Postavljanje granica nemogućem trogodišnjaku

[Tiwi]

i, zaboravila ovo - kad bi nastao (i kad nastaje, jos uvijek ) totalni raspad sistema - mijenjamo lokaciju po kratkom postupku ostavljamo sve, kako god i gdje god, oblacimo se i van iz kuce brze od hitne evakuacije... (ili odlazimo iz ducana, gostiju, gdjegod se nalazili)...

ponekad nema tih rijeci ni zen-stanja uma koji ce pomoc bolje od promjene "mjesta"

To mi je u posljednje vrijeme najbolji lijek

Zapravo nije toliko teško imati nemogućeg trogodišnjaka koliko je teška ova nemoguća kombinacija njih dvojice. Koji se toliko vole, čačkaju, natežu, gnjave i ponekad djeluju kao da će sve eksplodirati - a zapravo je njima super, samo se ja kao roditelj počesto bojim npr da se nekom nešto ne dogodi.

A koma je kad sam solo s njima, pa jedan poludi, drugi krene cendrat i kmečat pa sve skupa djeluje kaotično i nema izlaza na vidiku. Migrena ne gine

[Anci]

Pa je, Tiwi, s dvoje zna biti baš... izazovno
Znaš ono, jedno dijete je na rubu, podivlja, moraš ga smiriti, ovo drugo je dobilo po nosu od ovog "rubnog" i treba utjehu, a ti jedna.

Kad je L bila tako mala, znala je baš biti gruba prema seki. Već sam to i pisala. Pa nisam znala što ću. Pa sam je par puta stavila u sobu. Pa je njoj to tako teško palo, imala sam osjećaj da ja još gore.
Onda sam se nekako skulirala i ne pravila uopće frku oko toga. Ono, mirno: mi smo obitelj, ne tučemo se, nitko ovdje nikoga ne udara pa nećeš ni ti.
Zagrljaj s objema, koliko je to bilo moguće jer su obje vrištale... no prošlo je.

S L mi sad zna biti naporno samo kad nekako ne bude svoja, ono, uđe u neki film i ne mogu doći do nje. Onda ili sjednem s njom u drugu prostoriju ili joj kažem dase ona malo ohladi, izventilira, štoveć u drugoj sobi, ... malo ih razdvojim na par minuta pa su ko nove.

[majoslava]

najvaznije je naravno da se ti istreniras da ostanes cool, konflikti medju djecom ce se nastaviti i kad porastu, gdje se jednog trenutka lijepo igraju a iduceg skacu jedan drugome za vrat i placu i vriste...

imas osnovnih pravila, ne tuce se, ne pljuje se, ne bacaju se stvari, koliko god da smo ljuti, i to treba objasnjavati u nedogled...

vecina djece je takva, tako da ne moras misliti da je samo svoje dijete takvo...

[Zorana]

A mene bas zanima koji bi to bio tip svete pegle i partvisa? Netko tko je stalno doma?

[koryanshea]

A mene bas zanima koji bi to bio tip svete pegle i partvisa? Netko tko je stalno doma?

moja sveki, ta hvata prašinu u zraku.
i ne, nije bila stalno doma

[Zorana]

Pa ima odredjen broj osoba/zena koje nisu bas ljubitelji izlazaka van, bas ono kucni tipovi. Mislila sam da se na takve tipove odnosi ona opaska.

[mikka]

A koma je kad sam solo s njima, pa jedan poludi, drugi krene cendrat i kmečat pa sve skupa djeluje kaotično i nema izlaza na vidiku. Migrena ne gine

aaaa, znam kako je :/ s tim da k. vise vristi nego sto radi bilo sto drugo. zato ja bjezim u goste stalno, tamo je nekim cudom super (a ja ispadam lazljivica na forumu). kad pocne ariju imam tikove ko inspektor drejfus iz pink pantera :/

[Tiwi]

A mene bas zanima koji bi to bio tip svete pegle i partvisa? Netko tko je stalno doma?

Ne. Netko tko voli peglati i brisati prašinu, čistiti isl.

Ja sam tip od svetog kompjutora i teretane

[Zorana]

Hvala na objasnjenju.

