Kakva "disciplina"/sankcije

[la_mama]

Evo jednog friškog primjera njegove igre: malu (5,5 mj) smo probno stavili u onaj "vrtić", jer smo joj htjeli dati malo više prostora nego što ga ima u krevetiću, misleći da u njemu ima zaštitu od starijeg (3 godine).
Dakle čim je vidio taj vrtić, zaletio se prema njemu, popentrao bez puno problema i slobodnim padom sa svojih 18kg, i uz naše vrištanje "NE, STANI, NEEEEE" tresnuo na malu. I kako neće autići letit u smeće ?

A ja pojma nemam gdje bi i kako bi s njom pored njega tako živahnog. Ona više nije mala beba, i treba joj sve više prostora, krevetić je već premalen. Najčešće završimo na bračnom krevetu, svi troje, gdje ga mogu kontrolirati. Ne mogu ih ostaviti zajedno niti par minuta, osim da ona leži u krevetiću.

Javljam se za nemajku godine, ali jedva čekam da krene u vrtić na onih par sati tokom jutra, kako smo se dogovorili. A trebao bi negdje početkom idućeg mjeseca.

[Anci]

Ma neće taj autić u smeću ništa riješiti. Znam kako ti je, I've been there
To mi je bilo najnapornije razdobje, baš je bilo teško i frustrirajuće.
Ali, nakon nekog je vremena sve došlo na svoje. Sad se igraju same, glume da su mama i kći, a ja malo sjedim za kompom

Proći će, samo puno strpljenja. Kad je lupi ili tako nešto, probaj ostati mirna, reci mu ozbiljno NE i probaj mu pažnju preusmjeriti na nešto drugo. Što više se mazite. Nekad oni takvim ponašanjem pokušavaju privući pažnju, nekad reagiraju tako jer ne mogu drugačije.

Jesi probala time-in? Da se povučeš s njim/njima na mirnije mjesto i malo se pomazite kad vidiš da mu je kriza?

[la_mama]

Mazili se nas dvoje (on i ja), čitali priče, baš prije tog nemilog događaja. Eto nisam očekivala da bi mogao upasti u neku krizu.

A ti autići u smeću ... koliko vidim, bar ga spriječe da napravi ono što je naumio, a što mu inače izričito branimo. Priznajem, iz krivih razloga - jer neće npr lupati po TV zato što ja to ne želim (jer se može ozlijediti), nego zato jer zna da će ostati bez autića. BTW, on to moje "ne želim, neću" ne ferma 5%, bez obzira kako ozbiljno izgovorila.

Ma ni ja ne volim sankcije u bilo kojem obliku, i najradije bih da sve to kršenje granica mogu riješiti dogovorom, razgovorom, pregovaranjem, šta li već. Al on uporno tjera svoje iz nekog razloga. Da ne govorim o tome što ga još uvijek pere ljubomora zbog sestre (nije spreman da me dijeli), i blaga regresija (glasa se kao ona, uvaljuje se u njenu autosjedalicu, samo čekam da počne tražiti pelene). Tako da mu, jadniku, nije lako.

Zašto imam pik na tu televiziju - jer je kao 1,5 godišnjak uspio izvrnuti televiziju od 50kg na sebe, srećom mu se ništa nije dogodilo. Zato sada pušem i na hladno.

[Anci]

Ma, tako je bilo i kod nas jedno vrijeme. I mi smo se jedno vrijeme pogubili u traženju rješenja pa probali s nekim zabranama, ograničenjima... ali se najbolje pokazalo da to probamo prihvatiti što mirnije. Reći da nedamo da udara sestru i nastaviti dalje. Vjerujem da i tvom malom nije lako prihvatiti nove odnose u obitelji, a opet s druge strane moraš zaštititi i mlađe dijete, i uostalom i njemu postavit granice.

Ako te imalo tješi, bit će lakše.

[koksy]

Trebam pomoc iskusnijih mama (citaj; one koje su to prosle)
Ne tako davno pisala sam tj. hvalila se kako se s mojim klincem u vecini slucajeva moze dogovoriti i kako je lako odgojivo dijete. Ali... zadnji 3-4 dana...Uzas! Toliko je cendrav, nezadovoljan, placljiv da vam ne mogu opisat. Urla, vristi, al bas jako vristi zbog svake sitnice!

Evo primjera u kojem nisam vise znala kako postupiti; dode mu baka, inace je kat ispod nas, i kaze meni kako ona ide na plac, malcu da pusu, mi joj masemo pa-pa i sve super sve dok ona stvarno nije otisla. A onda...udaranje sakama po vratima, vristanje, suze teku u potocima. Ja ga smirujem, kazem mu da ne mozemo kod bake jer bake nema doma. Nista, jos gore. Pokusavam mu skrenut paznju ali na svaki moj pokusaj nosenja, zagrljaja, ikakvog kontakta, ma cak i ako mu se uopce obracam on jos vise i jace vristi. Pa sam ga pustila. Urlao je punih 20 minuta. Nakon sto sam skuzila da vise nema snage, iako nije odustajao, probala sam mu jos jednom skrenut paznju i tek onda je uspjelo. Al dotad on se vec toliko oznojio, promukao i naotekao od placa da sam se ja osjecala uzasno i nesposobnom da smirim svoje dijete.
Sta sam trebala napravit? Jel ignoriranje ok u takvim situcijama?

[vissnja]

Rekoste tamo negde na prvoj strani da se zapitamo zašto nas dete ne čuje. Kako da postignem to da me doživi ozbiljno? Nađi je sve smešno ili me ignoriše. U stvari poenta je u tome što meni nekad mozak stvarno ne radi, i kad ona krene da se inati ja se totalno zaglupim, iznerviram i ne mogu da nađem kreativno rešenje. Imate li neki dobar savet za samokontrolu?

[domy]

Da i ja mrzim takve situacije kad mu nemreš nešto dokazati.
E sad koksy stvarno ni ja nemam pametan savijet za takve situacije, ali ni moje djete nije toliko uporno.
Odnosno skužila sam u zadnje vrjeme da u takvim situacijama pokušam par puta objasniti situaciju ako ne ide ostavim ga malo i u večini situacija on prestane plakati kroz par minuta.
E i onda nakon nekog vremena pričamo o tome i kužim da to funkcionira teka tada do njega dopire ono kaj ja kažem.A u trenutcima šize ne.
Ali nije uvijek bilo takvo imao je i on situacija kad je bio manji kad je isprobavao naše granice i znao je tuliti i po pola sta i više.
I baš kako ti kažeš kaj god ja učinila ili MM on ne prestaje ili čak više se dera, ali fala bogu to je iza nas.
Valjda će i vama proći.

