matrixx
 |
|||
|
|
|||
matrixx
ja sada trenutno prolazim sve ono što je i matrixx prošla pa ju razumijem jer se nalazim u vrlo teškoj situaciji i čeka me čak i jedan operativni zahvat
ukratko svi hormoni su mi podivljali i od svih mogućih dijagnoza koje imam nalazim se na rubu živčanog sloma
ne želim tvrditi da mi je sve to od MPO jer ništa nije dokazano, a isto tako ne želim tvrditi da neću ponovno ući u postupak jer trenutno u pripravi imam hrpu lijekova.
inače nikada na forumu ne ulazim u konflikte i ne želim se miješati u teme koje završavaju sa osudama u bilo kojem obliku ali i smatram da svatko ima pravo izreći svoje mišljenje tako dugo dok nikoga ne vrijeđa
Ruzice lijepo si to opisala.
Matrix mislim da je glavno da si našla mir i da si sretna s tim što imaš u životu, mnogi od nas ne cijene to što imaju i ja često puta, a pogotovo zdravlje uzimamo zdravo za gotovo dok ga ne izgubimo e onda imamo samo jednu želju - da ga vratimo.
Draga Ruzice,
moguće se unaprijed pomiriti sa mogućnošću da možda nikada nećeš uspjeti, ali istovremeno nastaviti s borbom. To pomirenje može donijeti veliko rasterećenje i nekima (kao Ini) je sigurno i pomoglo da zatrudni, jer je pritisak bio daleko manji.
Ja sam se pomirila i prije zadnja 2 postupka, ali to je (kao što Ina kaže) dolazilo u fazama, valovima.
Pomirenje je bilo veliko olakšanje, rasterećenje. Nebo je opet postalo plavo, čula sam opet cvrkut ptica, osjetila sam da ponovo živim punim plućima, JA sama, bez statusa, djece, muža, ikoga. Osjetila sam sebe ponovo, vratila se ona djevojka prije puno godina, prije braka i neplodnosti, osjetila sam da sam puno veća od svega ovoga što mi se događalo zadnjih 7 godina. Da je život veliko čudo, a ja sam mali njegov djelić, sretna što postojim, u ovom kratkom vremenu, na ovom mjestu.
Pomirenje nije tuga, već radost i olakšanje (bar za mene). Pomirenje ne mora značiti odustajanje. Pomiriti se unaprijed dobro je i ako na kraju uspiješ, i ako ne uspiješ. Ti si uvijek pobjednik.
Mali Mimi, to je živa istina. Ovdje su mi pale dvije izreke na pamet.
"Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu- da ozdravi."
(tako sam se ja osjećala zadnjih godinu i pol, i zato nisam mogla imati i želju za djetetom)
"Zdrav bolesnom ne vjeruje." (Kao ni sit gladnome)
Zbog nekih komentara ovdje, sjetila sam se te izreke. Zbilja sam bila bolesna, činjenica je da sam se unutar postupka razboljela, i da su i moj ginekolog i endokrinolog rekli da je postupak IVF za to odgovoran u najvećem dijelu (tj. kombinacija stres, lijekovi, urođene predispozicije).
Da, onda slobodno mogu reci da se vec polako mirim s tim da cemo mm i ja ostati sami, jos uvijek sam u fazi kad mi to tjera suze na oci al valjda uspijemo zajedno laganini prihvatiti i tu opciju.Tnx matrixx
I opet moram od A do Z potpisati matrixx. To rasterećenje je došlo kod mene s velikim osjećajem zahvalnosti za sve što imam i s velikom ljubavi za mene samu, mislim, ne znam opet to lijepo reći, ne mislim na ego trip, nego baš na osjećaj svoje jedinstvenosti i spoznaju da ću, ako ne bude nekih tragedija, biti sretna ovako ili onako, pa sve i da se svi postojeći odnosi i stremljenja oko mene uruše, uvijek ostajem ja, s velikim potencijalom za sreću i preživljavanje i životno veselje. Sve mi je odjednom dobilo boje, mirise, stvari koje sam izbjegavala više nije bilo potrebno izbjegavati jer je bilo ispunjavajuće i bez imalo nekog žala (druženje s dječicom) bila sam puna raznoraznih planova, djetinje davno izgubljene tj. zaboravljene sreće, znala sam da ako ne bude uspio scenarij A (trudnoća), da me čeka nešto drugo isto tako lijepo (drugi način dobivanja djece, putovanja i sl.). Stvari su kod mene postale manje ono pod mus, a istovremeno sam žestoko furala MPO i drugu logistiku, to je kod mene išlo ruku pod ruku s oslobođenjem od pritiska. Nekako mi se osvijestila ona carpe diem filozofija i sve je postalo intenzivnije. To nije bilo tužno prepuštanje, nego je došlo s osjećajem usićenja, nije bila jesen, nego proljeće, valjda je to ono što se zove "self-reinvention" u nekim priručnicima. MM je žalio svoj žal, ali sam bila svjesna da on to mora sam prelomiti, da mu ne mogu pomoći (osim tako - furanjem logistike).
