Kakva "disciplina"/sankcije

[Kora]

KLJUČNO da u trenutcima kad dječja ljutnja prelazi neke granice (koje dokučimo iskustvom, isprobavanjem, opažanjem ili kako se već snađemo) mi ostanemo izuzetno smireni. To su trenutci u kojima se dijete gubi i TREBA mu roditelj kao potpora, snaga i sigurnost, iako to možda tako ne izgleda. Dakle, to su trenutci u kojima se, po mom iskustvu, traži od nas da ne budemo "samo ljudi" nego da budemo naše najbolje izdanje samokontrole, strpljenja i snage.

S ovim se apsolutno slažem i priznajem da je to najteži dio. Barem meni. Jer naši tantrumi su popračeni njezinim upornim ispitivanjem da li će i kada biti po njenom, a kad dobije odgovor da neće ili da će poslije, pitanje se ponavlja uz sve jači plač i bijes. Pri tom je skoro pa obješena na mene. Jedino što pomaže je da ju odvojim od sebe u drugu sobu. Kad dođem po nju za minutu, dvije još je strašno nesretna, ali može se pomalo poečeti smirivati i saslušati me. Ne znam da li griješim što ju odvajam, ali to je jedino što pali. Barem donekle.

[elin]

Maslackica, dala si mi materijala za razmisljanje...
Vidis, iako se stvarno drzim onog da su djeca mali ljudi tj. osobe koje treba postivat onako kakvo postovanje i mi sami zelimo, ipak ponekad ne razmislim "da li i ja" ili "kako je meni kad.." i sl. A mozda to ima veze s tim da je on karakterno vec sad dosta "svoj" i da je puno drugaciji od mene, vise je na MM-a.

vidiš, ja mislim da si na pravom putu i da će sve biti o.k. Ja i moja mala smo imale perioda kad nisam znala što ću točno jer je plakala i nije mi dala blizu i onda sam ju promatrala, pokušala različite stvari i ova koju sam ti napisala pali svaki put za nas. Ima toga i još, ali uglavnom se sve bazira na dogovoru i kompromisu (malo popustim ja, malo ona kao i u bilo kakvom drugom međuljudskom odnosu). I sad, kao što nalazimo put do drugih ljudi da ih emocionalno dotaknemo, tako nalazimo i sa djecom. U dobi u kojoj je moja mala i tvoj mali (mislim da je razlika 2 mjeseca ili tako neka mala dobna razlika) oni počinju iskazivati svoj karakter. Sad treba stati, promatrati i pronaći pravi put do njega. Mislim da je glavno da ne živčaniš, to sam ja neko vrijeme radila i u potpunosti je pogrešan pristup. I sad kako ćeš ga dirnuti to ćeš, mislim, morati sama spoznati. Mislim da ti u tome cure na forumu ne mogu bog zna kaj pomoći jer svako je dijete jedinstveno - svijet za sebe i neponovljiva jedinka. Eto, malo sam opet filozofirala, ali mislim da znaš kaj sam htjela reći.

[Anci]

KLJUČNO da u trenutcima kad dječja ljutnja prelazi neke granice (koje dokučimo iskustvom, isprobavanjem, opažanjem ili kako se već snađemo) mi ostanemo izuzetno smireni. To su trenutci u kojima se dijete gubi i TREBA mu roditelj kao potpora, snaga i sigurnost, iako to možda tako ne izgleda. Dakle, to su trenutci u kojima se, po mom iskustvu, traži od nas da ne budemo "samo ljudi" nego da budemo naše najbolje izdanje samokontrole, strpljenja i snage.

S ovim se apsolutno slažem i priznajem da je to najteži dio. Barem meni. Jer naši tantrumi su popračeni njezinim upornim ispitivanjem da li će i kada biti po njenom, a kad dobije odgovor da neće ili da će poslije, pitanje se ponavlja uz sve jači plač i bijes. Pri tom je skoro pa obješena na mene. Jedino što pomaže je da ju odvojim od sebe u drugu sobu. Kad dođem po nju za minutu, dvije još je strašno nesretna, ali može se pomalo poečeti smirivati i saslušati me. Ne znam da li griješim što ju odvajam, ali to je jedino što pali. Barem donekle.

Vertex je lijepo rekla.
Ne znam kako se ti osjećaš tada, ali normalno je da se dijete ljuti kad nije po njegovom, nemoj da te peče savjest zbog toga.

Ja, ako mogu u nečemu udovoljiti: tipa tko će gnječit mrkvu , udovoljim Ako je mrkva već izgnječena... pa što! Drugi put ću je.

I moje znaju vrištat ako jedna ueđ prva u kadu, ako jedna prva pozove lift... ne sekiram se zbog toga. Dvije su, uvijek je jedna prva, jel tako?

Ona im kažem da znam da joj je žao, da će ona neki drugi put.
Mirno, bez sikiriki.

[koksy]

Ja mislim da sam otkrila uzrok ovog novog ponasanja svog djeteta, izgleda da je u pitanju bio skok u razvoju. Jer moje dijete PRICA!! Do sad nista, osim mama, tata, i te neke osnove, a sad, vec 2 dana apsolutno svaku rijec koju mu kazem ponovi, imam osjecaj da usvaja 10 rijeci dnevno! Cak i neke koje ga nikad nisam ucila govori! A i danas je vec puuuno mirniji, niti jednog ispada nije bilo.
:D :D
A i procitala sam, doduse tek do pola, knjigu "najsretnije dijete u kvartu" i stvarno, al stvarno ju svima preporucujem jer mi je sad toliko toga jasnije!

[Maslačkica]

Koksy! :D

Da, čitala sam na forumu da se zna desiti i da se "razbole" djeca u tom skoku u razvoju...ono, temperatura, slabost itd...

Super!