[Cathy]

Trebam pomoc iskusnijih mama (citaj; one koje su to prosle)
Ne tako davno pisala sam tj. hvalila se kako se s mojim klincem u vecini slucajeva moze dogovoriti i kako je lako odgojivo dijete. Ali... zadnji 3-4 dana...Uzas! Toliko je cendrav, nezadovoljan, placljiv da vam ne mogu opisat. Urla, vristi, al bas jako vristi zbog svake sitnice!

Evo primjera u kojem nisam vise znala kako postupiti; dode mu baka, inace je kat ispod nas, i kaze meni kako ona ide na plac, malcu da pusu, mi joj masemo pa-pa i sve super sve dok ona stvarno nije otisla. A onda...udaranje sakama po vratima, vristanje, suze teku u potocima. Ja ga smirujem, kazem mu da ne mozemo kod bake jer bake nema doma. Nista, jos gore. Pokusavam mu skrenut paznju ali na svaki moj pokusaj nosenja, zagrljaja, ikakvog kontakta, ma cak i ako mu se uopce obracam on jos vise i jace vristi. Pa sam ga pustila. Urlao je punih 20 minuta. Nakon sto sam skuzila da vise nema snage, iako nije odustajao, probala sam mu jos jednom skrenut paznju i tek onda je uspjelo. Al dotad on se vec toliko oznojio, promukao i naotekao od placa da sam se ja osjecala uzasno i nesposobnom da smirim svoje dijete.

Sta sam trebala napravit? Jel ignoriranje ok u takvim situcijama?

A da i ti probaš urlat. 8) To mojega toliko zaprepasti da zaboravi šta je radio.

[koksy]

Vjeruj mi, probala sam, i oponasala njega i pokusavala bit glasnija ali to rezultira tako da me on pokusava nadglasat. Ma on je jedno iznimno uporno i tvrdoglavo malo bice i koliko god smo mi svi doma dosljedni toliko je i on uporan da dobije ono sto si je u datom trenu zacrtao. Ponavljam, do prije par dan se stvarno moglo s njim puno toga dogovorit al onda, odjednom, doslovno preko noci, kaos! Prvo sam krivila promjenu vremena al sad mi to vise ne drzi vodu.
I da, naravno, u vrticu je med i mlijeko, teta kaze da nikad ne urla, ali je isto tako uporan, kad mu npr. netko hoce uzet ono s cim se on trenutno igra, on samo cvrsto primi i ne pusta, ne vice, ne ljuti se, ne udara, samo strpljivo stoji, drzi tu igracku i ceka da drugo dijete popusti.

[Luluu]

E baš sam si razmišljala već par dana o ovoj temi pa kako te druge mame, koje metode sve imaju. i sad vidim tema ide već dva mejseca,a meni je promakla. Ja imam malog tvrdoglavka (4.8 god.) ne malog nego velikkkoooogg........s njm se može jako lijepo, ali kad zatupiiii..ajme majko.. nadam se da je to samo faza iako traje već neko vrijeme, kad mu se nešto pokuša obijasnit onda je " e bit će baš tako kako ja kažem, baš tako" na svaku moju ima 10 svojih, koji put imam osjećaj da se ne mogu borit s njim i kažeš mu prestani tako razgovarat s mamom a on " e neću", na svaku ima odgovor, nevjerovatno. ružne riječi su ga bile pustile neko virjeme i sad opet, ne znam više kako da reagiram, od ignoriranja do obješnjavanja smo sve prošli.
jedino što zna upalit u zadnje vrijeem što koristim, kad se baš u nečemu ne složimo i kad pretjera odvedem ga u njegovu sobu i kažem mu onako na lijepo da razmisli o svom ponašanju i da ćemo razgovarat. Ponekad mirno odsjedi i viče " mamaaa razmislio sam" a ponekad i plače kad prođe nekih 10 minuta ja dođem i onda razgovaramo po 10 put o istome, i svaki put se nadam da je zadnji. Nakon lijepog razgovora, pomirimo se i krenemo dalje.
Za bezvezno histeriziranje u stilu "ja sam htio prviiiiiiiii" samo mu kažem da se zbog takvih stvari ne plače i da neću pričat s njim dok se ne smiri i budem mrtva hladna. "Razgovarat ćemo kad prestaneš" ( ako je to pri ulasku u kuću onda isto posjetii svoju sobu malo).
Naravno bude i vikanja ponekad iako se suzdržavam jer me iscrpljuje a ništa od toga.
koji put se pitam hoće li ikad što poslušat i šta će bit od njega. a onda opet tako liejpo surađuje priča da bi rekao najbolje diejte na svijetu ( da ne zaboravim da je takav kod drugih obavezno, jer mene zna kako će me vrtit).
Iako sam primijetila da kao i sva druga djeca radi dešpete kad sam ja zauzeta snečim drugim, kako bi privukao pažnju.

U svakom slučaju najgora su mi kad počne se derat jer sam "pomakla prst u krivom smjeru" tj. zbog neke sitnice koju si je on zatupio da mora bit baš tako i onda ode sat vremena samo tako.

[Maslačkica]

Koksy, mislim da je upao u fazu i ispituje. Sada trebaš biti "dosljedna". S obzirom da ga sigurno nerviraš kada mu nudiš alternative ili ga pokušavaš dodirnuti, ja bih ga ignorirala na tvom mjestu, ali mislim na pravo ignoriranje, jer ako uhvati tvoj pogled znači da obraćaš pažnju na njega.
Znači, kad počne šiza, rekla bih mu zašto ne može to što želi, probala, ako ne ide, bez nerviranja (ovo je bitno i teško, tj. najteže u cijeloj priči ), bih potvrdila da ne može i ignorirala ga.

I naravno, prije nego što kažeš mu "NE" razmisli da li taj ne stvarno treba biti ne, pa na taj način izbjegneš takva ponašanja.
MIslim da ćeš svejedno u većini slučajeva trebati istrpiti plač i kroz neko vrijeme će proći!

E, ima onaj video kada snimaju dijete kada plače i baca se po podu, a mama/kamerman sa psoom ide od sobe do sobe, a dijete ih prati. Dijete kada ih traži ne plače, ali čim ih skonta gdje su baca se po podu i plače. A ja ne znam gdje je to? Neko?

[Anci]

Rekoste tamo negde na prvoj strani da se zapitamo zašto nas dete ne čuje. Kako da postignem to da me doživi ozbiljno? Nađi je sve smešno ili me ignoriše. U stvari poenta je u tome što meni nekad mozak stvarno ne radi, i kad ona krene da se inati ja se totalno zaglupim, iznerviram i ne mogu da nađem kreativno rešenje. Imate li neki dobar savet za samokontrolu?