[Zorana]

Nadam se da neces zamjeriti sto ti idem procackati po albumu, kad vec spominjes teretanu. 8)

[laumi]

I meni je ova tema sjela ko naručena, baš sam htjela otvoriti sličnu temu. Dakle, moj trogodišnjak, koji je do prije pola godine bio jedno relativno poslušno dijete (spremao je igračke, slušao kad smo mu nešto govorili, nije tukao seke), je ušao u onu nemoguću fazu kad ništa ne sluša, na sve odgovara s "neću", udara seke (i stariju i mlađu), gura ih, grize... I odnedavno je počeo pljuvati i vikati "ubit ću te" (pretpostavljam da su to utjecaji vrtića).
Kad radi bilo što od gore navedenoga, kažemo mu: nemoj to raditi/ne želimo da to radiš jer je to ružno/boli... ili kažemo da se to ne radi zato što (slijedi objašnjenje). Na koji god način mu se kaže, ne sluša. Iako mu se objasni. Moram doći do njega i maknuti ga iz situacije, a to mi nije uvijek moguće jer npr. kuham i ne mogu se i stog trena maknuti od štednjaka.

Kako i što kad nijedna metoda ne pali? Čekati da prođe faza?

I da, naša starija curica nikad nije ispoljavala takvu agresivnost, nikad nije pljuvala i udarala pa sad jednostavno ne znam kako se nositi s time.
Evo, u subotu smo bili u gostima i mali je pljunuo na domaćina i udario ga. Zemljo, otvori se...

[laumi]

i stog = istog

[Anemona]

Moj maleni je tek 20 mjeseci star, ali čitam vaša iskustva i kosa mi se diže na glavi kad pomislim što nas još čeka.
Mene ustvari več sad muči što moj maleni ako se rasplače (na duže od minutu) uz to i povrati. Ponekad mi se čini da večinu situacija koje bi bili potencijalni okidači velikog nezadovoljstva i uz to "urlanja" pokušavam zaobiči u širokom luku, baš zato da ne povrati, jer vidim da mu je to jako naporno (čak mu i kapilarice iskoče po licu i tu su danima). Ponekad me to jako umara i oduzima mi puno vremena stalno smišljati kako mu odvratiti pažnju nečim što nije opasno, što je u tom trenutku "prihvatljivo",... Uglavnom, ne znam kako balansirati između svega toga, a da se ne dogodi da meleni počne povraćanje koristiti kao neku vrstu ucjene. Nije kao da ja pokušavam preduhitriti svako plakanje, ali znam kako bi kod njega završilo eventualno urlanje s bacanjem na pod. :/ Da li griješim? Kako postupiti?

[Nika]

Ja vjerujem da su sve te akcije nasih dvo/tro...godisnjaka, reakcija na nas.
Nisam sigurna postoje li tzv. faze, pa eto sad on je terible two ili nemoguca treca.

Da, postoje faza kad se dijete osamostaljuje od nas, postaje sve bolje svjesno sebe.
I tada ih mi u startu zeznemo i eto djeca su nam nemoguca.

A taj nemoguci dio je reakcija na nas, na mladjeg brata, na odnos tate i mame...


A o ja porukama;

U nasem drustvu je cesce cuti kako roditelji djeci vicu: nejdemo danas van jer je vani sunce/kisa ili
necemo sada gledati crtic jer nesto,...
necemo vise jesti sladoleda, cokolada...

tko to mi, i zato mislim da su te poruke gdje dajemo djeci jasno do znanja da ja nesto zelim, vazne.

[Nika]

Ne zelim da rusi brata jer to brata smeta, a moze ga i zabolit. A kad to procijedis kroz zube, emocija uopce ne fali.

Sto me podsjetilo.
Mi smo cesto, kad je B bio mali govorili, daj nemoj biti tuzan, bla bla bla
Kao ok je biti ljut, al joooj nemoj biti tuzan.

Totalno krivo, i zamisli cuda B nije znao sto bi s tom tugom kud da ju smjesti jer eto to se ne smije.

Kad kazem da treba emociju dodati, mislila sam bas ju verbalizirati kako bi i oni to naucili, prepoznali, razumjeli.

[marta]

Aha, ti mislis na njihove emocije, a ja sam mislila na moje.

