome što se ti previše definiraš kao majka-domaćica
i ako kuća nije "podkontrolom" onda si ti loša?

Uhvati me malodušje, grizodušje, tuga, depresija, svašta nešto - a sve nekonstruktivno i loše.

jer da mrziš spremati kuću.. .hm .... meni je to dosadno, pa nisam niti ću otvoriti topic o tome kako planiram se ustati prije ostalih ukućana da bih pospremila stan i sve dovela u red ... jest, još sam pod dojmom


kroz nekoliko tvojih postov ja sam dobila sliku žene-majke-domaćice-supruge točno po katoličkom uzoru
a to je veliki teret
tu i tamo ja osjetim grižnju savjest što nisam "bolja" domačica, urednija, pedatnija, što mogu forumirati dok suđe čeka da se utrpa u suđericu ... ali me brzo prođe

[pikula]

moj je usklađivanje vječno promjenjivih rasporeda - nikad kolotečine, pa su mi rutine i red postale čežnja srca moga.

[kinder]

Moj naveći roditeljski izazov je ostati "normalna " i pozitivna odgajajući i brinući se o svojoj bebi koja je rođena sa kompliciranom srčanom greškom i još ju čekaju dvije teške operacije(i tko zna koliko dana hospitalizacije).
I jednako tako mi je velik izazov da ostanem "normalna " i pozitivna majka svom sedmogodišnjaku jer u toj cijeloj priči on ponekad tjednima bude bez mene,a i kad sam tu često se trudim biti prisutna duhom.

I,da ,sada baš mislim gdje bi mi bio kraj kada bi mi najveći izazov bio pospremanje...

ja sam blizu sirius samo kod mene je u pitanju dvoje djece i bolestan suprug :/

[melange]

Oduvijek sam imala problem sa spremanjem, i nije tajna zašto - zbog iskustva s majkom koja jest držala sve u redu, ali po koju cijenu, fiju! No, dosta o njoj. Ja sam tu bitna...

meni se čini da se ti baviš samo vrhom ledene sante i krajnjim manifestacijama, a da bi se trebala pozabaviti onim što se krije ispod površine vode

[Fidji]

Hm, i u privatnom životu sam sklona hiperbolama i senzacionalizmu. Pa valjda blebnem naslov, eto, iz dubine duše i ostanem živa. Nemam ništa protiv da se preimenuje kako god - da bude jasniji i prihvatljiviji.

Ja sam imala pomoć, i cijeli dan (čuvalica) i pol dana, i par puta tjedno, i svakako - i džaba. Nije u pitanju kuća, ni nered - nego ja. Koliko drugi spremaju - toliko više ja neredim...

Ne da mi se. Mrzim spremanje, a ne bih ga mrzila. Zapravo, kad krenem - sve pet. Al mi se teško pokrenut...

Ne znam. Recimo kad držim kuću - sebe - u redu, tada je sve s djecom okej. Jednostavno sam pribrana, pa sad - što iskrsne, to i riješim. Ali kada se stvar otme kontroli, tada nemam SEBE pod kontrolom, i to je temeljni problem. Uhvati me malodušje, grizodušje, tuga, depresija, svašta nešto - a sve nekonstruktivno i loše.

Oduvijek sam imala problem sa spremanjem, i nije tajna zašto - zbog iskustva s majkom koja jest držala sve u redu, ali po koju cijenu, fiju! No, dosta o njoj. Ja sam tu bitna...

Divim se ženama koje bez nekih većih bedova sve drže pod kontrolom. Kako to radite? I kad stignete sve one ugodne stvari ostale u životu?

Ja te skroz kužim, jako se slično i ja osjećam.
Teško se otrgnem iz razmišljanja da bi svi bili sretniji i zadovoljniji kad bi živjeli u urednom stanu. I zavidna sam savršenim domaćicama koje kuhaju doručak, ručak i večeru, a stan se cakli.

I radim na tome da se otrgnem od toga, pogotovo kad pročitam postove slične onome od sirus. I kad mi netko dođe nitko ne primjećuje nered, tak da mislim da je to samo nered u mojoj glavi.