Nemoj joj nadugačko i naširoko objašnjavati jer mislim da nas nakon druge rečenice jednostavno prestaju slušati
Ti (ne ti konkretno ) onda objašnjavaš, dijete ne sluša, ti još više pa izgubiš kontrolu, povičeš... i umjesto da pokažeš da si ti taj koji ima kontrolu, u biti ispadaš nemoćan.

Reci joj kratko i jasno. Meni nije bed ako plače, ako se ljuti... razumijem da nekome to jako smeta, i mm-u smeta i ljuti ga to deranje... mene recimo ne. Mene ljute neke druge stvari koje su njemu, npr. smiješne.

Moja brzo otplače. Glasna je jako, ali je brzo gotova

Normalno mi je to da meni nešto smeta, da nešto nedam, i isto tako mi je potpuno normalno da se ona zbog toga ljuti. I plače i dere se.

I, naravno, puno toga ovisi o konkretnoj situaciji. I "zabranjenoj" stvari.
Za neke stvari koje ne može nikad, baš nikad... pitat će ali se smiri brzo. U biti zna da je odgovor ne, samo valjda provjerava. Jel može dobiti sisati u autu

[koksy]

Cure, Maslackica za savjete, razumjevanje i podrsku!

Danas sam ga ostavila kod mame, trebala sam otic na pola sata, on se voli druziti s njom i uvijek je sretan kad idemo baki. Vec ga je cuvala i nikad nije bilo problema. Danas ga ostavim, ona ga zaigra a ja smugnem (ne mogu otic da me vidi, to mozemo samo u jaslicama, doma ne podnosi da bilo tko izade kroz vrata). Za 10 min ona me zove i moli me da se vratim jer ne zna sta bi! On je udarao ne samo rukama nego i glavom po vratima i vristao. A ona, zena koja je odgojila troje djece, nije znala sta bi!! Kaze da se prestrasila jer jos nikad nije vidjela da dijete tako reagira!
Dok sam se ja vratila vec mu je ona uspjela skrenut paznju i on me uopce vise nije dozivljavao.
Eto, takvo je moje dijete, cas andeo koji ljubi mamu di ju boli, a cas mala vristalica koja nema granica.... :/

[Kora]

Željela bih se priključiti ovoj temi, jer me totalno „razdire“ činjenica da ne znam kako postupati s mojim djetetom u situacijama kad izgubi kontrolu, kad bjesni, vrišti, koči se… Nekima je to poznato (u mojoj okolini nikome). Ima 3,5 godine, i takve situacije ima samo samnom i MM, bakama je OK, u vrtiću nema nikada ispade. Ja se ponekad osjećam totalno nemoćno, pogotovo što ne poznam nikoga, baš nikoga u mojoj bližoj okolini tko ima takvo dijete. Kaj je najbolje, ona je divna djevojčica, koju povremeno probija bijes i ne zna se nositi s njim. Što god pokušali, ne pali. Odnosno, jedini način da se smiri je da ju izdvojimo u drugu prostoriju i kažemo da se smiri i da onda može izaći van. Sve druge vrste kazni, prijetnje ovim ili onim su bez veze. A meni je grozno vidjeti ju takvu. Posebno je teško kad se takva situacija dogodi u društvu, jer ti svi govore da to još nisu vidjeli ili da su u pet godina imali samo jednu takvu situaciju … A ja ju imam na dnevnoj bazi. Jeste li razmišljali o dječjem psihologu i da li ići s djetetom kod njega ili da jednostavno odem sama s MM na razgovor da probam čuti nekog stručnijeg od mene.

[anchie76]

Mozda ovo pomogne

OBITELJSKI CENTAR GRADA ZAGREBA

poziva Vas na
predavanje/radionicu
povodom Nacionalne kampanje protiv tjelesnog kažnjavanja djece


u četvrtak, 07. svibnja 2009. u 18 sati
Preobraženska 4/IV ( Cvjetni trg )



„Treba li djetetu disciplina?“


Kao roditelji imamo dužnost naučiti dijete razlikovati prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja. Učeći djecu disciplini pomažemo im da postanu odgovorne i samopouzdane osobe. Svakom djetetu je potrebna disciplina kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno dok upoznaje sebe i svijet oko sebe. Djeca koja znaju gdje su granice njihova ponašanja, osjećaju se sretnije i sigurnije. Lakše izlaze na kraj s mnogim problemima u odnosima s vršnjacima i odraslima, i kod kuće i u školi.
Kroz interaktivno predavanje na ovoj tribini će se razgovarati o važnost discipline za dijete i roditelja te načinima uspješnog discipliniranja djeteta.




Predavač: prof. dr.sc. Dubravka Maleš, Filozofski fakultet u Zagrebu


Preobraženska cesta 4/IV, Zagreb,tel. 4577 194, www.ocgz.hr

[vissnja]

Kora, ja ispade besa ne shvatam kao neki preveliki problem. Ono, teško je za izdržati, nekad stvarno glupo kad svi bulje u tebe, ali to je po meni manje-više normalna reakcija deteta. I nama je nekad teško da se nosimo sa našim emocijama, besom naročito, a gde neće njima biti.
Ja se u tim trenucima trudim da joj kažem da sam uz nju, sedim pored nje ili se muvam po porstoriji, a kad je prođe zagrlim je, kažem joj: bila si ljuta/tužna.... i pokušam malo da popričam sa njom o tome (ipak ima 2 godine). Ako me sluša kažem koju rečenicu o tome, ali uglavnom ona bi se odmah nečeg igrala i to je to.
Pošto je tvoja devojčica starija pokušaj da joj objasniš kako da se nosi sa svojim osećanjima, reci joj šta ti radiš kad si tužna/ljuta, ili jednostavno budi uz nju. Ok je i da je makneš od situacije koja izaziva frustraciju, ali ne ostavljaj je samu u sobi, budi uz nju, daj joj vremena da se smiri pa popričajte.
Prihvati njene emocije, ne kažnjavaj je zbog njih, pa će ih i ona lakše prihvatiti. A vremenom će naučiti i druge načine ispoljavanja emocija a ne samo dranjem, vrištanjem, bacakanjem.
I ne obraćaj puno pažnje na druge, pa šta ako druga deca iz vaše okoline to ne rade. Tvoje dete to radi i nije zbog toga manje dobra, lepa, pametna.....