Dosadna sam već, ali i meni su ove gore dvije poslovice omiljene i puno puta mi se pokazala njihova istinitost.
Draga Mary Ann, žao mi je zbog svega šta sada prolaziš, znam da ti nije lako. Srećom, sve prolazi, pa tako i tvoje sadašnje stanje ne može dugo trajati.Mary Ann prvotno napisa
Meni je godina i pol izgledala ko prava vječnost, i u najveći strah me hvatao da mi nikad neće biti bolje, jer mi je predugo sve to trajalo. Ali ipak, počeo je oporavak, imala sam dobre liječnike kojima vjerujem, muža koji me podržavao, kuća je često bila u potpunom neredu, jer se nisam mogla podignuti iz kreveta, rolete u cijelom stanu spuštene jer nisam podnosila dnevno svjetlo...
Ali, sve je to prošlo! Sve prolazi, i bit će bolje, sigurno!
I da... Ta faza "mahnite logistike" je kod mene bila faza kad su se jasno preobrnuli prioriteti i život mi je postao prioritet a), a postupci b), tj. postupci OK, ako se mogu uklopit u život, a ne obrnuto. Hvala Bogu, to je u našoj priči ispalo moguće i tako se dogodilo da zadnji postupak radimo folikulometrije u ZG-u, transfer u Mariboru, potvrdu trudnoće u Splitu, tj. nisam htjela više odustajati od planova, putovanja, godišnjeg i sl. zbog postupka, tj. ako se uklopi - super, ako ne, a Bože moj... Mislim, bilo je tu i dalje šiza, naravski, ali bitno bitno bitno manje nego prije, vidjela sam da to (uspjeh postupka) nije, u stvari, u našim rukama, da će bit što bude, pa sam onda uhvatila ono što je više u mojim rukama - ostale neke planove.
Mary Ann, vibram za poboljšanje ~~~
Ja bih samo kako vam je Marči naglasila da pogledate na str.31 ili32., foruma topic-povezanost stimulacija sa bolestima.Krasno dugogodišnje istraživanje stručnjaka.Onaj tko ide na mpo unaprijed se treba psihički pripremiti na fizičku i psihičku bol.Sreća je što bol mozak ne može memorirati istim intezitetom.Zar vam nije nakon punkcije došlo da nikad više ne idete.Osjećala sam se kao buba na leđima-ni ruke ni noge ne mogu pomaknuti.Zadnji puta sam dobila kontrakcije maternice-odmah injekcija ketonala.Opet sam bila buba.Ali ne dam se.Moj cilj je jači i dokle god budem imala snage-idem.Kad budem vidjela da ne mogu-kako sam bila jaka da ovo izdržim,tako ću biti jaka i da prihvatim drugu opciju.Smeta mi kad netko plače nad svojom sudbinom,jer sve što radimo sami smo izabrali.Ne želim kriviti mpo za ovo ili ono.Moja prijateljica je nakon rođenja blizanaca(mpo) izvadila maternicu zbog karcinoma.Rekla je da joj je i prije bila ni zašto-jednom je samo išla na mpo.Mislim da je ipak psiha najvažnija i ne bih htjela da netko navodi cure koje tek žele ili su krenule na mpo,na krivi put i strah od karcinoma i sl.Matrixx,svaka čast na iskrenosti i opet ti želim svu sreću ali mislim da je ipak red da curama objasniš da su tvoje bolesti uzrokovane prvenstveno stresom.I oper cure pročitajte što vam je napisala Marči.
Draga Ruzice, bit će sve dobro, i suze su dobre. A ti i muž nećete "ostati sami", pa dvoje vas je, kako ste onda sami?Da, onda slobodno mogu reci da se vec polako mirim s tim da cemo mm i ja ostati sami, jos uvijek sam u fazi kad mi to tjera suze na oci al valjda uspijemo zajedno laganini prihvatiti i tu opciju.Tnx matrixx
I obitelj, prijatelji, nećaci ako ih imate, djeca u susjedstvu...
MM i ja smo bili puno odvojeni od naših obitelji dok smo mučili svoju muku. Sada smo puno bliži sa svima njima, i sa prijateljima koji imaju djecu, sa djecom moje sestre koju nekad pričuvamo... Nismo sami. Imamo jedno drugo, i jedni druge.
"No man is an island" (Nitko nije otok)- još jedna izreka.
