ne, nije Međimurje, zašto?daisy may prvotno napisa
ne, nije Međimurje, zašto?daisy may prvotno napisa
???Anemona prvotno napisa
Ma ništa, ništa, jako su mi poznati.
da se razumijemo...
ne osuđujem nikoga i ne želim se miješati u odgoj nečijeg djeteta, ovdje samo komentiramo i svatko iznosi svoje mišljenje.
Svaki roditelj voli svoje dijete najviše na svijetu, obožava, želi da dijete bude sretno i zadovoljno i da odraste u sretnu i zadovoljnu osobu. Normalno.
Ali ipak smatram da u svemu postoje određene granice, da dijete ponekad treba pustiti da padne (ne mislim doslovno), da ono i na taj način upozna svijet i svoje mogućnosti, svoje granice. Mi učimo na svojim greškama, djeca isto tako.
Moj sin npr. je (trenutno) najviše vezan za tatu. I to jako. Jer mama radi 9 sati dnevno i od toga me ne vidi min. 10 sati. S tatom provodi više vremena, jer tata ima drugačije radno vrijeme. Kad smo doma i tata ide u dućan, sin urla kao lud i plače :"Tata, tataaaaa, ide J......s tobom...." ili "Tataaaa, di si opet".....Strašno, srce mi se lama, tati još više. Ali tata ide ipak u dućan bez njega i dok se vrati sve je normalno. Ili kad ne daj Bože tata radi po noći. Onda je prava pjesma kad se sin probudi, a nema tate da ga utješi. A kaj sad - preživimo i to, tata se ujutro vrati i sve ok.
Kad se tata išao kupat (ili mama dok tata radi), isto nam se događalo da stoji pred tuš kabinom i čeka da završimo. ili plače. al kaj, nije nam padalo na pamet izlaziti iz tuša jer on plače. i sam je skužio. sad si donese igračku, igra se u kupaoni ili nas čeka u sobu. Bez ikakve proživljene "traume".
Najdraža zanimacija mu je igra s vodom. I koliko puta smo rekli "ne, namočit ćeš se." i sto puta se namočio. a kad je skužil da je sav mokar i da ga to smeta, ni to više ne radi. Naravno da mu ne bi dali da se namoči pa da ode van na -5 mokar.
Moja kćer - druga priča. Ona je jako vezana za mene. S njom smo jako pogriješili jer dok je bila mala stalno smo se s njom igrali. Mislili smo da joj time činimo uslugu, al smo se prevarili. Sad se praktički ne zna sama igrati, zabaviti se (dok se J.zna po sat vremena sam igrati), uvijek joj treba još netko. Inače nemamo nekih većih razlika u njihovom odgoju.
Neopisivo sam ponosna na svoju kćer koja je sa svojih 8 godina vrlo samostalna, odgovorna i savjesna i puna samopouzdanja. Istina da ju je nekad teško zaustaviti kad počne pričati, ali Bože moj, tek joj je 8 (i tu je na mater).
Joj, na poslu sam i švercam se tu po forumu, malo pišem, malo radim pa se bojim da moj tekst nije izgubio smisao.
Uglavnom,
ja mislim (svatko ima pravo na svoje mišljenje)da će djetetu kasnije biti lakše ako će znati da neke stvari može samo odlučiti / pokrenuti /riješiti, ali naravno uz saznanje da su mama i tata uvijek tu negdje ako ih zatreba.
Ja ne kužim ovaj dio, nekako mi je proturiječno...smajlić prvotno napisa
Ja recimo ne mislim da si pogriješila što si se posvećivala kćeri kad je ona to tražila. Očito joj je to trebalo. I sama kažeš da je sad već velika, samostalna djevojčica, puna samopouzdanja
Anci je napisala:
I meni je to proturiječno (ovo gore podebljano).smajlić (napisa):
Moja kćer - druga priča. Ona je jako vezana za mene. S njom smo jako pogriješili jer dok je bila mala stalno smo se s njom igrali. Mislili smo da joj time činimo uslugu, al smo se prevarili. Sad se praktički ne zna sama igrati, zabaviti se (dok se J.zna po sat vremena sam igrati), uvijek joj treba još netko. Inače nemamo nekih većih razlika u njihovom odgoju.