[elin]

koksy, :D :D :D ma znala sam ja. I da, taj skok u razvoju je gotovo nevjerovatan, moja je isto tako. Sad priča apsolutno sve i fakat je brbljavica mala.

[koksy]

Izgleda da sam se prerano poveselila...
Sljedi duzi post...

Poslje vrtica otisli mi u park! Sve super, spustamo se toboganom, secemo i gledamo kak tece rijeka, pusemo u maslacke, slikamo se i tati saljemo mms-ove... A onda moj sin spazi jednu pozornicu koja stoji na jednom igralistu vec jaaaako dugo. To mjesto ustvari sluzi klnicima da tamo vikendom piju, dakle prepuno je smeca, cikova a pogotovo stakla, stakla stvarno ima posvuda. Ali on se hoce tamo penjati, ja kazem necemo ici tamo, odi idemo jos malo setat. Ne! On hoce tamo, ja cucnem, pogledam ga u oci i ukratko objasnim; ne mozemo tamo, opasno je, mozemo ici bilo gdje drugdje. Ne! On hoce ici tamo, siza lagano pocinje. Opet ja; znam da ti zelis ici tamo ali opasno je i zato neidemo. Dodi idemo na tobogan. Ne! Siza kulminira, krece plac, vristanje i otimanje, on zeli ici tamo!
Uzimam ga na ruke on se baca, vriiiisti iz sveg glasa. Stavim ga u triciklic i krecemo prema autu, al on se migolji, baca i voznja u triciklu je nemoguca. Opet ga uzmem na ruke, auto se cini toliko beskrajno daleko, ljudi mi se smiju jer ja njega nosim onako ispod ruke, ko vrecu, jer ga ne mogu zadrzat a s drugom guram triciklic. 10-tak puta sam ga morala spustit dolje da mi ne padne i ponovno ga primit. Na kraju sam pukla, tricikl ostavila i pozurila do auta. Stavljam ga u AS ali nema sanse da ga vezem jer se baca i naravno, jos uvijek vristi. Odjednom mi onako sav znojan i crven u licu uputi pogled od kojeg sam se smrzla. Izgledao je skroz izbezumljen, prestravljen, kao da prozivljava najgoru nocnu moru. Uzmem ga opet na ruke u nadi da cu ga tako smirit, nista, jos gore, nazad u AS, nasilno ga vezem (uzasno zvuci al sam stvarno morala upotrijebit puno snage da ga uspijem zadrzat u sjedalici) trcim po tricikl, ljudi se okrecu jer cuju da dijete vristi u autu a ja se osjecam ko zadnji, da prostite, drek! Cijelim putem doma urlanje, dolazimo doma ne smiruje se, baka, deda, teta, svi smo ko njega, al on mene vuce u auto, doslovno, cak mi je i jaknu donio da si obucem jer je zelio da ga otpeljam do te vrazje pozornice!
Doma je trajalo jos 20 min a onda odjednom, klonuo je glavom na moje rane, iscrpljen, smirio se i kao da nista nije bilo!!!
A ja, ja se sad osjecam toliko jadno, psihicki iscrpljeno i bespomocno da vam ne mogu opisat. Sad je kod bake a ja cmizdrim vec sat vremena jer ne kuzim kako da ga smirim i da ne place skoro sat vremena!
A ja nisam tip kojeg ce netko samo tak izbacit iz takta, i kad je bio najbolesniji nisam nikad pomislila da ja to ne mogu, da mi je to sve pretesko. Do sad...

[MGrubi]

Izgleda da sam se prerano poveselila...
Sljedi duzi post...

Poslje vrtica otisli mi u park! Sve super, spustamo se toboganom, secemo i gledamo kak tece rijeka, pusemo u maslacke, slikamo se i tati saljemo mms-ove... A onda moj sin spazi jednu pozornicu koja stoji na jednom igralistu vec jaaaako dugo. To mjesto ustvari sluzi klnicima da tamo vikendom piju, dakle prepuno je smeca, cikova a pogotovo stakla, stakla stvarno ima posvuda. Ali on se hoce tamo penjati, ja kazem necemo ici tamo, odi idemo jos malo setat. Ne! On hoce tamo, ja cucnem, pogledam ga u oci i ukratko objasnim; ne mozemo tamo, opasno je, mozemo ici bilo gdje drugdje. Ne! On hoce ici tamo, siza lagano pocinje. Opet ja; znam da ti zelis ici tamo ali opasno je i zato neidemo. Dodi idemo na tobogan. Ne! Siza kulminira, krece plac, vristanje i otimanje, on zeli ici tamo!...

svojeglavo dijete, ka moja
jedini način da ja nju skrenem tj. da je odgovorim je emotivno objašnjavanje

riječ 'opasno' bez prikladne emocije u njenim ušima bi zvučao 'bla'
zato joj objasnim kroz emcije boli, straha, opreza, čuđenja itd...
funkcionira, i mala to pamti

[koksy]

Kak onda? Kak da joj emotivno objasnim? kako da mu pokazem?

[Maslačkica]

Koksy, mislim da se trebaš onda pripremiti da je takvo dijete, iako bih ja da sam bila na tvom mjestu probala:
1. veselim glasom skrenuti na nešto i krenuti prema tome nečemu
2. pošto sigurno ga to ne bi zanimalo, otišla bih s njim do tamo, a veselo mu pričala da ćemo provjeriti kako je tamo, jer tamo djecu nisi vidjela i da je to mjesto na kojem se održavaju...bla, bla, bla... mislim, tu ne bi šizio, jer bi te slušao, je li - u hodu ste prema tamo
3. kada bi došli tamo digla bih ga i pokazala bi mu staklo, da se po staklu ne može penjati, da se može zabiti u kožu i teče krv
4. ako bi svejedno verglao po svom, nastavila bih kao i ti...
...i bila bih iživcirana prije nego što bih se zabrinjavala oko toga toliko ( - i ja ovo iz iskustva sa nećakinjom), jer pravila neka postoje, on će svijet okrenuti da to dobije, a dobiti ne može i tačka!