Godinama sam šetajući gradom viđala samo trudnice i žene s kolicima, trgovine s dječjom odjećom, nisam mogla proći kroz dječji odjel u DM-u, i patila sam ko pas. Nisam vidjela ni nebo ni zvijezde, ni voljenog čovjeka kraj sebe. Vidjela sam tipa kojem ne valjaju spermići
. Bila sam van sebe. Buđenja su bila užasna- svako je bilo suočavanje sa surovom stvarnošću- još nemam dijete! I s tim mislima sam išla spavati. Godinama.
To čak ne bi nazvala pomirenjem sa sudbinom, nego uviđanjem drugih mogućnosti. Sjeti se šta te sve veselilo prije nego si se udala, ili dok ste bili mladi par na početku, prije svih ovih problema. Ta žena i dalje živi u tebi, daj joj priliku.
i ja sam pod jesen mislila isto to....kao što je to u opadanju lišća prirodan proces još i iznimne ljepote....to svjesno napuštanje jedne predodžbe o sebi i svojoj budućnosti a prihvaćanje jedne manje idilične a opet moje stvarnosti, jer drugu nemam... ina divno si to opisala...
Pčelice, ne znam, ne slažem se s tvojom zadnjom rečenicom, u stvari... Stvar je u tome da se ne može se jednoznačno bilo što reći - povezano sa stresom, povezano s MPO-om, sve je to isprepleteno, MPO je stres sam po sebi i ko sad može reći - problemi su zbog stresa, problemi su zbog MPO-a itd.. Mislim da to ne bi mogao niti doktor reći - da, to je zbog toga ili to je zbog toga. Ljudsko tijelo nije matematika, s jednostavnim input varijablama. Mislim da je post od Matrixx OK i da žene trebaju informirano ulaziti u MPO. Sjećam se kad je i rvukovi, s puno opreza i razmišljanja kako će se to reflektirati na cure, hoće li koga obeshrabriti, pisala i o svojoj teškoj dijagnozi zbog koje nije išla na daljnje stimulacije i ipak se, informiranja radi i dodatnog opreza, odlučila progovoriti i o tome. U glavnom, ja sam za i ovakve topice i ne mislim da će obeshrabriti ljude od MPO-a. Mislim da treba čuti obje strane priče, ipak su ovakvi topici rjeđi, puno više je onih da ljudi pišu da su uspjeli, pa neka malo i ovih, balansa radi.
Pardon, ne slažem se s pčelicinom predzadnjom rečenicom, s ovim gore. Ne treba matrixx pozivati na red, a prvenstveno zbog toga što tko može reći koja je točno geneza problema, je li stres as such, stres zbog MPO-a, je li hormonalni disbalans itd. Matrixxinu priču čitam kao ohrabrujuću za dio žena, ali možda bi bolje cijela priča o neplodnosti bila podijeljena na više poglavlja, ovisno tko je u kojoj fazi, samo je jednom davno objašnjeno da je Rodin portal roditeljski forum pa nije moguće daljnje grananje ovog podforuma. I onda nema druge nego sve ovako zajedno, mislim da bi podforum izgubio na kvaliteti kad bi se ovakvi postovi, ne daj Bože, branili.
... opet pardon, mislila sam na ovakve topice.
Potpisujem od prve do zadnje riječi našu inu.
mislimsorry što se ja opet nadovezujem ali ja sa svojim mužem živim isto sretno kao i kad sam se udala!Još smo bliži jedno drugom što zajedno prolazimo kroz ovo.Smijemo se zajedno blesavoćama oko pikanja(neću sad u originalu),i živimo život najnormalnije.Pa ja radim sa 30 djece i obožavam ih sve.Halloooo cure,pa nismo mi jadne zbog toga mi se samo liječimo i pokušavamo ono najljepše-postati mame.Pa ima li šta ljepše??
Draga Ruzice, zar stres nije dio MPO?
Ne želim nikoga plašiti, ali želim biti potpuno iskrena, a tko ne želi ovo čitati, ne mora. Nikoga nisam prisilila da čita.
Osim toga, ja sam bila unaprijed pomirena sa svakim ishodom, i zadnja dva postupka prošla sam bez nerviranja, s osmijehom na licu, u stilu "šta bude bude". Muž je bio ponosan na mene, liječnici su me hvalili zbog moje smirenosti, sve mi je bilo zaista ravno. Neuspjeh predzadnjeg IVF- a prihvatila sam bez žaljenja, bez suza- statistika me nije išla.
U zadnjem postupku na stimulacijama je već počelo noćno preznojavanje, tako da sam morala se tuširati i mijenjati posteljinu. LIječnici su rekli da je to moguće, i da možemo nastaviti.