Neopisivo sam ponosna na svoju kćer koja je sa svojih 8 godina vrlo samostalna, odgovorna i savjesna i puna samopouzdanja. Istina da ju je nekad teško zaustaviti kad počne pričati, ali Bože moj, tek joj je 8 (i tu je na mater).
Ja ne kužim ovaj dio, nekako mi je proturiječno...
Ja mislim da pažnja dana djetetu u toj najranijoj dobi, a bome i kasnije, nikako ne može negativno utjecati na njegovu samostalnost u budućnosti, samo može pojačati povjerenje prema roditeljima, stvoriti dobre temelje za odnose u budućnosti,... dok s druge strane ignoriranje može ostaviti negativne posljedice.
Naravno umjerenost je ključ svega.
[quote="Anci"]Ja ne kužim ovaj dio, nekako mi je proturiječno...smajlić prvotno napisa
Ja recimo ne mislim da si pogriješila što si se posvećivala kćeri kad je ona to tražila. Očito joj je to trebalo. I sama kažeš da je sad već velika, samostalna djevojčica, puna samopouzdanja [/quote
moguće je da se nisam najsretnije izrazila jer eto vraga, i radim i čitam i pišem, prebacujem se iz svijeta u svijet. I onda najčešće nešto ne ispadne dobro.
Naravno da se svakom djetetu posvetim kada oni to traže, u biti sam im stalno posvećena, da se razumijemo. Ali oni imaju svoju slobodu, i sve je u nekoj normali. Kaj ja znam, ne zanemarujemo svoje potrebe/obveze samo zati jer netko od njih urla i plače i neće da odemo npr. frizeru.
Hoću reći, nekad klince treba ostaviti i na miru i pustiti ih da sami istraže svijet, da steknu neku vrstu samostalnosti, da ne mogu napraviti niti jedan korak a da nas ne vuku za ruku.
Ovo sa kćerkom jest bio malo bez veze primjer. u biti sam htjela reći da sam ju koji put ostavila da se sama igra (jer nije ona s 2,3 godine uvijek tražila da se igramo s njom) i ne joj se uvijek pridružila, možda bi se danas mogla lakše sama zaigrati.
Al dobro, cura ima povelik broj prijatelja s kojima se druži. A to je u svakom slučaju bolje nego da se igra sama.
Ja mislim da pažnja dana djetetu u toj najranijoj dobi, a bome i kasnije, nikako ne može negativno utjecati na njegovu samostalnost u budućnosti, samo može pojačati povjerenje prema roditeljima, stvoriti dobre temelje za odnose u budućnosti,... dok s druge strane ignoriranje može ostaviti negativne posljedice.Anemona prvotno napisa
Slažem se s tvojim riječima u potpunosti. Moja djeca, i jedno i drugo imaju našu potpunu pažnju, to nikad nije bilo upitno i ne trebamo o tome raspravljati.
I NIKADA, NIKADA nismo ignorirali svoju djecu.
ali mislim da je Peterlin ovim svojim riječima puno toga objasnila:I ja sam se na vlastitoj koži i s vlastitom djecom osvjedočila da oni TREBAJU malo (malooo!) zdravog zanemarivanja! I kad sam to osvijestila, uskoro je bilo bolje i meni i njima!
Naravno umjerenost je ključ svega.[/quote]
I s tim se slažem.
I još bi se nadovezala da vjerujem da svaki roditelj čini najbolje što može i zna za svoje dijete ali ponekad ne znajući da rade u krivom smjeru. Ali to mora svatko za sebe otkriti.
Ljubav i povjerenje su najvažniji i stvaraju, bez obzira na sve, dobre temelje za budućnost.
smajlić je napisala:
S ovim bih se složila s naglaskom da svaki roditelj griješi i da ono što se nama čini ispravno, ne mora biti drugome ispravno, jer naravno svatko za sebe smatra da je u pravu. (Naravno tu govorim o nijansama u odgoju, ne o zanemarivanju i sl.).I još bi se nadovezala da vjerujem da svaki roditelj čini najbolje što može i zna za svoje dijete ali ponekad ne znajući da rade u krivom smjeru. Ali to mora svatko za sebe otkriti.