I da, ja sam jako često koristila sa malim djetetom objašnjenja kakva bih dala npr. i starijoj osobi, tj. npr. bila je jednom riječ da je htjela jednu neopranu viljušku koristiti za jelo, prljavu, ma užas...pa je onda htjela staviti u ladicu. Ja sam joj jako lijepo objasnila sve o bakterijama što je ona prihvatila i viljuška završila u sudoperu na pranju i skidanju bakterija.
Kod nje je palilo tako i to jako često. Ali znači isključivo predvidjeti šizu i maksimalno se angažirati u nekakva objašnjenja prije, ali ne u stilu samo "ne, jer je opasno" nego baš obrazloženje šta se tamo može naći, pa odemo to vidjeti, pa bih ja pričala o tome šta iz toga se može izroditi...

Probaj, možda i kod tebe upali...
I kažem, bilo je stvari za koje nije palilo i gdje bih je jedva fizički savladavala da je spriječim u njenim naumima... Nemoj se sekirati toliko, jer sam sigurna da će se plač za par dana (mjeseci ) smanjiti, jer će naučiti da baš tako neće ništa postići, ali će svejedno biti suza, jer je iživciran i isfrustriran...

MGrubi, pretpostavljam da nisi vidjela, a zanima me

MGrubi i ostali - na koji način je tata trebao postupiti prema maloj s obzirom na udarac?

Vezano za skidanje sa ljuljačke i negodovanje curice...

[MGrubi]

Kak onda? Kak da joj emotivno objasnim? kako da mu pokazem?

kako bi kinezu objasnila ?
hrvatska riječ 'opasno' njemu zvuči ka tebi cing-ken-jang

mimika+prestrašen glas, ili upola glasa ... kako se inače ponašaš kad te strah

kad sam svojoj objašnjavala razliku između tupog noža (iz servisa, bez zubaca) i oštrog noža (za pice), pokazivala sam joj tako da bih naslonila nož na svoj prst:
-tupi nož - niše, sve ok
-oštri nož: ajoooj boli, ovaj je oštri, vidiš, tako staviš pa boli, auč (bolna grimasa), taj ne valja...

odabrala je tupi nož (svi imamo pribor za ručkom pa je i ona htjela nož)

kako bih ja njoj pokazala tu binu? .. hm
ponovila bih njen zahtjev da želi tamo ići
potvrda da ju čujem
pogledala bih tamo, stala , 'ček,ček' ajde ti da te nosim ovo nije dobro (zabrinuti glas)
nosila bih ju tamo , i govorila zabrinuto 'vidiš šta tu svega ima, to je zmazano' fuuuj' (gadljivi glas+gadljiva faca)
našla komad stakla, pokazala ga, i objasnila da to je oštro , da se možeš porezati, a onda boooliii (prikladna faca + ton glasa)
'drž se ti mene, ja ću te držati, ovdje je zmazano, bljak, i ima oštrog stakla

to bi kod nje upalilo

[MGrubi]

koksy
takva faza: hoću to -hoću odmah
može potrajati do2,5- 3. godine, trebaš samo progurati
kad dođe do magične 3 vidjeti ćeš kako je mozak dobio sposobnost kompleksnog razmišljanja: povezivanja uzroka-posljedice, osječaj za nešto prošlo sadašnje i buduće vrijeme, shvaća pogodbe, shvaća povezanost pararelnih radnji , uvjetovanje...

[MGrubi]

MGrubi, pretpostavljam da nisi vidjela, a zanima me

MGrubi i ostali - na koji način je tata trebao postupiti prema maloj s obzirom na udarac?

Vezano za skidanje sa ljuljačke i negodovanje curice...

ovisi o udarcu
ako je udarac bio sa predumišljajem 8) tj. da ga je udarila sa namjerom da ga zaboli, e onda slijedi ljuto-uvjeđena reakcija: šta me tučeš, nisam ti ništanapravija, jel to lipo, sad se sama ljujaj, mene booli, neću se taako igrati.... dakako da sad slijedi scena
ali cilj je naučiti da ne udara tako jer će naljutiti i nanijeti bol drugoj osobi, i dobiti će odbijenicu (isto bi se desilo (ako ne i gore) u sukobu sa drugom osobom)

ako je udarac bio slučajan - nema reakcije, to se može desiti svakom
ako je udarac trebao biti smješno klepanje, npr. mojoj je fora da kad se ljulja da me lupi nogom u dupe (uzmi u obzir da vidi MM-a koji me zna ptapšati po dupetu kao izraz nježnosti), i onda se ja kreveljim , 'ups' ko me to lupi ... tomy-jerry smisao za humor,
fora klepanje je mogla vidjeti na tv-u, od okolin,, od druge djece....

a koji je udarac bio, može znati samo roditelj koji pozna svoje dijete, jer su razlike u nijansama

dakako da neću ngativno reagirati na pokušaj fore, smatram da je razvoj smisla za humor važan, s vremenom će naučiti koji humor prema kome
neću svima pričati vulgarne viceve, ili na poslovnom ručku
duga je to škola, biti će grešaka

[koksy]

koksy
takva faza: hoću to -hoću odmah
može potrajati do2,5- 3. godine, trebaš samo progurati
kad dođe do magične 3 vidjeti ćeš kako je mozak dobio sposobnost kompleksnog razmišljanja: povezivanja uzroka-posljedice, osječaj za nešto prošlo sadašnje i buduće vrijeme, shvaća pogodbe, shvaća povezanost pararelnih radnji , uvjetovanje...

2,5-3!! :shock: Jos mjesec dana ovako i ja sam spremna za ludaru! Ma nema mi muza, evo sad je vec 2 tjedna na terenu i ko zna kad ce doc i nemam nikakvu potporu, nekog kome cu se pojadat na kraju dana pa mi je zato to jos malo teze.