[flower]

mislim da je ok da svatko ima svoj izazov i pliz bez zgrazanja nad izazovima drugih, super ako to nije tvoj izazov ali tko od nas moze mjeriti sto je veci izazov za nekog?
moj najveci roditeljski izazov je da budem ja, da sa svojim djetetom zivim svoj roditeljski san, gradim sebe i mirim se sa sobom, onom mojom lijepom stranom i onom koju bas ne volim, ali eto je imam.

[abonjeko]

Moj naveći roditeljski izazov je ostati "normalna " i pozitivna odgajajući i brinući se o svojoj bebi koja je rođena sa kompliciranom srčanom greškom i još ju čekaju dvije teške operacije(i tko zna koliko dana hospitalizacije).
I jednako tako mi je velik izazov da ostanem "normalna " i pozitivna majka svom sedmogodišnjaku jer u toj cijeloj priči on ponekad tjednima bude bez mene,a i kad sam tu često se trudim biti prisutna duhom....

...to je baš izazov i veliki teret na plećima....

[brane]

meni je izazov odgoj moje djece...
oko sebe na žalost imam primjere LOŠEG odgoja i NEODGOJENE djece...
to me izluđuje i nemogu zamisliti kako si jedan roditelj može dopustiti da ga njegov sedmogodišnjak pošalje u k....krasni ili da joj kaše odj..... iode svojim putem a isto to dijete mene posluša svaki put kad ga nešto zamilim da napravi ili mu uputim lijepu riječ zaist adobijem odgovor kakav se može očekivati od jednog sedmogodišnjaka...sasvim u skladu s njegovom dobi..."teta B. ja to bi...ili ja to ne bi....evo me idem vam ja to napraviti...."itd....da ne nabrajam

bojim se očajno puberteta jer ja nisam bila davno u pubertetu i znam koliko sam mrzila taj pubertet radi svih promjena koje mi se dešavaju a ja nemam s kim o tome razgovarati....


što se tiče Ifi i njenog posta...ja tu ženu naprosto obožavam...ona je meni fantastična....
pa što ako je kuća neredna....
pa što ako je roba neopeglana....
pa što ako je suđe neoprano....
ako će mi neko doč doma i gledati kakav mi je stan...e pa taj može slobodno poljubiti vrata i okrenut se ispred njih jer meni takvai ljudi ne trebaju doma...
sređujem stan kad iamm vremena za to...trenutno (sljedeća 3mj) živim sama s klincima jer je mm na poslovnom putu, tako da doslovno sređujem stan kad imam vremena i to radim kao igru s djecom...ako ja perem suđe (plastiku ne stavljam u perilicu) stariji suđe briše mlađi suđe sprema na mjesto uz moje upute
kad je sušenje robe u pitanju moja djeca obožavaju istavljati i skidati robu sa sušila...
kad imam robu za sušilo stavim ga u DB i dječaci se zabavljaju tako što stavljaju robu na sušilo
ja to kasnije mrvicu popravim i to je to...
za to vrijeme ja slažem suhu robu....
pranje wc-a
dječaci sređuju svoju sobu ja wc i ko će prije...ko prije završi bira što se taj dan radi, koja se igra igra ili što se kuha za ručak ili na koje igralište se ide, koji crtić se gleda...

ja sam sebi život organizirala kao igru s djecom...
sve što radim radim s njima dvojicom i zaista mi je to fantastično
čak sam si uspjela uskladiti i odlaske u teretanu
stariji na svoj trening, mlađi na čuvanje u teretanu u igraonicu a ja na sat vremena svog treninga...svi sretni i zadovoljni....

sve je stvar organizacije i kako ćeš se ti postaviti prema tome...meni zaista ništa nije teško...jedini što ne radim s djecom je peglanje veša...oni su tad o svom poslu a ja to radim kad su oni već u krevetu uz film i čaj ...vrijeme zaista proleti a hrpetina brzo bude opeglana....