Da, da, to sto kazes je skroz ok. Treba im dati tu potvrdu, da je u redu to sto osjecaju. Ja sam se zaplela u necem drugom.

[laumi]

Nika, mogu se složiti s tobom, međutim i dalje ostaje činjenica da je takvo ponašanje neprihvatljivo i da se time trebamo pozabaviti. I meni je jasno da se moj trogodišnjak tako ponaša možda zato što je ljubomoran na mlađu seku ili zato što mu se ne sviđa što mora pospremati igračke, ili...
Ako se mi, kao roditelji, pobrinemo za to da on ima dovoljno pažnje, tj. ni manje ni više nego njegove sestre, ako mu postavimo jasne granice i ako smo pri tome dosljedni, znači, ako napravimo sve što možemo napraviti da se on osjeća voljeno i sigurno, ako mu posvećujemo vrijeme i bavimo se s njim (a sve to radimo), nemamo li pravo očekivati da sluša kad mu govorimo da ne smije pljuvati na druge ljude (a to ne radi samo kada je ljut, zapravo, češće to napravi iz čistog mira) i udarati ih?

[Nika]

hm...

naravno da je neprihvatljivo, no zasto bi on nas slusao ako mi ne slusamo njega/njih?

odnosno, uocili smo promjene u ponasanju i sto radimo, skoncetriramo se na ponašanje a razloge tog ponasanja ne tretiramo kao sto tretiramo lose ponasanje (ogranicavamo, kaznjavamo ili koregiramo dijete).

mi smo se pobrinuli da ima dovoljno paznje i znamo nase granice (ako znamo )

npr. uzmimo u obzir da smo mu sve dali (kao sto si nabrojala gore) i da razumijemo kako je ljubomorno na mladju sestru.

al mora postojati jos nesto...

mozda mamu ili tatu pere griznja savjest jer misli da mu se vise ne posvecuje dovoljno i sta da dijete radi s tim?
kako da se nosi?
mozda ce jedan piskit u krevet, drugi pljuvat, treci...

nemam pojma, al vjerujem da oni nas citaju puuno bolje nego sto mi mislimo.

ajmo dalje, svakodnevne situacije, odnosi u obitelji, ovdje misli na normalne odnose, cesto se ne znamo nositi s njima.

kazes: nemamo li pravo ocekivati...

ne znam, nemamo ako nismo skuzili zasto to radi.

ja nekako vjerujem da je sve uzrocno posljedicna veza, negjde fulavamo, i to tamo gdje se najteze skuzi.

[Anci]

kazes: nemamo li pravo ocekivati...

ne znam, nemamo ako nismo skuzili zasto to radi.

ja nekako vjerujem da je sve uzrocno posljedicna veza, negjde fulavamo, i to tamo gdje se najteze skuzi.

I ja se nekad nađem u ovakvim razmišljanjima.
Čim imaš neko očekivanje, ako ono nije ostvareno, trebalo bi, uvjetno rečeno, uslijediti "razočarenje". A to nije dobro.

Bila sam u situaciji nekoliko mjeseci nakon rođenja mlađe kćeri da nisam znala kako se postaviti, ponašati,... ma nisam znala ni kako da se osjećam

Svidio mi se tad bio neki tekst o lošem ponašanju djece.
Išlo je ovako nekako... djeca se ponašaju najbolje što znaju u datom trenutku, nose se s odr. situacijom najbolje što mogu.
Nisu krivi za to. Nije pogrešno ni da se nama to ne sviđa.

Ispada kad ne očekuješ nešto, odna je lakše hendlat. Nema frustracije: "Gle zašto je ona sad nju udarila (a djeca moje sestre se ne tuku, zašto, zašto samo moja?)"
Je, gledala sam obitelji oko sebe i sve mi je izgledalo bajno. Starije dijete opčinjeno mlađim, puno obožavanja, a moja namrštena

Onda sam to prihvatila kao njeno nošenje tom situacijom i onda je nakon vrlo kratkog vremena prestla nju gnjaviti.

Sad se opet tuku. Sad je obostrano. Nema ugnjetavanog djeteta, svađaju se oko sitnica, igračaka, tko će prvi u kadu, tko će prvi iz sjedalice, tko će pozvat lift itd itd.