Isto tako mislim da je nezahvalno davati sud o nečijem odgoju na osnovu toga što su vidjeli roditelja nekoliko puta s djetetom. Ponekad možemo okrenuti uloge i razmisliti, a što taj drugi roditelj misli o našem odgoju, načinu života, ma bilo čemu, vjerojatno mu se isto ne čini ispravno kako mi radimo, živimo,...
Kao što je i rečeno, svatko mora za sebe otkriti eventualne greške, što znači da ih imam i ja i ti i oni i susjedi i prijatelji i rodbina, u nedogled,...
Uglavnom, sad sam več otišla u filozofiranje, valjda se kuži poanta, odoh malo raditi. 8)
A s ovime se ja apsolutno slažem. To mi je nekako misao vodilja i utjeha kad se pitam postupam li ispravno i kad me uhvati strah "kako ću" -nekako mislim da ako pružam djetetu puno ljubavi i pažnje, da ne mogu baš puno pogriješiti ni u čemusmajlić prvotno napisa
Samo da dodam još i ovo:
Djeca su različita. I mi smo različiti. Njihove potrebe su različite. Ne možemo NIKAKO odgajati dvoje djece (čak ni jednojajčane blizance) na isti način. Jer djeca utječu na nas, a ne samo mi na njih....
Moj stariji sin je isto dugo bio vezan za nas (a imao je kao malo dijete problema sa vidom i sluhom, pa me to nije čudilo). Aliiiii upravo su me te njegove poteškoće potakle da ga previše štitim i dugo mi je trebalo da to prestanem činiti.
S druge strane, moj mlađi sin je drugačiji tip djeteta. Od malih nogu vikao je "pusti", "doleeeee!" i "saaaaam!" i zahtijevao slobodu.
Bogu hvalim dan kad smo odlučili imati drugo dijete. Da je stariji sin ostao sam, ja ne bih imala prilike uravnotežiti pristup ni odgojne metode. Jako su različiti. I to na takav način da je teško reći "s ovim djetetom mi je lakše". Stariji je dugo bio cvilidreta (i još se zalomi) a mlađi mrgud (i još se zalomi, često ).
Stariji je relativno lako odgojivo dijete i s njim se sve moglo dogovoriti. To nam je spasilo glavu kad je trebalo odraditi duge godine različitih terapija, ali to je odavno iza nas. Ne znam kako bih s mlađim, koji je od malih nogu puno više inzistirao da bude po njegovom i za kojega smo morali naučiti potpuno drugačiji pristup.
Danas su oba prilično samostalni, stariji je odgovorniji a mlađi spretniji... Vezani su jedan za drugoga i podupiru se, ali to ih ne sprečava da se i posvađaju...
JA sam morala osvijestiti da djeci ne činim uslugu ako im (recimo) pomažem oblačiti čarape u dobi kad to trebaju činiti sami. Ne činim im uslugu ako im dajem gledati crtiće koliko bi oni htjeli. Ne činim im uslugu ako skačem na svaki njihov mig... (to mi je bilo najteže, ali ONI su me naučili da tako treba) jer za njih je dobro da nauče čekati svoj red, da nauče da nisu uvijek prvi.
I sama se ponekad pitam da li radimo greške.... NARAVNO da ih radimo. Srećom, muž i ja jedan drugome služimo kao ogledalo i korigiramo se međusobno.
A ako dajemo najbolje od sebe mala je vjerojatnost da ćemo nešto drastično zaribati u odgoju.
Kad su moja djeca bila mala, puno sam ih nosila... Moja mama je imala primjedbe, ali svekrva je to lukavije riješila i rekla - nećeš ih nositi do škole, jednostavno ćeš s tim prestati kad budu preveliki i preteški. A tako je sa većinom stvari. Nosimo (se s odgojnim metodama) dok možemo. A DJECA nam pokažu na različite načine kad nešto treba mijenjati. To je život. Brzo rastu... zašto ne bi svi skupa uživali u ovom dragocjenom vremenu njihovog djetinjstva? A ako nam je nešto teško i naporno, treba preispitati da li se štogod može promijeniti na bolje, pa to i učiniti.
sve si rekla.