[vissnja]

Nemoj joj nadugačko i naširoko objašnjavati jer mislim da nas nakon druge rečenice jednostavno prestaju slušati
Ti (ne ti konkretno ) onda objašnjavaš, dijete ne sluša, ti još više pa izgubiš kontrolu, povičeš... i umjesto da pokažeš da si ti taj koji ima kontrolu, u biti ispadaš nemoćan.

Reci joj kratko i jasno. Meni nije bed ako plače, ako se ljuti... razumijem da nekome to jako smeta, i mm-u smeta i ljuti ga to deranje... mene recimo ne. Mene ljute neke druge stvari koje su njemu, npr. smiješne.

Moja brzo otplače. Glasna je jako, ali je brzo gotova

Normalno mi je to da meni nešto smeta, da nešto nedam, i isto tako mi je potpuno normalno da se ona zbog toga ljuti. I plače i dere se.

I, naravno, puno toga ovisi o konkretnoj situaciji. I "zabranjenoj" stvari.
Za neke stvari koje ne može nikad, baš nikad... pitat će ali se smiri brzo. U biti zna da je odgovor ne, samo valjda provjerava. Jel može dobiti sisati u autu

Ni meni nije problem kad se ona dere, otplače i to je to. Ja posle objasnim zašto ne može i kraj.
Ali meni su problem situacije u kojima se nešto mora a ona neće. To je natezanje u kome redovno gubim živce :/

[Kora]

Ok je i da je makneš od situacije koja izaziva frustraciju, ali ne ostavljaj je samu u sobi, budi uz nju, daj joj vremena da se smiri pa popričajte.

Ma stvar je u tome da dok sam uz nju imam osjećaj da je još gora, i tisuću puta traži da joj ponovim jednu te istu stvar, a kad kažem da sam završila i da više neću ponavljati, slijedi jače urlikanje: "mama, mama, samo mi još jednom reci" i to naravno nije samo jednom jer nema kraja, a onda ide zagrli me, poljubi me, pomazi me tisuću puta, ali uz konstantno urlikanje. Vrlo je teško u tim situacijama kada si ljut i sam izbezumljen iako se trudim to ne pokazati, što mi ne uspjie svaki put, grlit i ljubit dijete. Ma ne znam ni sama.

[koksy]

Ja sam trenutno na rubu zivca, boli me zeludac od nervoze. Sve je gore.
Vec 3 scene danas! A tek je pola 3!
Prvo hoce racune za platiti koje stavljamo na sank da se ne zaborave. Naravno, nedam mu, nudim mu neki drugi papir, blokic, slikovnicu...cega god sam se sjetila! Ne! On bas to hoce, kazem mu da ne moze jer to nije za igru al on ne slusa. I maknem se! A on stoji ispod sanka i vice mama mama mama pa red vristanja, pa opet mama mama mama uz glasan plac pa opet vristanje.
Ja sjednem van na terasu, on vidi gdje sam, nisam ga samog ostavila ali ga ignoriram. Ne pomaze, on si je to zacrtao i nema pomaka, i vice i place i zove me. I opet 20 minuta i tek onda sam ga uspjela nekako, ali jedva smirit.
Sad popodne, vrijeme za spavanje, on je umoran i legne na trosjed, ali ja ga nosim u sobu jer se na trosjedu ne spava (jer je kozni i neudoban za spavanje i znam da si sigurno nece dobro odspavat a i ako 19. mj. spava u sobi onda ce i dalje) ali ne, on bas hoce na trosjed, odnesem ga u sobu i krece urlikanje.
Pola sata! Pola sata je urlao, ja kraj njega lezim ali ga ne gledam, i tek kad sam pukla, a pukla sam skroz, i viknula, polegla ga kraj sebe, tek tad se relativno umirio ali se ljutio na mene i nije htio da ga pomazim nego je sam zaspao u suzama! Uzas! Ista stvar je bila i jucer zbog tog popodnevnog spavanja.
Svaki dan su takve scene a ja nemam muza doma da me malo zamjeni da odmorim zivce koji su vec na izmaku snaga. A ocigledno je da je ta faza tek pocela...

[Kora]

Čuj, koksy, ne znam šta bih ti rekla, jer je nama ova faza počela oko drugog rođendana i još nismo iz nje izašli do kraja. Mislim sada je puno bolje nego prije godinu dana, ali je to daleko od onoga što bi meni bilo prihvatljivo. Znam da je strašno slušati to urlanje i ostati miran i to je trenutno moj najveći problem. A kažu, iako mi ni to nije pomagalo, da dijete jednostavno postaje svjesnije stvari oko sebe i ne zna se nositi sa vlastitim mogućnostima a kamoli sa zabranama i treba mu vremena da se s tim pomiri u sebi. Ja sam to sve znala, ali mi je bilo i još uvijek je strašno teško. Nažalost ne mogu reći onu utješnu, proći će jer se i sama pitam kad i kako će proći. Ali danas smo MM i ja sklopili pakt i jao si ga meni ako ga prekršim: što god ona napravila mi ostajemo hladne glave, dakle, kratko joj objasnimo bez gubljenja živaca, vikanja i POKAZIVANJA BILO KAKVIH EMOCIJA. A to je ono što meni najteže pada. Vidjet ćemo hoće li uroditi plodom.

[MGrubi]

knjiga: "Najsretnije dijete u kvartu" lijepo objašnjava stupnjeve razvoja djetetovog mozga

tako da ako pokušavaš da prihvati nešto za što nije sposobno ... imati ćeš sukob bez rezultata


zar će biti smak svijeta kao par popodneva odspava na tom kauču?

[elin]

Sta sam trebala napravit? Jel ignoriranje ok u takvim situcijama?

ne znam što si trebala točno napraviti, ali možeš probati ono kaj ja radim, kod nas pali: dignem ju, pa ljubim, pa joj prdnem usnama u obraz (znaš kaj hoću reći nadam se...), pa okrenem malo naopačke, pa onda plešemo zajedno u naručju, pa ju škakljam - dakle, kreveljimo se. Onda zaboravi na sve i počne se zezati sa mnom.