Onda se dogodila punkcija. Strašna bol, strašan stres, i noćne more iza toga pune krvi i igala. Već sam lošije spavala. Par dana nakon toga- totalna nesanica. Dvije noći nisam sklopila oka ni minute. Otišla sam plačući kod doktorice opće prakse. Dala mi je normabele, koji mi nisu pomogli ni treću noć, dok nisam popila 30-40mg.
Sad, možda je svemu uzrok samo stres, a nimalo lijekovi, ali taj stres nije pao s neba, već je došao od MPO. Ako moj ginekolog i endokrinolog drže da je tako bilo, ne znam zašto ti ne želiš vjerovati u to?
Ako ti smeta ovo što pišem, ne moraš čitati. Možda sam ja ipak potpuno u krivu, i moji liječnici, a ti u pravu, ne isključujem ni tu mogućnost.
Naravski da nismo, mi smo sve "sestre po oružju" i mislim da nitko nije ozbiljno to sugerirao, ono "izgubljeni slučajevi" što je mattrixx spomenula, ako sam dobro shvatila, je bilo ironija - zato je i dano u navodnicima. Nitko nije jadan - ni žene bez MPO-a, niti žene koje se liječe, niti žene koje su uspjele, niti žene koje su odustale - sve su predivne i jedinstvene, mislim da nitko nije htio to poručiti, dapače.
Pcelice, zaista zvuci kao da olako sama sudis o uzrocima tudjeg stanja - dopusti da svako ima pravo iznijeti svoje iskustvo.
Matrixx niti jednom nije dovela u pitanje tvoj izbor i tvoje odluke, niko to ovdje ne cini - budimo podrska jedne drugima, ma kako razlicite bile, toliko bar mozemo.
Nećemo se sad ovdje natjecati tko živi sretnije sa svojim mužem. Ono što sam napisala malo sam iskarikirala, da sam u njemu vidjela samo tipa sa lošim spermićima. Voljeli smo se cijelo vrijeme, šalili smo se i mi oko postupka, on mi je davao injekcije, čak smo putovali u inozemstvo na skijanje, sa injekcijama.mislim
Postati mama je najljepše.
Biti sretna je isto najljepše.
Pardon, napisala sam draga Ruzice, umjesto draga Pcelice, prije par postova. Odgovor je bio namijenjen Pcelici.
Samo cu kratko:
mislim da svatko ima pravo donijeti odluku za koju misli da ja najbolja za njega. Nije lijepo osuđivati druge, jer njihove odluke i mišljenja nisu u skladu s vašim. Na koncu svi mi prolazimo različite životne škole, imamo želje, izazove. Matrixx ih je samo podijelila s nama, a vi uzmite koliko vam treba od njene životne škole ili potpuno ignorirajte, odlučite sami.
Ne ispuni li nam se jedan san imamo ga pravo zamjeniti drugim i nastaviti biti sretni!
matrixx, žao mi je zbog tvog iskustva i želim ti svu srecu, da ti se ispune neki drugi snovi koji će te učini sretnom
sorry wewa što ja ne gledam sve crno.Rekla sam svoje mišljenje ali sam pročitala jedan letak vjerske udruge sa vrlo sličnim rečenicama.Zato tako reagiram.Na početku je bilo sve ok. i poželjela sam matrixx sve najbolje ali već na ovoj stranici mi se opet čini kao što sam stekla dojam i u prvom postu.Ali nema veze,kako kaže matrixx-tko ne želi čitati nek ne čita-tako odoh ja sa ove teme.
Evo još jednog mogućeg gledanja na stvari, iz komentara filma "Put oslobođenja":
"Kad sam prije puno godina čitao "Imati i nemati"... takva nekonvencionalna osjećajnost oduševila me je usred društvene presije koja podrazumijeva kako su djeca najviši smisao življenja. Jer kao ni jedno prije, naše doba izvodi intenzivnu mistifikaciju i mitizaciju djece i ljubavi prema djeci, a u skladu s takvom slikom svijeta parovi bez djece apriori se smatraju bolno uskraćenima ili, u slučaju da je neimanje djece njihov vlastiti odabir, bezočno sebičnima, štoviše, parovima bez djece često se negira i sam naziv obitelji.
Istovremeno, očekuje se istinsko suosjećanje s onima koji djecu žele, ali je ne mogu imati, duboka dirnutost ili čak potresenost traumama žena koje opsesivno žude postati majkama, pa se podvrgavaju napornim postupcima umjetne oplodnje kako bi ostvarile ono što se dominantno smatra suštinom egzistencije.
...Nema tu ni trunka sumnje, ni trunka makar neke formalne svijesti o pluralizmu duša i osjećajnih stremljenja, podrazumijeva se da su djeca najviša vrednota i da je upravo ljubav prema njima najveća i najplemenitija, i da to vrijedi za sve ljude, a kako i ne bi kad oko toga vlada rijetko viđeni društveni konsenzus.