Peterlin, krasno si to napisala. Slažem se.
Itekako se slažem da su djeca različita, da imaju različite potrebe i da se treba voditi tim njihovim potrebama. Npr. moj maleni ima potrebu da ga nosim kad se probudi (ja dođem s posla, nismo se duže vrijeme vidjeli) i onda je ponekad cendraviji, i onda ga ja nosim, mazimo se,... uglavnom, vidim da mu jako treba tih sat vremena nekakve sigurnosti da sam tu, te čvrste povezanosti,... Ako je lijepo vrijeme, onda idemo odmah i van, ali isto ako je to u tih sat vremena onda ga lijepo po vani nosim i uskoro se odljepi i počne istraživati, juriti,... Vjerujem ako nas netko gleda u tih sat vremena kako ga nanašam, vjerojatno misle da sam luda. Toliko o nepristranom sudu.
Poslala sam, a htjela sam još nešto napisati. Mislim da je i dosta velika razlika između prvog i drugog djeteta. Barem kako vidim kod svojih bližnjih. Ipak je onda u dosta slučajeva maleni koncentriran (barem djelomično) na večeg, a ne samo na roditelje.
slušala sam jednom radio emisiju u kojoj se govorilo o tome kako najstarija djeca imaju razvijeniju tzv. akademsku inteligenciju, a mlađa djeca socijalnu jer su ušla u obitelj u kojoj već postoji dijete kojemu se posvećuje pažnja i pruža ljubav pa se to mlađe dijete "bori" za svoje mjesto u obitelji istražujući načine kako se što bolje uklopiti u već stvorenu zajednicu.
iz iskustva znam da to baš nije pravilo ali bilo mi je zanimljivo kao razmišljanje.
može biti, ali i ne mora. Pogotovo kad je velika razlika u godinama (barem je kod nas tako).Anemona prvotno napisa
U biti, sve je relativno. Mogli bi ovu temu razvući do besvijesti i diskutirati, ali mislim da zaista nema potrebe. Manje - više smo svi svoje rekli, a opet se većina nas slaže u tome da svatko odgaja i i brine o svom djetetu na najbolji mogući način i da je svima nama želja odgojiti djecu da budu sretne i zadovoljne osobe.
Važno je znati da nitko nije savršen roditelj, ali smo savršeni svojoj djeci, jer nam oni to stalno daju do znanja, a to je najvažnije od svega.
Iskopala sam ovu temu, sad sve rješavam po spisku...
Znači, ja sam od ovih mama - svih koje su na temi pisale na koju je dijete fokusirano skoro stalno. I OK, sve je to tu negdje, još su mali i ne puštaju mamu iz vida.
Mene to ne brine dok smo doma jer je ona doma i vesela i brbljava i sve je u redu.
Mene brine što je ona nakačena na mene dok smo u društvu i to non stop. Zapravo, brine me njeno ponašanje s vršnjacima. Ne vidim da ima želju za interakcijom, a ponekada kada dođem u vrtić po nju, nađem je kako stoji sama i cucla prst i gnječi krpicu tješilicu, a ostali se igraju. Prilagodbu je malo teže podnijela, prilagodila se oko Božića ali i dalje svako jutro ima monolog u stilu "mama ja bih s tobom ostala, mama ja sam usamljena, mama ja ću se odselit iz vrtića, itd."
I ja je ostavim dok ona tako cendra.
Kada pitam tete, kažu da se sada oslobodila više, ali nije to puno. U parku, bojažljivo prilazi djeci, ili se čak makne da djeca prođu pa onda sama ide na tobogan ili slično. Kao da ju je strah djece.
Sad čitam o onoj "nesigurnoj privrženosti" i nekako si mislim da je to to...da joj nisam usadila dovoljno sigurnosti do sada i nema povjerenja u druge. Ja sam introvert sama, ali sam kroz život naučila socijalizaciju. Ali ne želim da ona bud etakva.
Ima li tko sličan slučaj?