[MGrubi]

kratko joj objasnimo bez gubljenja živaca, vikanja i POKAZIVANJA BILO KAKVIH EMOCIJA. A to je ono što meni najteže pada. Vidjet ćemo hoće li uroditi plodom.

reka bi ti Juul da nisi autentična, tj. da "glumataš", neiskrena si
svako dijete je rođeno sa instiktom za stvarno raspoloženje roditelja

na kraju možeš izazvati dijete da te provocira sve do te točke kad ćete vidjeti iskrenu
makar to značilo da će tanjur letjeti kroz prozor

kad sam ljuta, pokazujem ljutnju na prihvatljiv način, to je dupla lekcija: uči se da će me to naljutiti i kako se u našem društvu pokazuje ljutnja

ne želimo djecu koja će odrasti u osobe nesposobne izraziti svoje osječaje, zar ne?

osim toga, u kasnijoj interakciji sa drugim ljudima će također doći u situaciju kad će sa svojim ponašanjem naljutiti drugu osobu, koja neće se ponašati ko vas dvoje (bez emocija), dapače, pokazati će ljutnju na svoj način, a koji može biti i društveno neprihvatljiv tj. može dobiti batina, ako na vrijeme ne pripozna da izaziva ljutnju kod drugog

[Kora]

zar će biti smak svijeta kao par popodneva odspava na tom kauču?

Ja mislim da ovo nije smak svijeta, ali poznavajući svoje dijete, kad god sam joj popustila tako neku stvar jednom to bi se njoj poslije podrazumijevalo i više nismo stvari mogli vratit na staro. Barem ne onako kako smo to mi očekivali. A sad sve je stvar toga koliko je tko prilagodljiv. Meni su neke stvari jako bitne i stalo mi je da ih samo tako ne "prokockam". Da ja mojoj K. jednom dam da popodne spava u dnevnom boravku (to radi samo kad je bolesna), ona više ne bi htjela u svoju sobu. A meni se to baš i ne sviđa kao ideja, odnosno radije izbjegnem da do toga dođe. Zato možda i razumijem koksy iako njezini razlozi ne moraju biti kao moji.

[pomikaki]

kratko joj objasnimo bez gubljenja živaca, vikanja i POKAZIVANJA BILO KAKVIH EMOCIJA. A to je ono što meni najteže pada. Vidjet ćemo hoće li uroditi plodom.

reka bi ti Juul da nisi autentična, tj. da "glumataš", neiskrena si
svako dijete je rođeno sa instiktom za stvarno raspoloženje roditelja

moj cilj je da pokažem emocije i jasno objavim urbi et orbi kad sam zbilja ljuta, ali da pazim da ne pređem granicu kad gubim kontrolu nad sobom.

[Kora]

kad sam ljuta, pokazujem ljutnju na prihvatljiv način, to je dupla lekcija: uči se da će me to naljutiti i kako se u našem društvu pokazuje ljutnja

ne želimo djecu koja će odrasti u osobe nesposobne izraziti svoje osječaje, zar ne?

Ma stvar je u tome da ja mogu pokazati ljutnju i pokazujem ju u nazovimo to običnim situacijama, kad dozvoljavam ili branim neko ponašanje... Ali stvar je u tome da kad ona padne u to afektno stanje više nema smisla pokazivati ljutnju jer to nju doslovno prenerazi. Znam da je to teško shvatiti ako nikada niste doživjeli. Ona postane izbezumljena. I onda je najgore što mogu urlati na nju jer to do nje ne dopire i u njezinim očima ja vidim doslovno stravu. Ne mogu shvatiti što ju toliko pogađa: činjenica da nešto ne smije (npr. udarati mene ili MM), da smo ju mi zbog toga ukorili ili isključili od onoga što je do tada radila.

[Kora]

što god ona napravila mi ostajemo hladne glave, dakle, kratko joj objasnimo bez gubljenja živaca, vikanja i POKAZIVANJA BILO KAKVIH EMOCIJA

Mislila sam samo u tim afektnim situacijama, ne stalno. Sory ako nisam bila dovoljno jasna.

[MGrubi]

to su tantrumi?

[Kora]

to su tantrumi?

Mogli bi bit, ali ja ni sama nisam sigurna da znam što su tantrumi. Prema onome što sam čitala na portalu o njima odgovaralo bi opisu, ali kod nas to predugo traje.

[Anci]

to su tantrumi?

Mogli bi bit, ali ja ni sama nisam sigurna da znam što su tantrumi. Prema onome što sam čitala na portalu o njima odgovaralo bi opisu, ali kod nas to predugo traje.

u kojem smislu predugo?
dugo traje ljutnja, tantrum ili misliš da je prestara za to?

i moja se djeca znaju jako naljutiti i vrištati
ja tad prestajem s objašnjenjima jer ne dopirem do njih i samo me može izbaciti iz takta

kažem što mislim, zagrlim, ako odbija zagrljaj, malo ih pustim i onda priđem nakon minut, dva i obično bude opet ok

mislim da njih svlada ta navala emocija, da se ne znaju nositi s time
nakon što malo otplaču, budu ok

[Kora]

Ma mislim u svakom pogledu. Traje već godinu i pola dana. A svaki pojedini ispad traje od 15 minuta na više i nije isključeno da ih se u sat vremena zareda nekoliko. Pa sad ti budi pametan. Stvarno više ne znam jesam ja luda ili kaj da radim. Posebno kad mi kažu da je noramlno da se to dogodi ponekad npr. jednom mjesečno, a mi imamo svakodnevno takve situacije. A kad nam prođe dan bez njih MM i ja kao da smo na drogama. Ono čega se najviše grozim je godišnji odmor, jer nas je prošle godine totalno psihički uništio. I tada sam samoj sebi rekla da ću potražiti pomoć nekog psihologa i nisam, pa si sad to predbacujem, jer mi stalno nešto sami pokušavamo, pa čitaj JUULa, pa čitaj Najsretnije dijete u kvartu i ne znam koliko još knjiga, ali nema čarobnog recepta. Ne mogu reći da nema pomaka na bolje. ali zaista idemo puževim korakom.

[Anci]

što ju dovede do toga?
neka zabrana, neuspjeh u nečemu...?

[Kora]

ja tad prestajem s objašnjenjima jer ne dopirem do njih i samo me može izbaciti iz takta

kažem što mislim, zagrlim, ako odbija zagrljaj, malo ih pustim i onda priđem nakon minut, dva i obično bude opet ok

Ali kod nas je stvar da ona tek poludi ako se ja okrenem od nje i počnem ignorirati takvo ponašanje. Onda traži zagrljaje i poljupce uz to vrištanje, i uporno ponavlja ono što želi ili ne želi. Npr. ovaj vikend smo bili u parku i ljuljala se na ljuljački. Tražila je MM da ju ljulja i kad joj se nešto nije dopalo, gurnula ga je s nogom u trbuh. A to guranje (čitaj udaranje) s nogama joj se u zadnje vrijeme zna zalomiti, znači nije bilo prvi put pa da joj moraš prvi put objasniti. MM ju je dignuo s ljuljačke i odveo sa strane i rekao da je to ružno i da to ne smije raditi. Ona je počela urlikati tresti se i tražiti da ju vrati odmah na ljuljačku koju je u međuvremenu zauzelo drugo dijete. A MM je ostao potpuno skuliran i rekao joj da se prestane derati i da će se vratiti na ljuljačku. Njezino urlikanje je trajalo oko 15-tak minuta. Pritom je stalno vikala tata bit ću dobra, bit ću dobra i tražila da ju grli, što je on i radio, ali joj nije dao da se vrati na ljuljačku dok se ne smiri. Ne moram niti opisivati kako su nas gledali ostali prolaznici, ljudi u parku i naša bliska familija, koja za tako nešto nije niti čula, a kamoli doživjela.