Srećom, uporno i često agresivno nametanje djece kao novih kumira nailazi na džepove otpora, rijetki i tim dragocjenije..."
Ovim citatom (koji ne odražava u potpunosti moje stavove) htjela sam pokazati da postoji više načina gledanja na stvari, i da ima dosta netolerancije kod nekih žena u postupcima MPO, kao proizvod općeprihvaćenih društvenih stavova. To parovima bez djece može stvarati dodatni pritisak.
Nadam se da vi nećeti biti među tim parovima koji će morati živjeti s takvim pritiskom.
Koliko ja znam vjerske udruge uglavnom ne odobravaju MPO.sorry wewa što ja ne gledam sve crno.Rekla sam svoje mišljenje ali sam pročitala jedan letak vjerske udruge sa vrlo sličnim rečenicama.Zato tako reagiram.Na početku je bilo sve ok. i poželjela sam matrixx sve najbolje ali već na ovoj stranici mi se opet čini kao što sam stekla dojam i u prvom postu.Ali nema veze,kako kaže matrixx-tko ne želi čitati nek ne čita-tako odoh ja sa ove teme.
hop eto mene
vjeru sad ne uključujmo u ovu temu, neka ostane smjer kakav je bio do sada.
Cure draga već 2 dana čitam ovu temu od matrixx i pitam se šta se događa. totalno sam zbunjena sa reakcijama nekih na ovaj post.
Mislim da matrixx pisanjem ovoga posta ništa loše mislila ona je samo iznijelo svoje iskustvo, možda olakšala svoju dušu, podijelila s nama i drugi ružniji dio naše MPO borbe.
Bez obzira na sve mi ne možemo ignorirati činjenicu da MPO ipak utječe na naše zdravlje, pa većina nas u periodu stimulacije izgleda ko da smo šiznule s pameću (barem ja MM kaže da sam nemoguća), ne možemo reći da sve je ok, hormoni su ok. Ali svaka od nas u dubini sebe zna šta joj srce želi, do koje granice želi ići. Neke od nas riskiraju sve, idu iz jedne borbe u drugu, jer želja za bebicom je jača od svega, ne razmišljamo o tome jel nešto ok ili nije.
Ali isto tako poslušajmo i priče drugih, priče žena koje su prošle teška iskustva, pružimo im zagrljaj, a ne odmah misliti da je neko nešto loše mislio.
Slažem se, ne trebamo uključivati vjeru, samo sam odgovorila Pčelici.
Hvala Rozalija. Zbilja nisam ništa loše mislila.
U par navrata sam se pokolebala što sam se uopće javila, ali zapravo mi je drago i puno mi je pomoglo.
Ne znam hoće li se zbog ovakvih reakcija druge žene sa sličnim pričama htjeti javiti, i imaju li se uopće gdje javiti?
Bilo bi mi drago da i mi "izgubljeni slučajevi" (ina je u pravu, ovo je ironično) nađemo neko svoje mjesto gdje se možemo međusobno podržavati, razmijeniti iskustva, pa i izjadati ako treba.
Držim da imamo na to pravo.
a ko gleda na sve crno? ja ili matrixx? zaista ne znam otkud ti takva tumacenja... zar je tako tesko prihvatiti drugo i drugacije?sorry wewa što ja ne gledam sve crno.Rekla sam svoje mišljenje ali sam pročitala jedan letak vjerske udruge sa vrlo sličnim rečenicama.Zato tako reagiram.Na početku je bilo sve ok. i poželjela sam matrixx sve najbolje ali već na ovoj stranici mi se opet čini kao što sam stekla dojam i u prvom postu.Ali nema veze,kako kaže matrixx-tko ne želi čitati nek ne čita-tako odoh ja sa ove teme.
meni je izuzetno drago da se povela prica i onome o cemu se u posljednje vrijeme na ovom podforumu suti - a to je tzv. exit strategy. bolje klinike na Zapadu ponudice vam podrsku i u toj oblasti, pa makar deklarativno. ako to mogu klinike, koje svoj opstanak duguju naplacivanju postupaka, ne shvatam zasto ne bismo mi zene jedne drugima...
Hvala wewa, nisam nikad čula za exit strategy, ali bilo bi lijepo to imati, a ne biti prepušten sam sebi.
Ženama koje odustanu, ili su prisiljene odustati, ne nudi se nikakva organizirana podrška ili pomoć. Prepuštene su uglavnom same sebi, i nitko ne zna šta proživljavaju.
Tako bi se i žene koje su u postupcima mogle osjećati sigurnije, kad bi znale da će ih, ako na kraju ne uspiju, dočekati nekakva pomoć, utjeha, zagrljaj, razumijevanje.
