Citiraj matrixx prvotno napisa
Bilo bi lijepo da postoji forum za parove bez djece.

Mi smo često od društva marginalizirani. Mene i MM dosta ljudi zaobilazi, neki se ne znaju postaviti prema tome što nemamo djecu, pogotovo ako ih oni imaju. Ponašaju se kao da nam je neko umro, a njima je neugodno.

Nikad nas nitko ne pita zašto nemamo djecu. Svi misle da je to bolna tema, ali meni uopće nije problem razgovarati o tome, ali malo prijatelja naših je u stanju o tome razgovarati. Zato sam na žalost i izgubila neke prijateljice. Dobile su djecu, pa im je neugodno. Kao da je neplodnost zarazna, kao da s nama nešto debelo nije u redu.

Kupovali smo stan, i imali oslobođenje od poreza na prvu nekretninu. Zbog viška kvadrata (službenik me pitao imamo li djece, ja sam rekla ne), morali smo platiti dio poreza. Tada sam bila u postupcima, i plaćala puno i to. Sad trošim dosta na preglede i lijekove. Mislim da smo u dosta situacija diskriminirani.

Moji roditelji žele ostaviti sve mojoj sestri, jer mi nemamo djece, pa šta će nama. Kao da im ja ne bi dala sve što imam. Puno je tu nepravde s kojom moramo živjeti.

Neki koji ne znaju da smo bili u postupcima drže da smo sebični, ili da nas je Bog kaznio zato što nismo vjenčani u crkvi, i živimo "u grijehu".

Vrijeme je da se i javno progovori o tim temama.
U puno ovoga se prepoznajem. Evo jedne ironije - sada, kada imamo dijete, sad se ipak nađe kod staraca termin da koristimo malu kuću na moru, prije kao mi ćemo se snaći, nije to nama ionako zanimljivo, sad ima puno više sluha. To mi je i drago i žao mi je - jer, to sam ja, ista, njihova draga kćer. Nije tako rečeno, ali sada odjednom nema problema, starci ostaju u ST-u, nama prepuste vikendicu. Dio toga je i vezano za novac kojeg smo prije imali više, ali isto je definitivno vezano i za dobivanje djeteta. A propos veza parovi bez djece-parovi sa, bila sam s obje strane i čini mi se da sam se prije koji put inercijom udaljavala koji put jer nam se putovi nisu sjekli - nas su interesi vukli na neka dalja i manje dostupna mjesta, koja nisu sva "child-friendly". Tako sad pokušavam iznaći načina da se s parovima bez djece družim na "odraslim mjestima", na putanjama na kojima smo i prije bili (tipa kino itd. - evo, baš ono što si spomenula "Put oslobođenja" i meni je odličan baš zbog tih tema), ali toga je ipak manje nego prije, čisto vremenski. Kad sam ostala trudna sam odžalovala odmah jedno krasno prijateljstvo, koje opstaje i dalje, ali znala sam da će ipak biti čisto vremenski ograničenije, jer smo sad malo u drugim situacijama. Ali, i to su faze, sigurno ćemo se opet približiti i intenzivirati druženja. Hoću reći, koji put niti ja ne znam kako - je li nešto što predlažem forsiranje i sl. Nema druge nego s puno ljubavi i uvažavanja, pa će i prijateljstva opstati. Potpisujem i ono - Nitko nije otok. Druge neke predrasude me nisu baš tangirale - ono porezi i razmatranja okoline da smo malo "čudni". Kako smo bili "čudni" prije, isto smo i sad, ali se percepcija okoline mijenja. Samo to me nikad nije baš previše diralo, više me diralo ovo od bližih, od onih što su prošli slično ili od staraca, a opet, možda sada i ja kažem nešto što će nekome drugome zvučati kao slon u staklarni, ali meni i dalje trebaju moji frendovi bez djece. Vjerujem da bi mi virtualno okupljanje bilo zanimljivo kao povremenom sudioniku.