Da se bolje izrazim. Normalno mi je da imam malog priljepka, čak što više poželjno, ali ima nekoliko stvari koje me povremeno zasmetaju:
1. voljela bih ponekad sama otiči na WC
2. voljela bih se ponekad sama otuširati, a da maleni ne čeka nestrpljivo ispred tuš kabine i ne viče mama mama, čisto da provjeri za koliko izlazim.
3. da ne moram dok se tuširam svaki put pričati priču: evo sad se mama umiva, sad mama pere kosu, sad mama pere ruke,noge,...
4. voljela bih ponekad pojesti ručak u miru, koncentrirana samo na hranu
5. voljela bih ponekad ako otiđem sama u dućan da ne jurim kao na mlazni pogon
6. voljela bih da ga ponekad može i tata ravnopravno uspavati
7. voljela bih da se ne osjećam jadno svaki puta kad idem raditi i svaki puta ako ga ostavljam s bakom ili tatom na par minuta, da se ne pitam 100 puta da li je odlazak bio nužan
8. ....
To ne znači da smatram da mi je nešto manje, ili više normalno u odnosu na neki standard, nego mi neke od tih stvari jednostavno ponekad dignu živac, kao što je rekla
yaya.
Ostatak vremena uživam u bezuvjetnoj ljubavi koju mi pruža moj maleni priljepak.
Volim ga najviše na svijetu i drago mi je da je baš takav kakav je.