[Kora]

što ju dovede do toga?
neka zabrana, neuspjeh u nečemu...?

Može nešto po meni bitno i shvatljivo npr. vidi da tata nosi bebu od prijatelja, a ona baš tada želi da se nju nosi, do potpune gluposti da dođe do WC-a bez šlapica i mora se popiškiti, ali odluči da ne može bez šlapica i ako ti inzistiraš da joj šlapice ne trebaju, jer je već gola i treba sjesti na zahod i da ćemo ih potražiti kasnije slijedi panika. Jednostavno se ne može pomiriti s činjenicom da nije po njezinom, to ju stvarno zna rasturiti kompletno. A ja ne znam do koje mjere joj treba popuštati. Odnosno ne želim da vidi da čim se zadere ja popuštam.
Naravno da nije uvijek takva i da ima divnih blistavih epizoda kada se čudim koliko je razumna, kada to ne bi od nje očekivao. Ovo sam navela kao dva ne tako davna primjera, ali to može biti bilo što ovisno o raspoloženju.

[MGrubi]

ne znam za vas

ali kad mene moja lupi namjerno , ja reagiram kako je: maknem se od nje ljuta i sl.
uglavnom, ja je ne bih micala sa ljuljačke, jer ljuljačka nema veze sa udarcem
udarac je stvar između nje i tate
neovisno gdje se nalazili i šta radili, zar ne?

pa prema tome je i nelogična zabrana ljuljanja.. možda ju izbacuje takta upra vo ta nelogičnost
možda bi za nju pravi pristup bio odgoj bez kazni uz apsolutnu iskrenost roditelja (ostajete bez zaštite: jer sam ja tako rekla)
zahtjevnije jest, ali sa rezultatima

[Kora]

MGrubi, razmišljala sam ja i o ovome. Ali garantiram da bi scenarij bio slijedeći. Da se MM maknuo počela bi ga histerično zvati da se vrati, vrištala bi, možda bi i pala s ljuljačke, čega me u takvoj afektnoj situaciji posebno strah i otrčala do njega opet sa zahtjevom da dođe do nje, grli ju i ljubi. Znači kako god okreneš ne izbjegneš ispad. Ali da vrijedi pokušai i takav pristup vrijedi. Hvala na savjetu. Samo što ti nisi dovoljno pametan u trenutku kad se nešto događa i nemaš mogućnosti popravljati ili ponavljati situaciju. Možda bi kasnije napravio drugačije ili bi ti netko dao pametniji savjet, ali uvije su pred nama novi izazovi. Ništa, razmišljat ću i dalje. Najgore je kaj me već frustrira da stalno preispitujem te naše situacije i zašto je ovo bilo ovako ili onako, što bi bilo kad bibilo...Toga je jednostavno previše.

[pomikaki]

ne znam za vas

ali kad mene moja lupi namjerno , ja reagiram kako je: maknem se od nje ljuta i sl.

ja sam to možda 1 - 2 puta napravila. Inače moja je baš mirna i mazica, većinom kad nas lupa to je onako nježno i u šali pa to toleriram i okrećem na zezanciju. Ali dogodi se nekad da zvekne malo jače, i taj put me lupila baš dobro, ja ljuta, napravila facu, mislim da nisam niti ništa rekla nego se samo okrenula i demonstrativno otišla. Koji je to plač bio (ne govorim o bebi, imala je već bar 20 mj) da sam se morala odmah vratiti i tješiti... Nekako sam dobila dojam da ju je možda previše pogodila ta reakcija :?

[Maslačkica]

A mene zanima koji je prihvatljiv način ljutnje odraslog prema djetetu?
Mislim...imam ideju, ali me zanima kod vas?

[Maslačkica]

Koksy - ono što mi je palo na pamet baš sad je: šta bi se desilo da si mu dala da vidi račune, tj. da li postoji mogućnost da ih vidi i vrati bez da ih podere?
Možda da probaš na taj način s nečim "manje" vrijednim (npr. izabereš jedan račun za koji ti je najbliže ili najlakše otići tražiti da ti izdaju drugi ili uplatiš preko uplatnice u slučaju deranja), objasniš mu da može vidjeti i da ćete ih onda gore vratiti nakon što ih kratko pogleda? Možda želi neko veće povjerenje sa stvarima...
...iako mi se čini da ulazite u one "nemoguće" godine gdje ti stvarno treba živaca i živaca...

Za spavanje? Hmmm....a to vidi sama da li ti je prihvatljivo da spava u dnevnom, pa makar i na podu?
Ne znam... ako ti to nije prihvatljivo onda navaljuj u spavaću, iako... MOŽE I NE MORA se desiti da na kraju počne odbijati spavati skroz, jer mu je to previše suza i frustracije... - e baš se moram nasmijati...
...i pitam se je li ovo sve malo previše filozofije?

I znaš šta? Ako imate mogućnosti što više vani budite sigurna sam da ćeš izbjeći jako puno stvari i problema vezanih za kuću...


MGrubi i ostali - na koji način je tata trebao postupiti prema maloj s obzirom na udarac?

[koksy]

McGrubi kupila sam tu knjigu prije tjedan dana ali ju jos nisam ni otovrila, jednostavno, kad i nadem pola sata za sebe provedem ih opustajuci mozak.

[b]Kora je navela dobar razlog zasto mu necu popustiti da spava u dnevnom, oko nekih stvari nemam namjeru popustati, jede se u stolici, spava se u krevetu. I tocka!

Elin nema kod nas grljenja i ljubljenja kad "poludi", tek onda vristi.