Sto se tice izrazavanja kako je nesto fuj i prljavo, to kod njega ne pali, on ce to ipak stavit u usta. Vjerovatno da proba jel stvarno fuj...
Objasnila sam ja njemu da ne mozemo ici tamo jer ima stakla i mogao bi se porezat, ali da, mozda sam stvarno trebala i pokazat mu opasnost. Iako, poznavajuci njega, nebi odustao od svoje namjere. Svjesna sam da imam zahtjevno i uporno dijete ali me nekako naglo ovo sve zaskocilo, nisam bila spremna, niti sam jos uvijek.
Nije mi jasno kako ni nakon objasnjavanja, ignoriranja, odvracanja paznje i svih ostalih metoda jos nije shvatio da nece dobiti to sta je naumio ma koliko vristao.

Sad sam ga kupala, inace bas nije neki ljubitelj al danas se zaigrao, pa sam ga malo pustila da se igra. Kad sam ga krenula brisat urlanje. Iskusala sam metodu iz knjige, rekla sam mu ovako; hoces nazad u kadu? Ponovila sam to 5-6 puta dok me nije dozivio. On kaze da! Ja kazem; znam da hoces ali sad ne mozes jer sam te vec obrisala, sutra ces se opet kupati. I bilo je ok. Da bar to uvijek upali...

I jos jedno jadanje, kad smo se vratili iz parka onako urlikajuci, svekar je dojurio do nas jer je mislio da se nesto dogodilo, kad sam mu objasnila poceo je malcu govorit; sram te bilo! kako si ruzan dok places! necu te ni gledat dok si takav!
Moram li spomenuti da smo se "malo" zakacili...

[MGrubi]

svekar je loše reagirao,čula sam za te sheme :plačeš-ružan

nećakinja, starosti ka moja mala, je bila (do 3.g.) neustrašiva, popela bi se u tren oka na komodu, ko mali majmun
sad se je počela bojati i biti oprezna

[ivy]

, jos uvijek vristi. Odjednom mi onako sav znojan i crven u licu uputi pogled od kojeg sam se smrzla. Izgledao je skroz izbezumljen, prestravljen, kao da prozivljava najgoru nocnu moru. .

ovo mi je jako poznato.
mislim da u takvim slučajevima rijetko kad objašnjavanja, prijetnje, zabrane, otprilike ništa putem riječi ne može pomoći. jer dijete ne shvaća. dijete jedva uspijeva ćuti naše prve tri riječi. ako i to.
treba misliti i koncentrirati se na uzroke- a oni mogu biti taj dan se nije naspavao u vrtiću, ljubomoran je na nekoga (brata..), emotivno pamćenje nečeg lošeg od tog dana.... dijete je puno loših vibri i pukne.
a puknut će na bilo što, nama potpuno suludo

i prestravljeno je samo svojim reakcijama. i zna da se ponaša neprihvaljivo, ali si ne može pomoći

ako te išta tješi to je faza koja će proći, a u međuvrmemenu mu treba puno ljubavi i suosjećanja.

bilo bi dobro moći puknuti s njim, no ne znam kako bi u parku gledali da se i mama počne bacati na pod i vrištati 8)

[elin]

Sad sam ga kupala, inace bas nije neki ljubitelj al danas se zaigrao, pa sam ga malo pustila da se igra. Kad sam ga krenula brisat urlanje. Iskusala sam metodu iz knjige, rekla sam mu ovako; hoces nazad u kadu? Ponovila sam to 5-6 puta dok me nije dozivio. On kaze da! Ja kazem; znam da hoces ali sad ne mozes jer sam te vec obrisala, sutra ces se opet kupati. I bilo je ok. Da bar to uvijek upali...

da, ovo sutra ćemo uvijek upali i kod moje. Idemo doma, ona hoće na ljulje, a sprema se nevera. I ona hoće i hoće i plač. Velim ja, pa kaj ne vidiš da nema klinaca, niti V. niti nikoga, sutra ćemo ići, sutra će djeca biti na ljuljama i doći će V. (voli jako djecu i V.). A ovaj problem sa kadom sam imala i ja dok nisam pribavila mlijeko za tijelo zvano "mama beba kema". I lijepo se mi mažemo tako - ona mene po faci.
Sve igračke su žive, pigići (plišani pingvini) spavaju sa njom i plaču ako ona neće spavati jer se njima spava i onda ide voda njoj, voda pigićima, pokrivanje nje i pigića uz njezin zagrljaj sa njima da ne budu tužni dok sami spavaju.
Ne znam, probaj upotrijebiti maštu i razgovaraj sa njim kao i on sa tobom: kad moja nešto neće kaže "nece" kad ja nešto neću kažem "neću", kad ne želim da nešto dira kažem "samo gledamo". Zna se dogoditi da i dalje dira i kaže mi "samo gedamo", a ja joj onda uzmem i pokažem - znači stavim na pod i ne diram stvar i kažem "ovo je samo gledamo", onda uzmem stvar u ruke i kažem "ovo je diramo".
Nemoj se samo nervirati oko toga što drugi ljudi misle, ja kad sam sa njom vani niti ne primjećujem druge ljude, a kamo li da se još opterećujem time što misle.
E da, i najvažnije, ono kaj MGubi kaže: kad sam ljuta kažem ljutitim glasom "mama ljuta, ne želim da to radiš" i maknem se od nje (ne na dugo, naravno, nego da pokažem da se ljutim), kad me udari onda plačem i kažem da me bubi, kad me hoće maknuti sa kreveta kažem neću, mama hoće legiti i ponudim joj da legi kraj mene i sl.