[tanja_b]

Dosad se još nismo susretali s velikim odgojnim izazovima.
Ali čitajući što se zbiva po školama (srednjim, pa već i osnovnim), i gledajući u kakvom društvu živimo, mislim da pravi izazovi tek slijede :/

[rahela]

moj najveći izazov je da nakon radnog vremena budem mama koja ima snage barem pola koliko i moje dijete
da mu mogu odgovoriti na sva njegova pitanja, da se mogu igrati s njim, i da pritom ne mislim samo na to jel sad još moram nešto i kuhat
pospremanje i nered me ne diraju toliko, ali priznajem da MM igra veliku ulogu i ako recimo ja pospremam jednu subotu, on će iduću (ali apsolutno sve, od posisavanja, brisanja prašine, do čišćenja wc-a)

[boa]

moj najveći problem je kratki fitilj.
dan provedem mantrajući pusti, pusti, samo smireno... ne vikati, ne vikati... pa stisnem zube, pa progutam, pa sebi u bradu, pa ipak viknem, pa pošaljem u time out, pa opet pusti, pusti, smireno reci i u krug.

inače, stan mi je katastrofa. igračke po podu, prašina neobrisana i sve što ide uz katastrofu od stana, ali nikog od nas to ne smeta. svi smo neuredni. inače, stan zovemo "bermudski trokut" jer sve nestane u tom stanu, ali baš ništa ne mogu pronaći, ni piđamu(pa uzmem novu), ni dudu(pa uzmem novu), ni USB stick (pa kupim novi), katastrofa...a razbacana odjeća po cijelo stanu - od vel 74- do muškog 60

[malena beba]

ja ne kuzim jeli sad trebam odgovorit koji je moj najveci izazov ili nesto sto je povezano sa ciscenjem kuce?? i uopce ne kuzim kakve veze roditeljstvo ima sa pospremanjem??

moj najveci roditeljski izazov je odgoj opcenito

[djuma]

ifi, i meni si jako simpaticna i draga.
i ne razumem sta je tolki problem.
sta tacno radis kad kazes spremanje?
usisavanje? prasina? sirenje vesa, skupljanje, slaganje?
pranje podova, wc-a? prozora? kuvanje?
sta od toga radis svakodnevno i sta ti je tesko?
ja svakog dana kuvam,
dok uzavre voda, jedan ves skupljam, drugi sirim i slazem.
ne peglam nista. kuvam rucak dalje.
kuhinju raskrcujem uvece, tad ukljucim sudjericu.
svo prljavo sudje je tamo.
usisavanje i prasinu, a to povlaci i pospremanje igracaka
jednom u dva-tri dana, zavisi od stepena prljavosti.
inace, igracke stoje razbacane u jednom delu dnevnog boravka.
i ne diram ih. ako mi bas smetaju, naguram ih u jedan ugao.
ionako ce ih opet razbacati.
wc isto na dva-tri dana, ali ne istim danima kad usisavam.
zavese i prozore perem dva do tri puta godisnje.
kod nas se ne pusi, ni gosti.
ves masinu ukljucim obicno svako vece,
kad zavrsimo s tusiranjima. sirim sutradan.

[Freyja]

mislim da je ok da svatko ima svoj izazov i pliz bez zgrazanja nad izazovima drugih, super ako to nije tvoj izazov ali tko od nas moze mjeriti sto je veci izazov za nekog?