Sad se pitam: jel ovo s "neočekivanjem" nekog dobrog ponašanja samo zamazivanje očiju?
Ili je to stvarno bolji način?

[cvijeta73]

ja ne vjerujem da je baš sve to uzročno - posljedična veza. naravno, ako situacija odnosno ponašanje trogodišnjaka ne prelazi u neke ekstremne varijante.
ja nekako mislim da djeca moraju tu i tamo biti i malo zločesta. nemojte me sad hvatati za riječ, ali ono - dišpetljiva, hujljiva (jel tako nekako litala napisala) - ne mogu biti stalno dobrice. i ne mogu nas stalno i uvijek slušati. testiraju naše granice, s tim se slažem.
i da ako tvoj mali nekoga pljune ne znači automatski da je ljubomoran na sestru/brata ili da mu ti ne poklanjaš dovoljno pažnje, da smo negdje fulali.
on pljuje jer mu se pljuje. jer je u tom trenu pravi mali zloćko.
na nama je da mu to ne toleriramo, da pokažemo da nam to smeta i da takvo ponašanje ne odobravamo. u toj dobi, kod mene je to značilo promijeniti ton glasa i izraz lica. uhvatiti ruku u letu. pokušati spriječiti pljuvanje.

ali, ne, nemamo pravo očekivati da će nas baš uvijek poslušati.
ali, zna da je udaranje/pljuvanje ponašanje koje se ne tolerira i vrlo brzo će to i prestati raditi.

[cvijeta73]

ali, zna da je udaranje/pljuvanje ponašanje koje se ne tolerira i vrlo brzo će to i prestati raditi.

ovo se samo nadam, to nije iz iskustva.

[Anci]

cvijeto, možda mi koji imamo malu razliku u dobi djece imamo neke svoje teorije
Ne zezam se, vjerujem da ima i puno do toga koliko je dijete koje je dobilo brata/seku. Tko zna kako je to posloženo u njegovoj glavici i kako se s time nosi.

[ninet]

Sad cu iskoristiti temu da
1 Pohvalim Viktora
2 Utjesim Tiwi
3 Potvrdim svoj prvi stav, a to je da su uzrast od 3 i uzrast od 4 godine - dva svijeta

Jucer ja perem sudje. Viktor gleda crtani. Muz spava. Luka puze po kuci. Kad mi je izasao iz vidokruga, cujem BUMP i njega kako pocinje urlati. Dok sam ja oprala i osusila ruke (prioriteti se moraju znati jelte :/ ), Viktor je vec bio kraj njega sa rijecima (A ton kao u majcice) "Luka, brate, jesi se to udario? Daj da poljubim"...
Meni srce ko kanta. Nekad sam sklonija da mislim da je on jednostavno takav, nego da je to odgojno postignuce.

...

PS Naravno da nemam iluzija o tome da ce uskoro poceti tlaciti, cim mali pocne da se bori za svoja prava.

[Nika]

cvijeto, polazim od razmisljanja kad nas nesto muci, odnosno kad smo primjetili da dijete radi neke stvari koje inace nije radilo a one se ponavljaju.
i ne znamo ih hendlati.

[cvijeta73]

evo, sad malo razmišljam na glas (u prijevodu - ni ja nisam apsolutno sigurna u ono što ću napisati ).

čini mi se da će i dijete neke stvari lakše prihvatiti ako ne radimo od njih dramu. i ne analiziramo ih.
dakle, udaranje i pljuvanje je neprihvatljivo ponašanje. a koji je uzrok tome - to je manje bitno. dobio je brata/sestru, od te promjene ne možemo uteći, mi se ponašamo u toj situaciji najbolje što možemo, trudimo se posvetiti pažnju i starijemu onoliko koliko možemo. više od toga jednostavno ne ide.
bezveze mi je tražiti opravdanje za njegovo pljuvanje u činjenici da je ljubomoran na sestru/pospan/umoran/gladan. meni se u toj situaciji svrsishodnije čini skroz odvojiti to dvoje - pljuvanje na tetu u parku nema veze s prinovom. pljuvanje nije ok. točka.
a isto mi je bezveze očekivati da dijete ne reagira nama neprihvatljivo kad je ljubomorno/pospano/umorno/gladno.

sve je to za ljude. i djecu.

[Stijena]

...........a to je da su uzrast od 3 i uzrast od 4 godine - dva svijeta

ja se samo nadam da moj skoročetverogodišnjak dobro zna da ima još samo 2,5 mjeseca fore da prestane izluđivati roditelje + mlađeg brata

do sada se sve u što sam morala svakodnevno ulagati ekstra energije za objašnjavanje, rješavanje i saniranje pokazalo dugoročnijim rješenjem, pa ajde, bar mogu reći da se isplatilo.

jedna taktika me spasila ekstremnog gubljenja živaca - dakle, što tiše i mirnije mu nešto govorim, to me manje doživljava, stisne ignore mode i nema nikakve reakcije na moje kumljenje, moljenje, zapomaganje, traženje, naređivanje ili mi se pak smije oko glave i govori: neću ...............i onda kad uhvatim zraka da se onako zdušno proderem, umjesto da ispustim glaščinu, ispustim samo skupljeni zrak, uzmem ga u krilo i spuštena na njegovu razinu razumijevanja (prošacam što bi njemu u datom trenutku ili onome što tražim da napravi, moglo biti zanimljivo) počnem ga uvjeravati zašto bi to i to sada odmah trebao/ne bi trebao učiniti..........jest da me gleda ko iz tuđe glave, ali nemam riječi: svaki put upali, sve se dogovorimo, malo i popustim, ali on napravi ono što sam mu prethodno 22 puta rekla, a nije me doživio
čudo!

[Nika]

pljuvanje na tetu u parku nema veze s prinovom. pljuvanje nije ok. točka.

nije ok i da tocka, ali ima veze najvjerojatnije s prinovom.

a koji je uzrok tome - to je manje bitno

meni je sva poanta u tome.

ne banalizirati djecje ponasanje.

razlika je izmedju ljubomorno i pospano /umorno/gladnom.

ako ti je dijete gladno nahranis ga, ako je pospano ide spavati ali ako je ljubomorno onda je to manje bitno?!

pišeš da se ponasamo najbolje sto znamo, ali to ponekad nije i najbolje sto mozemo.

čini mi se da će i dijete neke stvari lakše prihvatiti ako ne radimo od njih dramu

ideja je da se ne radi drama, nego da razumijemo situacije u kojoj se nalazimo.
da smo odgovorni mi (roditelji) za taj odnos,

po meni je drama kad se dijete etiketira i pripise mu se nekakv epitet jer eto tako je svima lakse.

kako ce on skuziti da se druga djeca ne smiju pljuvati kad mama svaki puta kad prica o svojoj svekrvi hracne

i da, sve je to normalno, ono sto zelim reci je da pogledamo malo bolje sebe u tim nemogucim situacijama.

i ne zagovaram nikakve borg roditelje, samo bih zeljela naglasiti koliko je vazno biti svjestan sebe kako bi lakse razumijeli nasu djecu.

[Mum2Be]

Antonio ima 2.5 god., prije 3 mjeseca je dobio seku i prema njoj je naprosto divan! Ljubi, grli, njezan je i drugima jedva da da je pogledaju (na sav glas vice Ovo moja, ovo moja da ga jedva i razumiju), a kamoli primi...
I sad ja ne znam kako da onda njegovo nemoguce ponasanje povezem sa sekom. Mislim da bas i nema veze (iako kao sto se gore spominje, mozda deep down ipak ima).

A njegovo nemoguce ponasanje se svodi na vikanje famoznog NE svemu i svacemu (kad mu se netko obrati, kad mu igracka padne, kad mu se lego raspadne, kad ga ne razumijemo, uglavnom, jako cesto). Ali to je toliko (za mene) iritirajuce jer ima takvu glascinu da svima para usi (jutros se jedno dijete rasplakalo koje nam se naslo u blizini ).
Uglavnom, ja imam sve manje i manje zivaca za trenutnim smirivanjem i sve se cesce pocnem derati na njega da prestane vikati i onda to sve skupa jos gore zavrsi nego da je ostalo na samo njegovom vikanju.

Mislim, ja znam da je to njegov nacin da odhendla neku situaciju, ali kako da ga "naucim" kad i ja pucam po savovima...

[leonisa]

a koji je uzrok tome - to je manje bitno

meni je sva poanta u tome.

ne banalizirati djecje ponasanje.

ja se slazem s time. i kad smo nas dvije bile solo skupa doma to me najvise pogadjalo jer sam znala da ja negdje nesto kiksam.
sto je zapravo i normalno :green:

no, sto kad znam sta je uzrok, a ne mogu ga otkloniti?

bas pricam danas sa tetom u vrticu i komentiramo njeno ponasanje. ona piski u krevet svjesno i namjerno jer zeli da joj dodje teta. fali joj fizicki kontakt. i teta komentra (sada njoj, L.) da kako bi se ona mazila ali uz njih 21 ona ne moze dobivat paznju na kakvu je navikla.
i sad ni ja ni teta ni MM ne mozem to promijeniti vec samo cekati kada ce ona to "prihvatiti".
doma nije psanje, doma je, da sam svoja stara, rekla bi, prkosenje i inacenje. uz "necu" i vristim na svaku tvoju negaciju ponasanje.

[Lucija Ellen]

Sto mi je trebalo citat ovo u 23 sata? Sad necu moc spavat.

Da rezimiram:

DA:Zelim da se polako spustis s toga stolca jer se bojim da ces pasti.

NE: Ne zelim da se penjes po stolcu jer bus pala.

Moj je problem sto osim krivo upakiranih "ja poruka" ponekad koristim "mi poruke" (necemo vise prolijevati vodu). Uopce nemam pojma od kud mi to.
:shock: Umjesto da joj kazem da zelim da ne prolijeva vodu jer bi se mogla smociti. Morat cu promijeniti dosta toga, imam jos vremena, ali ne bas jako puno.

[Joe]

a ja kažem: SILAZI ODMAH SA STOLCA!

[Zorana]

Joe, potpisujem. Bilo krivo ili ispravno upakirano, ima da se poslusa. A uz popratni ton i pogled, ne ostavljam uopce prostora za raspravu u nekim situacijama. Malo mi se gubi smisao u ovom premisljanju treba li reci da mi necemo prolijevati vodu ili da se ne bi trebalo prolijevati vodu jer se mozemo smokriti ili da ja zelim da se voda ne prolijeva.....nema prolijevanja vode u stanu i gotova prica. 8)

[cvijeta73]

ili da se ne bi trebalo prolijevati vodu jer se mozemo smokriti

potpisala bih te, ali ovaj dio ne razumijem.

[leonisa]

ja "dolje!"

kod opasnih radnji imam samo jednu rijec..."CESTA!" i staje.
i znam zasto staje. jer sam ja cool sa cijelim svojim bicem sa tom izjavom.

recimo, ne ferma me kad skace po kaucu jer se i ja u sebi razmisljam, ok, mozda nece pasti, pa pogle je kako uziva, stoput je skakala i nije nis bilo....naravno, ne razgovaram sama sa sobom al u milisekundi sve to mi prodje kroz glavu pa moje "sidji dolje" ili skraceno "silazi", ne djeluje s ucinkom

[Matilda]

a ja kažem: SILAZI ODMAH SA STOLCA!

Ili samo kao Leonisa: Dolje!
+ pogled + intonacija rečenice.

Ali ako se pentra po penjalici, neću vikati dolje, nemoj previsoko, opasno je, past ćeš. Reći ću pazi, drži se i sl.

[Zorana]

Cvijeta, sitnicaris.

[Joe]

ofkors, a ja čak niti ne kažem pazi na penjalici, računam na kompetenciju
samo kužim da se bolje prihvati jasna i direktna poruka, objašnjenje slijedi kasnije.

[Matilda]

Moj je problem sto osim krivo upakiranih "ja poruka" ponekad koristim "mi poruke" (necemo vise prolijevati vodu).

Ovo se često događa većini roditelja-
Ili se govori: Mama je rekla da ne proljevaš vodu.
Koja mama?!

[Kavin]

tiwi, http://www.roda.hr/vijesti.php?ID=2500
ja cu ici, trebam se prisjetiti gradiva ocemo zajedno?

Želim reći da sam tek sada vidjela topic, a malo prije postala na sličnom tek otvorenom i da ću sve pozorno pročitati,
a što se tiče citata ja bi išla vrlo rado i žao mi je što nisam prije vidjela da se izorganiziram ( radim popodne ) pa ako netko ide molim vas neki brifing o metodama nakon poslušanog

[Tiwi]

Pljuvanje - mi imamo 2 situacije kad stariji pljuje -

1. kad vidi malog - jer misli da je to neka zabava pa se smiju kao šašavi i pljuckaju (tu nisam jako stroga, objašnjavam zbog čega braco to radi i puštam nekad ono, da se ni ne okrenem)

2. kad dođe iz vrtića.

E, ova druga varijanta mi digne svaku vlas kose na glavi. I nema tu Ja poruka nego Mi poruka, jer ne, MI ne pljujemo, ne želimo da se kod nas doma pljuje i neće ni on. Zapravo vrlo brzo se skulira. Vjerojatno jer ja kao i Leonisa vjerujem u tu spiku da mi ne pljujemo.
Inače, iz vrtića svašta stigne pa tako i pokušaj grickanja, deračina i "lupit ću te". Obično strogim glasom kažem da ne želim da to radi (što je već u igri), ali tih sat dva nakon vrtića su nekad intenzivniji, ja umornija, pa ne upali baš brzo.. inače, to je najteži dio dana.

[Anci]

a ja kažem: SILAZI ODMAH SA STOLCA!

Ili samo kao Leonisa: Dolje!
+ pogled + intonacija rečenice.

Ali ako se pentra po penjalici, neću vikati dolje, nemoj previsoko, opasno je, past ćeš. Reći ću pazi, drži se i sl.

Pa da, ovako nekako i ja.
Ili je neću pustit na neki ludi tobogan

Sinoć mi je bila super : bila samnom kod frizera na brzinskom peglanju i stalno je nešto zanovijetala i glumila da je beba. A meni to pili živce jer se onako prenemaže, krevelji , pa se neće obući i tako.
U salonu sjedi gospođa koja se farba i gleda u nas dvije. A L me pita: Mama, a zašto ti mene ne tučeš?
Teta si sigurno misli: pa i vidi se!

[ivy]

Sinoć mi je bila super : bila samnom kod frizera na brzinskom peglanju i stalno je nešto zanovijetala i glumila da je beba. A meni to pili živce jer se onako prenemaže, krevelji , pa se neće obući i tako.
U salonu sjedi gospođa koja se farba i gleda u nas dvije. A L me pita: Mama, a zašto ti mene ne tučeš?
Teta si sigurno misli: pa i vidi se!

[Joe]

Sinoć mi je bila super : bila samnom kod frizera na brzinskom peglanju i stalno je nešto zanovijetala i glumila da je beba. A meni to pili živce jer se onako prenemaže, krevelji , pa se neće obući i tako.
U salonu sjedi gospođa koja se farba i gleda u nas dvije. A L me pita: Mama, a zašto ti mene ne tučeš?
Teta si sigurno misli: pa i vidi se!

inače, po meni su ja poruke precijenjene, tj neće se dijete urazumiti zato što mi uspijemo ubaciti JA u neku rečenicu i tako ju prezentirati. mislim, nema sigurnih recepata u interakciji sa ljudima/djecom, pa tako ni ja poruka neije uvijek učinkovita (ako ju uspijemo sročiti prije nego dijete završi na hitnoj).

[Anci]

Netko je gore napisao, to JA se osjeti u tonalitetu. Nekad i u decibelima
Nekad tako prirodno dođe to JA u rečenici, npr. "Ja sad pijem kavu" , a nekad mi je tako prirodno reći "Ne smiješ udarati seku".

[Joe]

ne smiješ udarati seku, ja sad pijem kavu

skužili smo te, nemajko!

[laumi]

ne smiješ udarati seku, ja sad pijem kavu

[Anci]

Gledaj to ovako: Da bi bila dobra majka, moram popiti kavu.

[Nika]

ali ja poruke ne znaci ubaciti ja u neku recenicu!

[Anci]

ali ja poruke ne znaci ubaciti ja u neku recenicu!

Pa to smo i napisali. Da se osjeti u nečemu drugom, ne samo u konstrukciji rečenice.

Ovo poslije je malo karikiranje

[Nika]

nista vam ja vise ne vjerujem