Sutra idem na razgovor s tetama u vrtić da vidim kako se stvarno ponaša kroz cijelidan, ali mene to muči.
lavko, to je sve u redu... Tek nakon treće godine će se odlijepiti. Do tada - djeca se igraju u grupi, ali se ne igraju ZAJEDNO nego svatko sa svojim igračkama, a interakcije se svode na otimačinu. Roditelj je u takvoj situaciji pivot točka, poznati teren pa nije čudo da nam se uglavnom vraćaju... Dok su moji bili mali, sjećam se da u igraonici u Turbolimaču nisu dozvoljavali roditeljima ostavljati djecu mlađu od 3 godine bez nadzora poznate osobe (roditelja ili nekoga tko je baš s njima) iz tog istog razloga.
Dobro si primijetila da se tvoja curica boji djece i to je vjerojatno točno, ali je to dio urednog razvoja. Ona mora steći sigurnost UZ TEBE, odnosno uz poznatu odraslu osobu (na igralištu i slično) a tek kad to postigne, krenut će sama... Netko nakon treće godine (moj mlađi sin) a netko nakon četvrte i kasnije (moj stariji sin, koji je i danas jako vezan za svog tatu i mene, dok je mlađi "cigansko dijete" koje se dobro osjeća i ako nema nikog poznatog, nego dapače, treba komad vremena u danu koji će provesti sam sa sobom).
Posljednje uređivanje od Peterlin : 10.03.2017. at 08:02
o da, imam svoja dva takva, a znam ih još koji spadaju u opis
Moji su oboje bili takav tip, kao bebe nisu ih nepoznati smjeli ni pogledat, a kamoli dodirnut, ova mala se sramila i babe i dide ako ih ne bi vidila cijela dva dana
Moja mala je ko tvoja otprilike, isto se u vrtiću vrlo rijetko igra s drugom djecom, boji ih se (iako je sad dosta bolje nego u početku), uglavnom je na tete fokusirana. Ali s njom je još pjesma, ona je u vrtiću tiha i povučena, ali zadovoljna. A stariji je proplakao skoro cijelu tu prvu godinu, a onda i dosta vremena u drugoj, kad je promijenio grupu. Prvi dan druge godine vrtića, ja se mislim da li da zovem da provjerim kako je, svi me uvjeravaju da je njemu super, on se igra a ja tu brijem. Mislim se: da, to bih i ja rekla nekom drugom. Nazovem u vrtić, čujem tetu iz druge grupe da pita njegovu tetu kakva je situacija i čujem ovu kako joj odgovara "svi su dobro osim M.".
Na igralištu, na rođendanima, u gostima, držao bi se nas poznatih, igrao se sam. Ja sam to sve puštala, nisam ga gurala jer onda tek ništa ne bih postigla, tvrdoglav je prilično. S nekom djecom bi se prije upustio sam u interakcije, neka mu nisu nikako odgovarala.
Uglavnom, malo pomalo samo skužiš da se vrijeme sramežljivosti skraćuje. Pa teta kaže: počeo se igrat s djecom. Pa kaže: ima sad par dječaka s kojima se stalno igra. Uglavnom, samo sam u jednom trenutku skužila da smo na igralištu nas dvoje, tamo su neki dječaci, i on mi veli "idem se ja tamo sprijateljit" i ode i skompa se.
Ja sam se isto ponekad pitala jesam li ja nešto krivo napravila. Pogotovo s prvim, sva sam bila u tom attachment parentingu i nisam ni skužila koliko na osnovu toga očekujem maltene da to dijete neće nikad imat nijedan problem u životu. Šokirala sam se kad sam vidjela koliko je plašljiv ispao.
Al onda sam se sjetila da sam ja bila izrazito sramežljivo i osjetljivo i nježno dijete. I da je moj muž bio isto takav. Pa da nije to baš svjetsko čudo da nam je i dijete, zamisli, ko roditelji.
Moj je navršio 3 godine, i tete su rekle da se tek sad počeo pridruživati grupi djece u igri, ali ne da se on igra s njima, nego više promatra. Mene baš to brine, jel bude se oslobodio i družio, ali valjda bude malo po malo.