Poznato je da su američki vojnici puno hrabriji i učinkovitiji od drugih, jer njima u slučaju ranjavanja helikopter saniteta stiže za 10 minuta, bez obzira gdje se nalazili, u džungli ili pustinji. To im pruža sigurnost i samopouzdanje.
Lakše je hodati po trapezu, ako je ispod njega razapeta mreža.
Ja bih rado komunicirala sa ženama koje su odustale, zanima me kako se osjećaju, u čemu su pronašle smisao i utjehu. Gdje da ih nađem?
Da, exit strategy je nešto što svaki priručnik o MPO-u (barem strani) obavezno sadrži, to onda ide dalje u posvajanje (za to postoji pdf na Rodi), ili u prihvaćanje života bez djece i okretanje nekim drugim snovima. O exit strategyju se ne priča puno niti u našim klinikama (barem u državnima, ali kužim to, em je vrijeme užasno dragocjeno pa nema vremena niti za jednostavnije stvari, a posao i motivacija dr-a je dijelom i ohrabriti, a nema psihologa koji bi davali podršku za razmatranje drugih opcija). Rodina brošure (ona od Daniele32 koja je gore na linkovima), a za novu ne mogu sad skužit jer mi javlja neki error, isto o tome progovara. Tako da su žene koje su u međufazama - da li nastaviti, ako ne, što onda drugo, nekako u virtualnom mraku dok se odlučuju na druge stvari. Kužim da je Roda fokusirana na roditeljstvo, možda bi unutar Bete koja je fokusiranija u svom opsegu baš samo na neplodnost bilo sluha za tako nešto, a možda se može pokrenuti neki poseban forum, dovoljno je da se nađe jedan zainteresiran s nešto vremena i informatičkog znanja i pokretačke snage, ja ću biti vjerojatan kandidat za dopisivanje (i) na tom forumu, ako mi vrijeme dozvoli. U svakom slučaju, moja je poruka i onima koji nemaju zasad neko svoje mjesto okupljanja - niste same(i)
Matrixx, za sada ih ne možeš na hrv. forumima nigdje naći, nema ih u virtualnom svijetu. Evo ti ideje - oformi takav forum
Bilo bi lijepo da postoji forum za parove bez djece.
Mi smo često od društva marginalizirani. Mene i MM dosta ljudi zaobilazi, neki se ne znaju postaviti prema tome što nemamo djecu, pogotovo ako ih oni imaju. Ponašaju se kao da nam je neko umro, a njima je neugodno.
Nikad nas nitko ne pita zašto nemamo djecu. Svi misle da je to bolna tema, ali meni uopće nije problem razgovarati o tome, ali malo prijatelja naših je u stanju o tome razgovarati. Zato sam na žalost i izgubila neke prijateljice. Dobile su djecu, pa im je neugodno. Kao da je neplodnost zarazna, kao da s nama nešto debelo nije u redu.
Kupovali smo stan, i imali oslobođenje od poreza na prvu nekretninu. Zbog viška kvadrata (službenik me pitao imamo li djece, ja sam rekla ne), morali smo platiti dio poreza. Tada sam bila u postupcima, i plaćala puno i to. Sad trošim dosta na preglede i lijekove. Mislim da smo u dosta situacija diskriminirani.
Moji roditelji žele ostaviti sve mojoj sestri, jer mi nemamo djece, pa šta će nama. Kao da im ja ne bi dala sve što imam. Puno je tu nepravde s kojom moramo živjeti.
Neki koji ne znaju da smo bili u postupcima drže da smo sebični, ili da nas je Bog kaznio zato što nismo vjenčani u crkvi, i živimo "u grijehu".
Vrijeme je da se i javno progovori o tim temama.
pratim ovu temu od prvog posta i nikako da u glavim sročim 2 suvisle rečenice. od samog početka ne smatram ovu temu provokacijom. čak dapače, smatram da je potrebno pisati i o ovoj tamnoj strani mpo-a. srećom pa se ona rijetko dešava, ali dešava se.
matrixx - žao mi je kroz što si sve morala proći i drago mi je što si konačno našla svoj mir jer mislim da je u konačnici to najvažnije
Evo cijele jedne studije o exit strategijama, odnosno putu iz neuspjeha IVF-a:
http://www.lse.ac.uk/collections/gen...allMeMummy.pdf
Ina je spomenula cijeli podforum posvecen izlasku iz IVF programa, a postoji i more blogova - neke od njih sam redovno pratila (jedan je i http://flotsamblog.com/ - nije prica o odustajanju, ali je definitivno iskrena prica o svemu sto IVF nosi - i srecu i tugu) - nazalost, vecina ih je na engleskome.