[Kora]

Koksy, žao mi te je kad čitam tvoje postove, ali obzirom da sam sama prošla strašno puno takvih situacija mogu ti reći da te apsolutno razumijem, jedino te ne mogu utješiti da će brzo proći, jer kod nas ta faza jako dugo traje. Ali par savjeta. Ono što kod nas pali. Naravno, ne uvijek, ali vrijedi pokušati.
Mislim da klincima uz zabranu jedne stvari treba ponuditi neku drugu opciju. Npr. situacija u parku s pozornicom: nećemo ništa na njoj dirati jer je opasno, ali mama će te odvesti/odnijeti da pogledaš što tamo ima. Time ćeš zadovoljiti njegovu znatiželju, a spriječiti da se ozlijedi. Kad ne želi prestati neko ponašanje, npr. želiš ga izvaditi iz kade, odvesti iz parka… treba mu ponuditi: još ćemo se minutu kupati i idemo van, dobro? Ili još se malo poljuljaj dok ja nabrojim do 3,10… pa idemo doma. Znači ne praviti oštre rezove ili zabrane nego pokušati njega navesti kao da on odlučuje. Možda neće svaki puta upaliti, ali nama zna pomoći. I da još jedna stvar koja nama jako pali. Unaprijed najaviti što će se smjeti, a što ne raditi. Npr. ako idemo u park i mokar je pijesak jer je prije sat vremena padala kiša, ja već kad krenemo od kuće najavim da danas nema igre u pješčaniku ili idemo u Maksimir s biciklom na sat vremena, ja u autu kažem danas ćemo se samo voziti jer nemamo puno vremena, a drugi put ćemo ići i u park. Kod moje to uvijek upali, jer mislim da ima vremena razmisliti bolje nego kad se kod nje stvori želja da nešto taj čas radi, a ja joj to zabranim. Dakle, nakon podužeg posta, moraš biti strašan psiholog, predvidjeti situacije u kojima bi se mogli naći i pokušati ih izbjeći. Ne kažem da upali uvijek, ali probaj.

[koksy]

Drage moje, hvala vam svima na savjetima, popricala sam danas i s tetom u vrticu, kaze tamo takvih ispada nema. I ona mi je dala par savjeta kako postupiti. A ja sam se pomirila s tim da je moj malac beskrajno uporno dijete i da samo moram biti upornija od njega.
Danas je bio savrseno, al stvarno savrseno dijete. Cijeli dan smo bili vani, u parku, radili oko kuce, prali auto, kolica, radili smo sok...sve smo to obavili zajedno. Bilo je manjih trzavica oko "raspodjele poslova" ali sve smo uspjeli mirnim putem rijesit, dogovorom i naravno, pohvalom za dobro obavljen posao. Bas sam uzivala a i on je, zaspao je navecer bas onako smireno i zadovoljno.
A naravno da sam automatski i ja puno smirenija. Da bar ima jos puuuno ovakvih dana.

[elin]

Koksy, sorry kaj te ovo pitam, naravno, ne mora imati nikakve veze sa njegovim ponašanjem, ali kak se ti osjećaš zato kaj ti muž često nije doma. Da li si primijetila da to dijeluje na maloga? Ovo pitam zato kaj je moja imala ne takve ispade kao tvoj mali, nego puno blaže, kad je MUBM odselio i kad sam ja stvarno bila u šoku. Ovak ti je bilo kod nas: nisam mogla niti na WC otići, dijete - priljepak uz mene i nikam mi ne da. Odem bilo gdje iz njezina vidokruga (u kući) odmah plač. Ak' ne dobije kaj hoće, odmah pod i plač. Zato sam išla kod psihoterapeuta jer mi se to ponašanje učinilo malo :? pa mi je žena rekla da mene mala iskušava kao roditelja u kojeg je sigurna na taj način i da će sve biti dobro kad ja budem dobro. Ja sam sad dobro i ona je isto u potpunosti promijenila ponašanje. S tim da moja mala ipak viđa tatu puuuno češće nego tvoj mali (nadam se da se ne ljutiš zbog ove rečenice, ti me slobodno ispravi, samo moj dojam).

[koksy]

Ma samo ti pitaj, nije meni bed o tome pricat.
Pa znas kaj, nisam bas o tome puno razmisljala, mozda i je povezano posto je ovo prvi put da MM-a nema 2 tjedna. inace je svaki vikend doma. Ali malac ni ne zna za drugo, tate nema i to je tako. Jedino sam primjetila da vise nece "pricat" s njim na telefon dok mu je to prije bio vrhunac dana.
A isto tako sam ja radila jedno vrijeme, posto sad honorarim di stignem i kaj stignem tako sam navecer, kad bi on zaspao, odlazila u birc u susjedstvu cistit. Baka je pazila na njega. Sve je bilo ok dok se jedne veceri nije probudio a mene nije bilo...Nitko ga nije mogao smirit. I tu je sve krenulo! Prvo stalno budenje, pa onda i ovakvi ispadi preko dana. Ja sam to prestala radit jer sam vidjela da se on ne moze priviknut na to. I sad ne radim vec tjedan dana al stanje se nije promjenilo.
Nocas je imao night terror, vec duuugo nije. Ne znam, ja sam si to povezala s tim mojim poslom, mozda je izgubio povjerenje u mene da cu uvijek biti tu kraj njega. Vjerujem da je razlog njegovim frustracijama dublji od obicne razvojne faze, samo ga ja ne mogu otkrit a bojim se, niti otklonit, pogotovo ako je zbog MM-a...