Inače nema problema s privrženosti meni, bili su 3 dana on i mm kod svekića, malac je samo par puta iskomentirao da mama radi i mama na poslu, i uopće nije bilo frke. OK i to mi je malo ali dobro da on ne plače
ja bih rekla da se ključ najčešće krije u ovome, puno je do genetike.
Lavko, moji nisu bili čičci u toj dobi, ali većina djece te dobi su upravo takvi kao tvoja malena i kao što su ti cure rekle.
Ja ih rekla da se u toj dobi 3-4 god već polako može vidjeti tko će biti ektrovert, a tko introvert i oboje je sasvim legitimno.
ti si rekla da si introvert, zašto misliš da možda i dijete neće biti takav tip? što fali tome?
Posljednje uređivanje od Lili75 : 10.03.2017. at 08:59
slažem se da tome ništa ne fali, definitivno
samo biti introvert nije problem, bitno je samo da si zadovoljan i na miru sam sa sobom (veći dio vremena)
ali ja sam bila sramežljivo, povučeno i strašljivo dijete, kad sam krenula u jaslice prvih 6 mjeseci riječ tamo nisam progovorila, a test ličnosti mi daje da sam ekstravert (iako, šta ja znam, ja bih rekla "zavisi o situaciji i s kim se uspoređujem")
Moj je još na granici, voli mala društva, otvoren je, sa svima priča, sve mu je super, kažu veseljak. Ali se grozi buke i gužve. Nismo mogli ići na fašnik jer je plakao na tu gužvu.
Razumijem ga
E da, i ja sam imala nerealna očekivanja od djeteta u toj dobi, a onda sam zbrojila genetiku i genetiku pa shvatila da nikakav attachment parenting ne mijenja djetetov karakter
Moj je prvih pola godine u vrtiću (a krenuo je s pune 3 godine) prosjedio na podu ispred CD-playera, vrlo malo je sudjelovao u zajedničkim igrama, nije komunicirao s djecom, eventualno s tetama. Već na kraju te prve vrtićke godine bila je druga priča, rekla bih da je jednostavno sazrio.
Posljednje uređivanje od tanja_b : 10.03.2017. at 09:26
eto baš tako cure kako kažu tang, Vrci i tanja_b. Djeca često povuku na nas same.
Meni je muž introvert, a ja i djeca ekstroverti (oboje"ciganska djeca" ko mlađi od Peterlin).
Posljednje uređivanje od Lili75 : 10.03.2017. at 09:29
He hehe, onda ja imam skor 17-godišnjeg čička! Taj će radije sa mnom u Lidl u shopping nego s društvom na pizzu.
Odlijepio se negdje u višim razredima osnovne škole kad smo ih prvi put poslali preko ljeta u glazbeni kamp. Ti kampovi su zakon. Ali da ne offtopičarim - djecu sam slala i s vrtićem na Lošinj i to je mlađi sin nekako bolje podnosio od starijega. Prva tri ili četiri dana je bilo ok, a nakon toga je plakao kad bi ga nazvali na telefon. Ali u školi se to pomalo sredilo, našli su si društvo... S druge strane, stariji i dan danas sa tih svojih kampova i izleta zove 2x dnevno (najmanje) a mlađi se ne javi po tri dana ako ništa ne treba, hehehe...(mamin sin ).
Što se tiče "odljepljivanja čičaka". Napisala sam kako je počela vrtićka karijera mog djeteta, da nije gotovo ni komunicirao s drugima u početku. I jako je vezan za nas, pogotovo za mene (još uvijek). Međutim, sa 6 godina je sam poželio otići s vrtićem na zimovanje. Ostao je pri toj ideji čak i kad je shvatio da ne ide nitko iz njegove grupe (!). Išao je i bilo mu je super. Poslije mi je teta rekla da ga nikad nije vidjela da se toliko smije u vrtiću, kao u tih tjedan dana zimovanja...