Listajuci web stranicu Mb klinike primijetila sam da odjel od nedavno uposljava i psihologa, sto me ugodno iznenadilo - cini mi se da je to jedini takav slucaj na nasim prostorima.
Hvala ina na savjetima, uvijek nešto korisno od tebe. Ne znam kako se otvara forum, ali mogla bih pokušati malo se raspitati. Sigurno bi bilo puno interesa.
Potražit ću i te strane forume, da vidim kako to izgleda. Mislim da su u našoj državi problemi specifični, mi smo ipak u odnosu na Ameriku i Englesku manje liberalno društvo, i parovi bez djece bore se sa puno više predrasuda i diskriminacija (kao i neoženjeni).
I ja čitam ovu prepisku već par dana i lomim se da li da se javim...
Pošto imam svoju biološku decu začetu i rodjenu bez puno intervencija, nemam stručnosti i znanja da o MPO diskutujem ravnopravno sa drugim forumašicama koje su ili su bile u postupku. Ali, smatram da imam pravo da progovorim kao žena, uz puno razumevanje za sve vas - i one koje ste spremne da prodjete kroz svašta da biste držale svoju bebu u rukama i i dalje se borite (ili ste se izborile), a i one koje su, poput matrixx odustale od te borbe. Razlozi su potpuno lični i sasvim autentični i ne treba zbog njih osudjivati matrixx, kao što ni ona nije nikog osudila u svojim postovima. Naprotiv, iz njenih reči provejava mudrost i smirenost, pomirenost sa sobom i svojom sudbinom i srećom i iz tog stava bismo i mi sve mogle učiti.
Stoga, matrixx i ina, a i ostale žene širokih srca i toplih osećaja koje su ovde štošta mudro rekle, svaka vam čast!
Hvala, Vishnja!
baš mi je drago što se ovako rasplamsala diskusija i drago mi je (za mene osobno) što vidim da ipak ima dosta tolerancije na ovom forumu.
Kao što sam rekla, uvijek i stalno očekujemo vrlo suosjećajnu okolinu zbog naših situacija, svi moraju imati razumijevanja za nas, zbog nas (uspjeli ili neusjpeli, bili u postupcima ili odustali od njih), ali nama često nedostaje tolerancije prema ženama/parovima koji drugačije misle.
Matrixx, hvala ti još jednom na iskustvima i voljela bih da se sad ne oprostiš iz ovog foruma samo zato što više nisi u postupcima niti planiraš ići.
Ostani među nama, jer vjerujem da kroz sve svoje postupke koje si imala i prošla, nosiš i dobrih iskustava koje možeš podijeliti, naravno samo ako to želiš.
Ja (još uvijek) spadam u kategoriju žena koja se može iskreno radovati tuđim trudnoćama (lucky me
Nisam sigurna da li će nam i veza i brak izdržati sve ovo skupa. Daj Bože, but who knows!?
Kad smo saznali da smo IVF-kandidati sam se prvenstveno ja pripremila na dugogodišnju borbu, na puno truda, tuge i radosti, smijeha a da ne pričam o možebitnim nuspojavama lijekova, na svašta sam se psihički pripremila, koliko je to bilo moguće - a opet i unatoč pripremama je ovo borba za koju ja ne znam ishod. Nema garancije za uspjeh, koliko god ja i MM to priželjkivali.
Drage žene i cure, teško nam je svima skupa, teško je i Matrixxu i sad i prije. Stoga nemojmo osuđivati i odbacivati ljude/žene koje drugačije razmišljaju, koje su sebi postavile druge prioritete, koje govore i o nuspojavama lijekova, koje kažu umjetna umjesto potpomognuta oplodnja.
Ja sam na ovom forumu/podforumu jer pruža mnogo informacija, druge su tu da nađu utjehu, treće da nas upozore, informiraju, itd.
Živjela sloboda mišljenja a svakako sloboda iznošenja mišljenja.
K.