A ovo:

A kažu, iako mi ni to nije pomagalo, da dijete jednostavno postaje svjesnije stvari oko sebe i ne zna se nositi sa vlastitim mogućnostima a kamoli sa zabranama i treba mu vremena da se s tim pomiri u sebi.

mi ima logike ali on kao da namjerno izaziva zabranu i trazi razlog da se ljuti. Evo, maloprije se igramo i sve je super i odjednom vidim da se nesto unervozio. U roku od minute poceo je sizit, bacat stvari, gristi stol. Ja ga pokusavam smirit, kazem mu da ne zelim da baca stvari i ZAMOLIM ga da ih pokupi a on tek onda poludi i urlanje pocinje...
Dakle, on ima moju paznju, kazem, bas smo se lijepo igrali, nije da ja radim nesto pedeseto pa on zeli da ga primjetim.
A i te oscilacije u ponasanju su skroz nepredvidive, cas je savrseno dijete koje se smije, plese, uziva u slaganju kockica, a u sljedecem trenutku se meni kosa dize na glavi od njegovog ristanja!

[MGrubi]

A mene zanima koji je prihvatljiv način ljutnje odraslog prema djetetu?
Mislim...imam ideju, ali me zanima kod vas?

da budem preciznija: prihvatljiv način ljutnje između dva ili više čovjeka

dob ne nebitna

po meni prihvatljivo:
- povišen ton, ljutito lice, prekidanje igre (moje igre, ne njene ), odmicanje, okretanje glave (ne želim se sa tobom igrati, pričati itd....)

a znam i zavikati - to e nastojim kontrolirati, a tu i tamo opsujem
kontrolirati psovanje mi je bilo teško, jer sam odrasla u okolini gdje je psovka ka pozdrav.. no želim li malu učiti pristojnosti oram prvo sebe dovesti u red

[MGrubi]

koksy

možda je htio nešto napraviti sa tim kockama čemu još nije dorastao, pa su ga iznervirale?

[MGrubi]

[q. Ali dogodi se nekad da zvekne malo jače, i taj put me lupila baš dobro, ja ljuta, napravila facu, mislim da nisam niti ništa rekla nego se samo okrenula i demonstrativno otišla. Koji je to plač bio (ne govorim o bebi, imala je već bar 20 mj) da sam se morala odmah vratiti i tješiti... Nekako sam dobila dojam da ju je možda previše pogodila ta reakcija :?

nema veze
ona uči, mislim da je sasvim ok što si se vratila

ne moraju nam se svidjeti posljedice našeg djelovanja, to je jedan od načina kako se uči.
npr. meni se da sve objasniti, pratim i razumin, dokle je logično, no MM se mora naći "u koži" da bi razumio, tj. mora osjetiti na sebi

[Maslačkica]

Citat:

A kažu, iako mi ni to nije pomagalo, da dijete jednostavno postaje svjesnije stvari oko sebe i ne zna se nositi sa vlastitim mogućnostima a kamoli sa zabranama i treba mu vremena da se s tim pomiri u sebi.

mi ima logike ali on kao da namjerno izaziva zabranu i trazi razlog da se ljuti. Evo, maloprije se igramo i sve je super i odjednom vidim da se nesto unervozio. U roku od minute poceo je sizit, bacat stvari, gristi stol. Ja ga pokusavam smirit, kazem mu da ne zelim da baca stvari i ZAMOLIM ga da ih pokupi a on tek onda poludi i urlanje pocinje...

E da, ima jedna stvar... da li si se ikad posvađala sa mužem ili si ga napadala zbog nečeg izazivajući svađu SAMO zato što je TEBI trebala ventilana neka?

Negdje mi je baš skrenuta pažnja na to, ah, vjerovatno Juul i rasprave o njegovoj knjizi, je da se djeci ne toleriraju neke stvari za izbacivanje frustracije kao npr. zalupiti vratima, ali mi mislimo da imamo pravo na to, tj. nama je dozvoljeno i čak nam je i lakše
(mislim da u konačnici nije, jer kontrola nad samim sobom i našim postupcima nam daje najviše zadovoljstva - ali ćete shvatiti šta sam s ovim gore htjela reći)

MGrubi - da...pa to što si nabrojala, kao prihvatljivo za izražavanje ljutnje, je i meni SKORO, tj. to su mi pokazatelji ljutnje, ali ih ne smatram dozvoljenim.... Učim... ako razumiješ.... zato sam pitala... i zato sudjelujem na ovakvim raspravama, jer u globalu učim kako se postaviti i prema drugima i sebi samoj i djeci...itd.

[koksy]

Maslackica, dala si mi materijala za razmisljanje...
Vidis, iako se stvarno drzim onog da su djeca mali ljudi tj. osobe koje treba postivat onako kakvo postovanje i mi sami zelimo, ipak ponekad ne razmislim "da li i ja" ili "kako je meni kad.." i sl. A mozda to ima veze s tim da je on karakterno vec sad dosta "svoj" i da je puno drugaciji od mene, vise je na MM-a.

[MGrubi]

Maslačkica , koji su tvoji dozvoljeni načini pokazivanja ljutnje?
kako se ti ponašaš kad si ljuta?

živim u gruboj sredini i dijete mi mora biti spremno da se ne uzruja previše ako netko ljut povisi ton na nju, pogleda je mrko i prigovori

kadkad mi se čini da neki roditelji žele da je dijete ka iz reklame: samo pozitivne emocije
a ša je sa negativnim? pa i one postoje: frustracija, ljunja, tuga ....

[Storma]

Kora, da li je ona i ranije imala takve/slicne "ispade"?
Da li vam se dogodila neka promjena ranije ili kada su tantrumi poceli?
Btw ja bih rekla da su to tantrumi, poprilicni, al to je ok
Iz mog prebogatog, ah, iskustva sa starijom:

*Nadi "okidace". Uvijek postoji uzrok (kao ono sa slapicama). Prati obrazac i pazi da joj se ne dogodi da npr. ode u kupaonicu bez slapa.

*Probajte odmah gledati dublje - ne njene reakcije (udarac) vec unazad, premotati "film" i naci uzrok. Rjesavanjem uzroka nestat ce i posljedica.

Moguce se ove postavke cine kao cito udovoljavanje djetetu, no nije tako. I dalje ne treba odobravati takvo ponasanje, no bit ce lakse kada shvatite zasto se nesto dogada.

Utjeha za kraj jer ne mogu dugo - mi smo sa "dan koji je jedan povremeno prekinut tantrum" preko "nekoliko tantruma u danu" dosli do "tantrum u nekoliko dana". :blazenstvo:
SVaki tantrum je imao njoj logicno objasnjenje, i koliko nam se cinilo glupo i bezveze njoj je to tada bilo zivotnobitno pitanje. A obicno se radilo o detaljima - casa mora biti s desne strane za vrijeme rucka, ne smijem prvo skinuti hlace pa majicu itd. kada sam shvatila i pocela postivati te njene potrebe, napomenula usput kako ona voli ovo ili ono ovako ili onako, tantrumi oko toga su se smanjili (intenzitet i trajanje) a zatim i nestali.