[elin]

Ma samo ti pitaj, nije meni bed o tome pricat.
Pa znas kaj, nisam bas o tome puno razmisljala, mozda i je povezano posto je ovo prvi put da MM-a nema 2 tjedna. inace je svaki vikend doma. Ali malac ni ne zna za drugo, tate nema i to je tako. Jedino sam primjetila da vise nece "pricat" s njim na telefon dok mu je to prije bio vrhunac dana.
A isto tako sam ja radila jedno vrijeme, posto sad honorarim di stignem i kaj stignem tako sam navecer, kad bi on zaspao, odlazila u birc u susjedstvu cistit. Baka je pazila na njega. Sve je bilo ok dok se jedne veceri nije probudio a mene nije bilo...Nitko ga nije mogao smirit. I tu je sve krenulo! Prvo stalno budenje, pa onda i ovakvi ispadi preko dana. Ja sam to prestala radit jer sam vidjela da se on ne moze priviknut na to. I sad ne radim vec tjedan dana al stanje se nije promjenilo.
Nocas je imao night terror, vec duuugo nije. Ne znam, ja sam si to povezala s tim mojim poslom, mozda je izgubio povjerenje u mene da cu uvijek biti tu kraj njega. Vjerujem da je razlog njegovim frustracijama dublji od obicne razvojne faze, samo ga ja ne mogu otkrit a bojim se, niti otklonit, pogotovo ako je zbog MM-a...

ako je svaki vikend znači da tata nije preko tjedna uz njega, zar ne. U tom bi slučaju ti bila ta koja je siguran roditelj. I onda se probudio jedne večeri i nije te bilo. Mislim da te sad iskušava. Mora opet postati siguran u tebe. Evo, to ti je moje mišljenje. Mislim da će ga proći, ali svejedno probaj se konzultirati još sa dječjim psihologom (jer ja to nisam), posebice ovo sa night terrorom mi ne zvuči dobro. Ma biti će sve o.k. samo ovo kaj sam ti napisala shvati kao dobronamjeran savjet, a ne kao prebacivanje krivnje. I nemoj slučajno sebe za ništa okrivljavati, nisi ti kriva ničemu, dogodilo se, bože moj, kaj sad, sanirati ćeš već posljedice i sve će biti o.k. sigurna sam.

[elin]

dodatak, i nemoj očekivati da će se stanje promijeniti za tjedan dana, kod nas je trajalo mjesecima. Ja sam čak i spavala uz nju, da bi ona bila sigurna stavila bi svoju ruku na njezinu ručicu, a ona bi mi primila prst tako da osjeti dok spava moju ruku da sam tu. Sad je legnem u krevet, velim mama je u kuhinji i ako plače ili me zove velim evo koko, tu sam i dođem vidjeti što hoće. Jedno, jako dugo vrijeme, sam ju morala uvjeravati da sam ja tu i da nikamo ne idem niti ću ići.

[koksy]

Elin

[Mirta30]

koksy, mi smo jednom imali prestrašnu scenu na trgu, vrištao je, grizao me, bacao se po podu...(jedna žena me pitala da li je to moje djete...) uglavnom, skužila sam da je okidač bila žeđ

[s3ja]

... I da još jedna stvar koja nama jako pali. Unaprijed najaviti što će se smjeti, a što ne raditi. Npr. ako idemo u park i mokar je pijesak jer je prije sat vremena padala kiša, ja već kad krenemo od kuće najavim da danas nema igre u pješčaniku ili idemo u Maksimir s biciklom na sat vremena, ja u autu kažem danas ćemo se samo voziti jer nemamo puno vremena, a drugi put ćemo ići i u park. Kod moje to uvijek upali, jer mislim da ima vremena razmisliti bolje nego kad se kod nje stvori želja da nešto taj čas radi, a ja joj to zabranim.

Ovo jako potpisujem!
Nisam bila toga svjesna dok nam na radionici za roditelje nisu isto to napomenuli: Puno je učinkovitije djetetu unaprijed reći što se od njega očekuje, nego kasnije zabranjivati! I reći mu konkretno kakva ponašanja očekujemo!

Idem s malim u trgovinu, vozimo se u autu i (nakon što smo se u nekoliko navrata već "posvađali u dućanu)velim mu "Budi mi dobar kad dođemo u dućan, može?" A pametna mala glavica pita: "A što ne smijem raditi, mama?"

I vjerovali ili ne, nakon tog razgovora, bio je dobar u dućanu!

[Ifigenija]

Izgleda da sam se prerano poveselila...
Sljedi duzi post...

Poslje vrtica otisli mi u park! Sve super, spustamo se toboganom, secemo i gledamo kak tece rijeka, pusemo u maslacke, slikamo se i tati saljemo mms-ove... A onda moj sin spazi jednu pozornicu koja stoji na jednom igralistu vec jaaaako dugo. To mjesto ustvari sluzi klnicima da tamo vikendom piju, dakle prepuno je smeca, cikova a pogotovo stakla, stakla stvarno ima posvuda. Ali on se hoce tamo penjati, ja kazem necemo ici tamo, odi idemo jos malo setat. Ne! On hoce tamo, ja cucnem, pogledam ga u oci i ukratko objasnim; ne mozemo tamo, opasno je, mozemo ici bilo gdje drugdje. Ne! On hoce ici tamo, siza lagano pocinje. Opet ja; znam da ti zelis ici tamo ali opasno je i zato neidemo. Dodi idemo na tobogan. Ne! Siza kulminira, krece plac, vristanje i otimanje, on zeli ici tamo!
Uzimam ga na ruke on se baca, vriiiisti iz sveg glasa. Stavim ga u triciklic i krecemo prema autu, al on se migolji, baca i voznja u triciklu je nemoguca. Opet ga uzmem na ruke, auto se cini toliko beskrajno daleko, ljudi mi se smiju jer ja njega nosim onako ispod ruke, ko vrecu, jer ga ne mogu zadrzat a s drugom guram triciklic. 10-tak puta sam ga morala spustit dolje da mi ne padne i ponovno ga primit. Na kraju sam pukla, tricikl ostavila i pozurila do auta. Stavljam ga u AS ali nema sanse da ga vezem jer se baca i naravno, jos uvijek vristi. Odjednom mi onako sav znojan i crven u licu uputi pogled od kojeg sam se smrzla. Izgledao je skroz izbezumljen, prestravljen, kao da prozivljava najgoru nocnu moru. Uzmem ga opet na ruke u nadi da cu ga tako smirit, nista, jos gore, nazad u AS, nasilno ga vezem (uzasno zvuci al sam stvarno morala upotrijebit puno snage da ga uspijem zadrzat u sjedalici) trcim po tricikl, ljudi se okrecu jer cuju da dijete vristi u autu a ja se osjecam ko zadnji, da prostite, drek! Cijelim putem doma urlanje, dolazimo doma ne smiruje se, baka, deda, teta, svi smo ko njega, al on mene vuce u auto, doslovno, cak mi je i jaknu donio da si obucem jer je zelio da ga otpeljam do te vrazje pozornice!
Doma je trajalo jos 20 min a onda odjednom, klonuo je glavom na moje rane, iscrpljen, smirio se i kao da nista nije bilo!!!
A ja, ja se sad osjecam toliko jadno, psihicki iscrpljeno i bespomocno da vam ne mogu opisat. Sad je kod bake a ja cmizdrim vec sat vremena jer ne kuzim kako da ga smirim i da ne place skoro sat vremena!
A ja nisam tip kojeg ce netko samo tak izbacit iz takta, i kad je bio najbolesniji nisam nikad pomislila da ja to ne mogu, da mi je to sve pretesko. Do sad...

Koksy, ma to je u toj fazi normalno
Ja sam od starijih i iskusnih žena skupila foru kak se to hendla. Kad dijete dođe u ono bjesnilo u koje je tvoje dijete došlo, više nema natrag, urla dok se ne istroši iznutra, što je za mamu strašno.
Čim vidiš da se jako infišalo u nekoga, nešto ili negdje gdje ne smije, ideš strategijom odvlačenja pažnje.
Vidi - ptica, vidi, idemo kupiti igračku, gledaj, mama ima sladoled, kiki, čokoladu, pizzu, vidi, mala curica... ili što već dijete voli, a ti si spremna dati u zamjenu. Čim vidiš da jako, jako nešto želi što ne smije - što prije što dalje. Možda će malo plakat, ali manje nego ako ga dovedeš do onoga što mu se sviđa - a ne smije. Sigurno neće pobenavit.
U većini slučajeva dijete nađe novu inspiraciju, tj. prihvati zamjenu.
Objašnjavanje samo kopa još dublju rupu u djetetovoj žudnji, želji - ko da tebi mater objašnjava kako ti nije dobar dečko kojeg si odabrala. Sutra se udaš, jel tako... i mama ti je najgori neprijatelj.
Uvijek imat spremnu alternativu za dijete, i što prije ga maknut od napasti i iskušenja. Nemoj mu oko iščupat jer ga dovodi u napast, ali iščupaj napast iz vidnog polja

[koksy]

Vidim, povukle ste staru temu...e pa vise nije tako strasno, mjesec dana kasnije i moje dijete vise ne radi nikakve scene. Jos uvijek je uporan ko mala mazga ali to sad rjesavamo na drukciji nacin. Ja sam puno smirenija, on je "naucio" da vristanjem i bacanjem ne postize nista i sad je sve 5.
Dobro, nije bas sve, nije da vise ne cvili i urla kad si nesto zacrta, ali to je sad puno manjeg intenziteta i krace traje.
Jesam li vec napisala da sam i ja smirenija?
E pa, upravo u tome je kljuc!
Sad smirivaje izgleda ovako
-pokazuje mi sta zeli, ja kazem "ne mozes to dobiti jer je opasno/nije tvoje/nije za igru..."
-krece drecanje, u roku od 2 sekunde dostize nevjerovatnu glasnocu, ja ga pustim pola minute da ga prode prvi nalet pa kazem "zelis to? znam da zelis ali ne mogu ti to dati jer...ali mogu ti dati ovo/mozemo ici ovdje"
-to rijetko kad upali, on je nevjerovatno uporan pa ga pustim jos malo, potpuni ignore, ja se iskljucim, kao da ga nema pa kad skuzim da je vec i zaboravio zasto se dreci ali jos uvijek traje, probam; a) skrenuti paznju sto najcesce pali ili b) jos jednom mu objasniti kratko i jasno zasto to ne moze dobiti i naci neku drugu zanimaciju
Zasad pali, jos moram MM-a poducit, on se zgraza kako ga mogu tako ignorirati kao da ga uopce nema, ali naravno da ga ja cujem ali necu dozvoliti da na taj nacin privlaci paznju.
Dakle, poanta; (iz knjige Najsretnije dijete u kvartu) djetetu dat do znanja da ga cujem, da znam sta hoce ali isto tako mu kratko objasniti zasto to ne moze dobiti. Objasnjavanja nadaleko i nasiroko nemaju smisla.
Eto, to pali kod nas, mozda nekome pomogne.

[elin]

koksy da, i ja skužila da takve stvari moraš primiti smireno, kratko objasniti zašto ne i ostati pri svome.

[spunky125]

F. je nevjerojatno tvrdoglav i imali smo situavcije urlanja i deranja da sam se sva tresla nakon tih predstava, ali uspjela sam ostati uporna, i zahtijevati od njega da ispoštuje što sam ga molila, sad idemo dalje.Ta razdoblja su sad puno kraća i manje intenzivna. Divljanja su manjeg intenziteta, no sad me je počeo mlatiti 8) . Sad ćemo to rješavati dok ne pronađemo nešto što će ga smiriti i natjerati da shvati da to nije prihvatljivo ponašanje.

[točkalica]

Uh, evo mi imamo težak tjdan. Jednostavno kao da ponekad dođe period neke nervoze, tvrdoglavosti i sl. on je ovaj tjedan izgrintao za cijeli svoj život.
Mogu vam reć da se na kraju ovog tjedna osjećam tako nekako jadno i umorno i ne veselim se sutrašnjem danu.
Iako sve znam u teoriji i u praksi neke stvari koje su nam uspjevale, mozak mi jednostavno ne radi, pokušavam razmišljat o tome, kako i što reć ali jednostavno kao da imam blokadu, umorna sam razmišljat o tome.