I ja sam imala 2 jake hiperstimulacije (prvu toliko jaku da od vode u tijelu nisam moglani disati). Prvi put sam u jednom danu dobila 10 kg, drugi put 8. Završila sam na infuziji i vrlo brzo se oporavila i od jedne i od druge hiper. Možda zato sto je razmak između postupaka bio 15 mjeseci jer smo tako odlučili ja i moj MPO doktor svjesni svih mogućih rizika. Bila sam i na jednoj operaciji koje se isto zakomplicirala osim mene u svijetu je postojao još samo jedan slučaj takvih komplikacija koji bi bio poznat u literaturi. I nikada mi bez obzira na sve nije palo na pamet nekoga odgovarati od svog cilja, nazivati MPO umjetnom oplodnjom i navodoti floskule Bog je tako htio (kao matrixx u svom uvodnom postu ove teme). Ako ćemo gledati što je Bog htio, zašto se liječe ljudi oboljeli od npr. raka pa Bog je htio da umru-nemojmo imati dvostruke kriterije i MPO je liječenje. I kemoterapija ima svoje negativne strane pa ljudi ne odustaju. Znam da nije lijep primjer ali to su činjenice. Nikog ne osuđujem, hvala Matrixx što je sa nama podijelila svoje teško iskustvo i upozorila na posljedice, ali moglo se to sročiti i puno drugačije! Eto nek se ljuti ko hoće ali to je moje mišljenje (i da po broju postova ne bi mislili da sam nova u ovome ja sam u MPO priči od 2 mj 2005. g ali sam skužila kako se logirati tek nedavno, al čitam forum od tada)
:? ovo si pretpostavljam mislila na postupak? ne na 1 dan???
U puno ovoga se prepoznajem. Evo jedne ironije - sada, kada imamo dijete, sad se ipak nađe kod staraca termin da koristimo malu kuću na moru, prije kao mi ćemo se snaći, nije to nama ionako zanimljivo, sad ima puno više sluha. To mi je i drago i žao mi je - jer, to sam ja, ista, njihova draga kćer. Nije tako rečeno, ali sada odjednom nema problema, starci ostaju u ST-u, nama prepuste vikendicu. Dio toga je i vezano za novac kojeg smo prije imali više, ali isto je definitivno vezano i za dobivanje djeteta. A propos veza parovi bez djece-parovi sa, bila sam s obje strane i čini mi se da sam se prije koji put inercijom udaljavala koji put jer nam se putovi nisu sjekli - nas su interesi vukli na neka dalja i manje dostupna mjesta, koja nisu sva "child-friendly". Tako sad pokušavam iznaći načina da se s parovima bez djece družim na "odraslim mjestima", na putanjama na kojima smo i prije bili (tipa kino itd. - evo, baš ono što si spomenula "Put oslobođenja" i meni je odličan baš zbog tih tema), ali toga je ipak manje nego prije, čisto vremenski. Kad sam ostala trudna sam odžalovala odmah jedno krasno prijateljstvo, koje opstaje i dalje, ali znala sam da će ipak biti čisto vremenski ograničenije, jer smo sad malo u drugim situacijama. Ali, i to su faze, sigurno ćemo se opet približiti i intenzivirati druženja. Hoću reći, koji put niti ja ne znam kako - je li nešto što predlažem forsiranje i sl. Nema druge nego s puno ljubavi i uvažavanja, pa će i prijateljstva opstati. Potpisujem i ono - Nitko nije otok. Druge neke predrasude me nisu baš tangirale - ono porezi i razmatranja okoline da smo malo "čudni". Kako smo bili "čudni" prije, isto smo i sad, ali se percepcija okoline mijenja. Samo to me nikad nije baš previše diralo, više me diralo ovo od bližih, od onih što su prošli slično ili od staraca, a opet, možda sada i ja kažem nešto što će nekome drugome zvučati kao slon u staklarni, ali meni i dalje trebaju moji frendovi bez djece. Vjerujem da bi mi virtualno okupljanje bilo zanimljivo kao povremenom sudioniku.
Hvala Kadauna,
i od
ne znak da li ce druge cure priznati ali ovako je i situacija sa nama i to me više boli nego neplodnst!!!!!
Ina, ti sigurno imaš kompletniju sliku, jer si bila na obje strane, bez djece- sa djecom, pa vrlo dobro znaš o čemu se tu sve radi.
Mene najviše pogađa stav mojih roditelja, koji su nas na početku braka svime obasipali, jer su čekali unuke, a poslije su se sasvim "prešaltali" na moju sestru, a nas odbacili, ne samo u materijalnom smislu. Od drugih ljudi me to ne smeta toliko.
Ja sam i dalje njihovo dijete. Toliko o tome kako je ljubav roditelja prema djetetu "najveća i najplemenitija". Može bit, i ne mora, kako kod koga. I oni moj život drže "neuspješnim", i nekako se srame zbog mene. Ja ne mislim tako, ali mi je ipak teško što oni tako misle, i što ne možemo imati otvoreniji i bolji odnos.
Čak i mojoj sestri smeta što se oni tako postavljaju prema nama. S njom imam puno bolji i otvoreniji odnos. Roditelji su "stara garda", u njihovo vrijeme vladali su tako neki okrutniji stavovi, razumijem ja to. Ali me ipak boli.
Lijepo od tebe ina, što se i dalje družiš s ljudima koji nemaju djecu.
Ja se rado družim s ljudima koji imaju djecu, i zapravo me djeca jako vole, znam s njima, i to mi pruža veliko zadovoljstvo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom