Nemam običaj pljuvarit po mužu online, i nadam se da ni ovaj topic neće biti toliko pljuvanje koliko pokušaj da se tuljana (meni je tako smiješno kako je Pikula na jednom burnom topicu okarakterizirala muške u kontekstu njihove brige za djecu kao tuljane da to stalno govorim, i pomaže mi da ne šizim na muža, i smiješno mi je, stoga ću taj pojam sustavno koristiti u očitom značenju) shvati, i da se prevlada kriza.
Dakle, tuljan na godišnjem. A ja nisam. Ja se dignem, obučem zvjerčice, spremim krevet, kupaonicu, operem ih, dam im dojiti, jesti, pospremim stol i pod i strop (moja beba vrlo SLATKO jede), poigram se s njima, presvučem, operem podove jer mala ždere svako smeće do kojeg može doć, i kontam si kojim ću redom uredit noge, dlačice na nogama, frizuru i opću higijenu, a da stignem prije nego odsurfam svoje (kratko!), prije nego se mala probudi od prvog drijemeža, prije nego je užina, pripreme ručka... i tako. Drugim riječima, samim time što je tuljan doma, ja nemam manje posla... a tuljan ko tuljan.
Nasuko se na kauč, i milo me gleda.
Onako milo. Razumijete. Djeca posvuda, obaveze posvuda - znate da mi je spremanje izazov i samo po sebi, bez da me tuljan odvlači. U vešmašini veš, u suđerici suđe, sve za spremit, neku suknju sam si šivala i hoću je dovršit (a mašina me zakera, pa se s mašinom moram bavit), kupaonica s novim namještajem neoprana i van fukcije (piljevina po podu sindrom, naljepnice po vratima, kupaonske potrepštine u spavaćoj sobi), a tuljan me milo gleda.
Ja njega gledam bijelo, i tupo, i promatram sebe, i njega, i sve se nadam nać neki nenasilni oblik komunikacije. I nemam pojma što osjećam. Valjda nevjericu. Susret treće vrste, dosta blizak.
A tuljan na godišnjem, pa ima vremena.
I planiro bi. Ajde sjedni do mene, draga, da planiramo što ćemo sve radit. A ja u pidžami i šlafroku (lijepim i otmjenim, dabome, al bosa i raščupana), jašem na vileda krpi sa drškom i ne vjerujem.
Koji plan ja imam radit - imam plan dok ne crknem. Gdje da uguram još neke crne planove? Sreća pa je snijeg pao i zatrpao smeće u dvorištu, i daske od stolara i opću prljavštinu, inače bih bila još više van sebe. A i obrezivanje ruža i ostali proljetni radovi mogu čekat. ŠTeta što krov ne prokišnjava, pa da mi zamete i blatne cipele komada neizbrojivo koje čekaju da se operu, na stepenicama.
I kažem ja svom tuljanu nešto - kužim ja da si ti na odmoru, al jesi li zamijetio da sam u pidžami. A on meni - je li on kriv. Ma koja krivica, mi vjerujemo u Isusa koji je sišao da uzme naše krivice, nema krivice više u klasičnom smislu, nego te pitam onako, po pitanju percepcije, čisto ljudski. Nisi kriv, nego sam ja u pidžami i rado bih prvo nazula neke čarapice, prije nego planiram gdje ćemo ić i što ćemo radit... i tako.
I tuljan krene u litaniju. Da kako ja to njega gledam, tupo, i nikako uspostavit kontakt. On bi lijepo lagano, uživao bi. I ja bih isto lijepo i uživala bih na kauču i uz knjigu, al vileda krpa nema noge, djeca se ne znaju obuć, blato neće nestat, veš se neće prostrt, a malena neće mimoić nijedno smeće na podu u smislu obroka s nogu. I onda ga ja gledam još bljeđe, i tako to ide, oboje ljuti.
Tako je to kad su tuljani na godišnjem.
Neću se svađat, vjera mi brani (ja ovo ozbiljno), neću ni gazit preko svojh osjećaja, moram nać treći put, a da mi glavni životni izazov (podivljala kuća)ne upropasti raspoloženje i djeci normalnu mater... i što radit?
Tuljana nećeš preodgojit u par sati, stat ne možeš, oprat se moraš, djeca moraju jest... a tuljan bi svoju ženicu na raspolaganju.
Jasno je, moram mu delegirat ovo i ono, al me muči razlika između dodjeljivanja dužnosti i preuzimanja odgovornosti.... tko voli delegirat i komandirati radosnom tuljanu na godišnjem odmoru? To je nelagodno iskustvo...
Idem, zovu me... zovu, i traže.
Javim se s izvještajem.