S time bih se u potpunosti složila. I ne mislim da je Ifi pospremanje kao takvo najveći roditeljski izazov, već sama ta činjenica koliko je sve to opterećuje i koliko, nažalost, može utjecati i na njeno raspoloženje ili na što već... A mogu je isto tako i razumjeti jer je moja mama bila BOLESNO uredna osoba (čak je i čarape, prije nego bi ih sparila, lagano zapeglala na minimumu topline :shock: ). Zapravo, danas mi je žao, shvaćam da se (pre)često bavila nebitnim jer se očito nije željela svjesno suočiti s pravim životnim izazovima,...i kao što netko reče, to je tek vrh ledene sante. Moram priznati da ja i dan danas osjećam svojevrsne posljedice tog njenog ponašanja, ali isto tako ne dozvoljavam si (skoro da mogu reći - nikad) da to prenesem na svoju djecu. Imam jednog malenog, živog, poludivljeg , razularenog četverogodišnjaka koji kroz dan stvori nezamislivi nered, ali se ne živciram. Stvarno. Navečer, ili tijekom dana, to pospremimo, više ja nego on, onako kako to rade i u vrtiću, bez prevelikog pritiska i to je to. Petomjesečna curka još nije počela raditi nered. Ali što zapravo želim reći? Sjećam se nečega što sam jednom davno pročitala (uopće se ne sjećam gdje, u nekom časopisu, knjizi...) o jednom dječaku koji se obožavao voziti na svom biciklu, ali je taj nesretni bicikl stajao na balkonu, a da bi ga se iznijelo van, moralo se proći kroz bolesno uredni dnevni boravak koji je "održavala" njegova mama, i mama je bezbroj puta vikala na njega zbog tog bicikla i ako bi, ne daj, Bože, s guma na tepih pao komadić sasušenog blata... Rekao je kako mu je vožnja mnogo puta prisjela, i kako često ne bi ni otišao van s biciklom samo da se mama ne bi ljutila na njega. I čega se on danas sjeća? Ma, mislim da me kužite što želim reći. Ta mi se pričica nekako usjekla u pamćenje... Ajme, kud ja ode, ali na to sam odmah pomislila kad sam pročitala što je Ifigenija napisala.

[litala]

meni uopce nema niceg zgrazajuceg ni senzacionalistickog u tome sto muci ifigeniju :/

sto sve tako bukvalno shvacate i projicirate na sebe?

i sto uvijek kad netko ima problema s vlastitom organizacijom (unutar glave i oko nje) uvijek zavrsi na nabrajanju kolko tko puta pere kupatilo i kad pegla i brise podove? :?


on topic - moj najveci roditeljski izazov je da smanjim blejanje i blejanje i budem prisutniji roditelj. borim se s time vec dugo dugo, nekad uspjesnije, nekad manje uspjesno, jos nisam dostigla neki nivo koji bi me bar donekle zadovoljio :/

[kinder]

netko je bolje a netko lošije organiziran,netko radi sporije,misli sporije,netko pegla brže

To je jako nusporedivo

Mislim da Ifignija definitivno nije željela navesti spremanje kao problem, nego cjelokupnu situaciju (ispravi me ako griješim ) :/
Mislim da je njoj sveopći kaos problem , a onda to projecira na spremanje i u tome vidi problem.

Iskreno ,i meni je povremeno bilo muka od svega, djeca,posao,kuća,nabavka ( da barem mogu naručivati hranu on line !), onda kreće nervoza i muka mi je od svega

Sada su moji problemi puno veći ,tako da mi je zbrka u glavi maksimalna

[flower]

ifi je pokrenula temu, ali da topik ne ode u sveopce zgrazanje i sl. govorimo o sebi i o svojim IR

[babyboys]

meni je najveći izazov, s kojim se suočavam i po nekoliko desetaka puta dnevno, ostati cool, ne vikati, ne svađati se, ne dopustiti da me svaka sitnica izbaci iz takta i već jednom naučiti da moja ne mora biti zadnja baš uvijek. i zato mantram u sebi već godinama, kad najjače u meni kuha stavim nasmijanu masku i trudim se razmišljati o proljeću.

ne, nisam luda, samo imam jako kratak fitilj i sve me pogađa.

i još jedan. ja sam control freak i strašno me pogađa što zbog poslova koje mm i ja radimo i načina na koji nam je trenutno uređen život, ne mogu računati niti na najmanji oblik kolotečine i života "po špagici". a to opet pridonosib ovom prvom dijelu, i tako u krug.

[Svimbalo]

Mmmm, super tema!
Sad nemam vremena za drugo nego reći da mi se moji izazovi čine upravo smiješno nebitnima u usporedbi s npr. onima s kojima se suočava sirius...