Drago mi je što kod njega vidim napredak u odnosu na genetiku - meni je tlaka bio i osnovnoškolski maturalac ne zbog odvajanja od roditelja, nego mi se jednostavno nije išlo...
moj j nije bio niti na jednom rođendanu u igraonici. nema šanse da bi išao na zimovanje s vrtićem. na svakom (kućnom, jer na druge nije išao :D ) rođendanu bi se odlijepio tek kad je trebalo ići doma. vrtić nikada nije volio. trpio je, ali volio nije.
istovremeno, imao je dva prijatelja, od malena, i s njima, i njihovima, je mogao svugdje. ako treba i 15 dana na ljetovanje bez nas. i s mojom mamom. ali - to je bilo to.
danas ima širok krug ljudi oko sebe, jako širok, veliko društvo. i dalje ima dva ista prijatelja.
a m, m je druga priča. ona je obožavala vrtić i igraonice svih vrsta, onako mala, s dvije godine, kad bi išli u kupovinu me molila da ju ostavim u igraonici što se meni protivilo vjeri
gdje god da dođe, ona se snađe. oš u vrtiću, školi, na bazenu ili u parku ispred kuće.
no, s druge strane, danas, sa skoro 10 godina, nema niti jednu tako blisku prijateljicu ili prijatelja.
jedan dan je najbolja s lanom, a drugi dan je najbolja sa sarom.
al dobro, nisam ni ja u to doba imala, valjda je to ok, stigne.
Moja ide na izvidjace, i jednom godisnje ima organiziran kamp za ove najmanje, od petka popodne do nedjelje popodne, u prostorijama izvidjaca, u parku 500 metara od kuce.
S 6 godina je ostala do subote navecer, s 7 do subote popodne, ove godine je sigurna da ne zeli ici dok ne poraste
A sta da joj radim, ne mogu je tjerat da ide.
sjetilo me zadnjih par postova, vjerojatno vi, kao ni mi, nemate slike svoga djeteta u krilu Djeda Mraza
nema apsolutne šanse da bi se moj M. progurao kroz tu gužvu, obično i glasnu muziku, i sjeo djedu u krilu
naša kronologija prevladavanja strahova je:
strah od predstava - 5 godina
strah od igraonica - 6 godina
strah od kina - prošli petak
Nemam ni ja te slike. A moji nisu nikad bili tako priljepkasti. Meni se ponekad cinilo da jesu.
Da pojasnim, ja sam introvert, a s obzirom da ih je cetvero, ponekad bi dolazila u to stanje overloada, previse mamakanja, previse grljenja, previse ljubljenja, previse bilo kakve interakcije s drugima pa bila to i moja djeca.
Hocu reci, nije sve do djece, i do nas je.
Cijela druga godina isključivo i samo ja. Od druge do treće isključivo i samo ja.
Od treće mi govori- mama makni se, mama ja ću sama, mama idi doma.
meni je to šok i to kakav i iskreno, sad kad je krenula u vrtić konačno i kad ja KONAČNO imam vremena za sebe, za nešto napravit normalno, ne u žurbi i kao hobotnica, uopće ne znam kako to sve napraviti. "vrijeme za sebe" ne znam što znači, a toliko mi je trebalo.
uglavnom, pa što i da je introvert na tebe. to može značiti da će imati par ljudi s kojima će biti ok, a ove druge neće previše doživljavati.ili neće imati nikog i biti će joj sasvim OK da bude sama sa sobom.
mala je još i slobodno joj daj vremena koliko njoj treba da se osjeti dovoljno sigurnom u sebe da istupi samostalno. doći će to iprije nego što očekuješ. i strefit će te ko moždani :D
Mene najviše zanima koji dio u toj priči o sramežljivosti i priljepljenosti je moj utjecaj a koji dio njen karakter.
Jer kad citam o vrstama privrzenosti nalazim je u toj nesigunoj privrzenosti a da ne znam jesam li ja zasluzna za sve. Jer prva godina nam i nije bila najbezbriznija, ja sam se oporavljala od svoje šize, muž nije sudjelovao puno....
Ili opet prerazmisljavam...
imala sam isti problem tako da razumijem kako razmišljaš. niti si ti za išta kriva niti će ona takva ostati.
Jučer sam bila na razgovoru s tetama. Kažu da se ne brinem, da je povucenije dijete ali se razvija kako treba i sad sudjeluje sve više u igri ali je individualac, ima svoj film i tak joj je ok, nije zbog toga tužna.
Ajde možda neće biti sjroz ko mama :D