[Maslačkica]

Maslačkica , koji su tvoji dozvoljeni načini pokazivanja ljutnje?
kako se ti ponašaš kad si ljuta?

Uh...
Prošla sam 2 faze te svoje ljutnje.
1. Glasno i jasno bih pokazivala da sam ljuta i vikala bih i bilo bi tu ispada bijesa i onda bih se osjećala jako krivom, pa bih onda sve polizala - jer naravno, tako se ne ponaša! (jer je meni sve dano, a ja se tako ponašam - znam da ćeš razumjeti)
2. faza je uslijedila nakon čitanja po forumu, pa sada jasno i glasno iskazujem ljutnju, ali se trudim da ne vičem nego da forumuliram i kažem šta me je naljutilo i šta me smeta. Isto tako, ako me npr. mm naljutio i ne odgovara mi dodir u tom trenutku to i kažem + osjećaj krivnje je puuunooo smanjen, tako da čak u nekim situacijama potpuno izostaje.

Trudim reći šta me smeta, s tim da pokušavam uzeti u obzir mogućnost nesporazuma kako je do toga došlo, npr. nekada jednostavno ne dajem dovoljno vremena svom sugovorniku da nam kaže šta hoće/želi/radi i nastaje problem i ljutnja, tj. sjedam u "njegove" cipele - što prije nisam i naravno da sam uvijek bila u pravu u trenutku, ali nakon splašnjavanja ljutnje bi se osjećala jako krivom i "bezveze napravila frku".

Mislim, znam ja otkud to sve i potiče...
Pa zato pitam šta je ustvari prihvatljivo, jer kod mene u okolini nikad nije prihvatljiva ljutnja i njeno izražavanje.

I zanima me baš to na koji način odgojiti dijete

živim u gruboj sredini i dijete mi mora biti spremno da se ne uzruja previše ako netko ljut povisi ton na nju, pogleda je mrko i prigovori

da može se nositi sa ovim.

kadkad mi se čini da neki roditelji žele da je dijete ka iz reklame: samo pozitivne emocije
a ša je sa negativnim? pa i one postoje: frustracija, ljunja, tuga ....

Pa postoje, ali se, u mojoj okolini, smatraju neprimjerenim za djecu koji se kažnjavaju ili u mom slučaju je bilo "vidi kako se ponašaš, srami se!"

[Kora]

Storma, kad sad razmislim prvi tantrumi su se javili iza njezinog drugog rođendana, i ja sam to pripisivala toj dobi (terrible two). U to vrijeme smo se i preselili u veći stan, pa je moguće da je i to imalo utjecaja, iako je ona preseljenje odlično podnijela. Ali to već traje godinu i pol dana.
Točno ovo što si ti opisala uzrokuje i njezine ispade. Najveća glupost, barem iz moje perspektive. E sad, ja sam se već nekako naučila to i predviđati i "izlaziti joj u susret" da spriječim da ona pukne zbog takve gluposti. Međutim, stvarno se počinjem pitati jel to podilaženje zbilja treba održavati. Posebno me pogodi kad budemo dulje vrijeme (vikend) s drugom djecom koja nemaju ni naznake takvog ponašanja i čiji roditelji nas blijedo gledaju kad vide kako K. s nama "manipulira", odnosno kako mi njoj podilazimo. A ja to ne radim zato da ju razmazim i stvarno joj stalno pokušavam ukazati što je lijepo i prihvatljivo ponašanje, a što je ružno, ali radije neke stvari koje nisu tako bitne popustim ne bih li izbjegla ispad. Primjetila sam ovaj vikend da kad je već pretjerala s izvoljevanjem tipa "čaša s lijeve ili desne strane" ili "zašto je baka izgnječila mrkvicu u juhi, a ne mama i ja hoću da ti mama izgnječiš (a mrkva već zdrobljena)" kada je njena teta oštrim glasom rekla da je to stvarno ružno ponašanje i da se ne smije tako stalno gnjaviti mamu, moja K. je zašutila. A da sam ja to isto rekla, bili bi vrlo blizu jednog malog tantruma. I sad ti budi pametan.

[vertex]

Smatram da je pokazivanje ljutnje (naše) potrebno i u redu, ali isto tako da treba pratiti reakciju djeteta na to. Odnosno, možda dijete još nije za to spremno, ili jednostavno svaka situacija nije ista. Neke situacije traže mudrost, a u drugima ćemo ih učiti autentičnosti.
Kora, moj stariji je imao svakodnevne tantrume, nekoliko puta svaki dan, najviše u dobi od godinu i po do dvije i po, a onda su polako opadali. Zadržali su se povremeno sigurno do njegove 4 godine, možda poneki i dalje.
Mlađi je do tri bio nevjerojatno suradljiv, blag i "razuman", a onda je uslijedilo nešto slično ovoj priči od koksy, što je od njegove 3 i po u laganom opadanju, a zadnjih mjeseci nam već sasvim dobro ide.
S iskustvom odgoja njih dvojice, poprilično različitih karaktera, rekla bih da je KLJUČNO da u trenutcima kad dječja ljutnja prelazi neke granice (koje dokučimo iskustvom, isprobavanjem, opažanjem ili kako se već snađemo) mi ostanemo izuzetno smireni. To su trenutci u kojima se dijete gubi i TREBA mu roditelj kao potpora, snaga i sigurnost, iako to možda tako ne izgleda. Dakle, to su trenutci u kojima se, po mom iskustvu, traži od nas da ne budemo "samo ljudi" nego da budemo naše najbolje izdanje samokontrole, strpljenja i snage.
Za autentičnost će biti prilike, u nekim blažim situacijama, a kako dijete raste takve će biti sve češće.
Slažem se sa stormom da treba izbjegavati okidače tantruma, koliko ti se čini moguće i razumno. Kad se tantrum dogodi, onda ga jednostavno treba preživjeti i to po mogućnosti na način koji će učiniti da poslije budeš zadovoljna sobom kako si to uspjela odraditi. I onda se iz takvih situacija uči, i svaka je mali korak naprijed.
Isto tako, puno vrijedi unaprijed znati da li ćeš nešto dopustiti ili ne, i odluku ne mijenjti zbog tantruma. Tu si, pružiš podršku, način tješenja ili netješenja koji dijete već traži, ali tantrum ne postaje sredstvo manipulacije (jer padne i to njima na pamet ako vide da se stvari razvijaju tim putem, bez brige).