A onako na brzinu-brine me kako ću dostići neke svoje ideale, i kako da ne dopustim da me mogim danima savlada umor (nakon posla) i da se nemam snage posvetiti mu...

[fegusti]

obuzdati svoju nagonsku reakciju na njihovo loše (po mojem mišljenju) ponašanje.
u protivnom bilo bi batina i puno više vikanja, a sve bez dugoročnog rezultata.

[kloklo]

Nakon malo razmišljanja, zaključila sam da mi je, kao Abonjenko i MGrubi, najveći izazov ostati mirna kad dijete navali najjačom artiljerijom - cviležom.
Niš me ne mre tak raspigat i unervozit i niš mi nije tako teško kao ostati mirna pri tim frekvencijama

Leona, srećom, polako napušta taj obrazac ali stižu mlade snage, kuku meni

[clumsy mom]

Uhhh... najveći izazov definitivno mi je pravilno odgojiti dva potpuno različita deteta. Različite nagrade, različite kazne, različit način delovanja skoro pa za sve. S obzirom na to da je između njih razlika svega 1min sve to dodatno dobija na težini. Ostati dosledan po svaku cenu, ignorisati logične ali neproduktivne pobune...nekad mi mozak vri već u 18h :/

[mara]

on topic - moj najveci roditeljski izazov je da smanjim blejanje i blejanje i budem prisutniji roditelj. borim se s time vec dugo dugo, nekad uspjesnije, nekad manje uspjesno, jos nisam dostigla neki nivo koji bi me bar donekle zadovoljio

isuse, ovo kao da je iz mojih ustiju

[samamama]

pospremanje...

ja cu priznati da sam mozda malo sebicna sto se toga tice.. svog dvogodisnjaka sam vec prilicno "istrenirala" da sam posprema
Nemojte me krivo shvatiti, nista na prisilu ili nesto slicno, on je kao i sva djeca htio sudjelovati u svemu, a ja sam to samo iskoristila..

meni je najgore bilo pospremanje carapa, one bi se danima vukle po fotelji a nikako ih spariti i spremiti., a od kada imam malog pomagaca, on ih sve odnese u svoju ladicu sa carapama :D istina, sada tamo ima i mojih i njegovih, ali barem su donekle na mjestu
svoje igracke sprema, slikovnice, aute itd.. a kada donesem stvari iz ducana zajedno samnom raspakirava vrecice, nosi talet papir u kupanou ( iako je ono pakovanje veliko kao i on ), sprema stvari za koje zna gdje stoje, a ostale mi dodaje., prljavo sudje case, tanjure itd nakon sto pojede sprema u kuhinju..

znam da je jos jako mali, i vecinu ovih stvari samoinicijativno radi, kao sto je npr. spremanje tanjura za koje bi radije da ne radi., ali onda si mislim: zasto da mu to branim kada je to i meni pomoc?

sada cekam da naraste pa da mu uvalim usisavac i krpu
koja sam ja nemajka

[argenta]

Moj kamen spoticanja je samo stupanj mog umora koji je obrnuto proporcionalan pragu tolerancije.

Isto ovako, a pomalo i od onoga što piše abonjeko: previše različitih i teško uskladivih uloga kojih se ne želim odreći.

PS. I moja je kuća neuredna većinu vremena, ali se više ne sekiram 8)

[mala laia]

Baš smo prije malo vremena mm i ja razgovarali o sličnoj temi i zaključili da nam je najteže ne reagirati onako kako bismo to prije radili zato što naša ljepotica prati svaki korak.
Primjer: klinac bez kacige na neregistriranom motoru proleti kroz crveno, skoro udari u naš auto, ja se zaustavljam, a on počne sipat epitete na sve strane-iako nam dodje da istog trena izletimo iz auta i doslovno ga pošaljemo gdje bi trebalo, ostajemo mirni i na drugi način razgovaramo sa kretenom, objašnjavamo L. što se u ovoj priči loše dogodilo...
I bezbroj takvih sličnih situacija u kojima su ljudi bezpotrebno grubi i nasilni...
To mi je najstrašnije jer imam osjećaj da je velik broj ljudi počeo igrati na tu kartu- nasilje, bezobrazluk, napad je najbolja obrana...

[Forka]

Ja neću o pospremanju...
Možda se ti roditeljski izazovi (oni neki opipljivi, konkretni, kratko fokusirani) i mijenjaju s dobi djeteta...

No kad bih nekako trebala formulirati neke svoje "trajnije" izazove, ne samo kao roditelja, nego i kao osobe, možda bi to moglo zvučati ovako:

1. imati u sebi dovoljno ljubavi i duha da mogu razumjeti ono što/onoga tko se od mene razlikuje
2. općenito, biti "od onih koji vole, a ne koji mrze"
3. ne dopustiti da razum u svemu zapovijeda
4. odustati od nastojanja da "vjenčam nebo i pakao"
5. pokušati spoznati da "put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe"
6. kad smo kod puta, pokušati uvijek birati slikovitiji put
7. nastojati pronaći balans
8. truditi se da svom djetetu, poznavajući samu sebe, ne postavim previsoke kriterije
9. i, pored svega, ne prestati biti uporna u svom individualizmu

I ne nužno ovim redoslijedom...

[Balarosa]

Moj najveći izazov je biti malo manje mama, a malo više supruga i prijateljica. Još uvijek nisam naučila balansirati između tih uloga i povremeno se potpuno pogubim što nije zdravo ni za jedno od nas.

[yaya]

Moj najveći izazov je da ne zaboravim da su djeca samo djeca i da imaju pravo ponašati se sukladno svojoj dobi, da ima pravo na kikseve i ispravljanje istih, a najveći izazov od svih mi je da jednoga dana u meni prepoznaju prijatelja koji im u bilo koje doba dana ili noći može i želi biti oslonac. Vrijeme će pokazati jesam li uspjela u svojim izazovima ili ne.

[Anemona]

Moj najveći izazov je odgoj mog djeteta u zadovoljnu odraslu osobu, a kroz taj proces prihvatiti sebe kao roditelja kojem se mogu dogoditi povremene sitne greške. Ne mogu podnjeti da moje dijete plače (ne u smislu da ne podnosim taj zvuk, nego ne podnosim da je nesretan, ne želim da je nesretan), i velik izazov mi je prihvatiti da ponekad stvarno ne možeš spriječiti da zaplače. Zvuči banalno, ali je tako. Npr. trebali bi kod dr. na kontrolu, a mene hvata jeza da li će plakati, jer se onda osjećam kao da sam ga iznevjerila, kao da ga prisiljavam na nešto što ne želi. Kod mene u glavi nikako ne funkcionira ono: neke se stvari jednostavno moraju. :/
A vezano za pospremanje, moj najveći izazov mi je da smanjim potrebu za opravdavanjem zašto je kod nas nered kad netko dođe, jer u principu kod nas je stalno nered i tako sasvim dobro funkcioniramo, zadovoljni smo.

[seni]

ima ih puno.
a mijenjaju se kako vrijeme tece i u odnosu na promjene okolnosti.

[modesty71]

Jutro je moj najveći izazov.
Ujutro smo obje tako neispavane (jer mala 'tulumari' u krevetu do 22:30, kad već i moje okice ne mogu gledati), te nikad ne krenemo na put do vrtića na vrijeme, te ja gubim živce jer kasnim na posao.

Cilj mi je ujutro ustati bar 40 minuta ranije, odvježbati malo, i lagano spremiti i odvesti dijete u vrtić, te stići na posao na vrijeme. Nadam se da moj šef ne čita ovaj forum jer sam na posao u zadnjih 10 mjeseci stigla na vrijeme možda 5 puta (srećom da si mogu to prilagoditi pa ostanem kad treba).

Zapravo najveći mi je izazov ne gubiti živce, nego se prilagoditi (svi znamo da se uz dijete treba puuuno prilagođavati ).