Uglavnom probudimo se ujutro i trudim se da započnemo veselo a on već nađe nešto, za ajoooooojjjjjjjj i onda onaj cendravi zvuk i ljutnja. I onda krene i tako preko dana još 100 puta. oko ničega se ne možemo složit, više se i sama osjećam kao dijete ovih dana.

Dajte mi samo par savjeta rečenica, nečeg kako da krenemo dalje, da se vratimo u dane kad sve lijepo funkciornira uz dogovor kad se veselimo danu.
on svaki malo za nešto, nećuuuuuu, i najgore mi je što sam se uhvatila kako mu kažem a dobro onda neću ni ja tebi..... :/ , tko je ovdje mama . Kako da reagiram u toj situaciji, mislim glupo mi je sve ignorirat jer imam osjećaj da nisam ništa postigla time, a opet reć mu a htjet ćeš ti sladoled pa ću ti ja reć neću, nekako nije odgojna metoda???

Eto samo par savjeta i nešto utješno da pročitam, da se povratim i da nastavimo grabit dalje!

[spunky125]

puno strpljenja, puno upornosti i dosljednosti i te će reakcije postati slabije i manjeg intenziteta. 8)
ignoriranje je najučinkovitije jer sve 2. izaziva oš više cendranja i puno dužo traju "napadaji"

[točkalica]

hvala spunky.
eto samim tim što sam to napisala sam se malo ispucala, i evo novi dan je krenuo i trudimo se!!!

pozdrav!!

[koksy]

I malac je grintav ovaj tjedan, kad nesto hoce ne trazi to normalno nego cviljenjem.
Pa ti draga [/b]točkalica probaj ko ja. Prvo iskljucim sve mogucnosti, jel gladan, zedan, mokar, pospan..Nije? E onda mu kazem, "reci mi sto zelis, ne razumijem te ovako" Ako to ne upali kazem mu da mi sam pokaze sta zeli. Ako nastavlja cvilit ponudim mu nesto sto mislim da bi mozda htio (iako je to cviljenje vecinom bezrazlozno, ustvari ne zeli nis, samo malo cvilit). Nakon svih tih pokusaja, koje odradim smireno, sljedi ignoriranje. I da, zna on cvilit jos neko vrijeme ali si i nade zanimaciju nakon nekog vremena.
Bitno je, jako bitno odradit to smireno, dakle, kao sto sam gore napisala, isljucit fizicke razloge za nezadovoljstvo i onda dat djetetu do znanja da nam to cviljenje uopce nije zanimljivo.
Kod nas pali, i meni ponekad digne zivac ali mu to ne pokazem, trudim se iskljucit se iz toga, nikako ne sudjelovati jer cu onda i ja bit grintava a di ce nam onda bit kraj...

[Ms. Mar]

Ja sam naučila da je moj B super osjetljiv na neka moja stanja i da mi njegovo ponašanje služi kao dobro ogledalo onoga kako se ja osjećam (kad već sama toga nekad nisam svijesna). A lako je upasti u zamku i misliti da je obrnuto - npr. on je nemoguć pa se ja loše osjećam. Kad se ujutro dignem zaljubljena u cijeli svijet, on se uglavnom zakači na tu energiju i stvari nam idu fino i glatko. Ali ako se trudim biti vesela kako bi i on bio takav, to je kalkulacija i ne pali.

[s3ja]

Uglavnom probudimo se ujutro i trudim se da započnemo veselo a on već nađe nešto, za ajoooooojjjjjjjj i onda onaj cendravi zvuk i ljutnja. I onda krene i tako preko dana još 100 puta. oko ničega se ne možemo složit, više se i sama osjećam kao dijete ovih dana.

Isto ovako. Nakon napornog dana odlučim da će nam sutra biti prekrasan dan i da ću dati sve od sebe da se ne "posvađamo". I bum! Ne prođe ni pola sata od buđenja i već zacendra zbog nečege, ja se trudim izgladiti, al ne pomaže...
Jako mi pomaže to što znam da će to proći, da ni on ne može kontrolirati te svoje ispade i zapravo mi ga bude žao...
I trudim se ignorirati i strpljivo čekati da ga prođe, al mu dam do znanja i to da mi se takva ponašanja ne sviđaju.

[pomikaki]

da se i ja javim.
Brojanje je nekad pomagalo, ali je na žalost izašla iz te faze

Zadnje vrijeme sve češće ima neke ispade s udaranjem i grickanjem, pri tome se smije i izaziva, ali vidim da se to zapravo događa kad je umorna i nervozna. Kad me udari, skrećem to većinom na "draga mama", a kad ugrize, ljutim se, malo zbilja a malo dodam glume za specijalne efekte. Spustim je ili malo odgurnem i odlazim teatralno i ljuto. Ona udari u plač, ja malo još budem ljuta, onda se vratim. Ali vidim da ne pomaže, bar ne odmah, vjerojatno jer je i dalje nervozna i ponovo napada. Nadam se da će uroditi nekim plodom bar na dulje staze.

Ujutro kad je naspavana i dobre volje nema takvih ispada. Tako da izgleda nema druge nego skretati pažnju ili na spavanje... Ali pitam se da li je ta moja reakcija "ja se ljutim i odlazim" na mjestu.

[točkalica]

ja koji put ne znam ni sama koje us mi reakcije na mjestu a koje ne.

ono što mi je najgore što je proteklih dan (jučer možda manje) počeo me zezat, onako baš te zeza, zajeb....rekli bi mi odrasli. i to uz neki smiješak onako, da bi vrištala......ne znam dal ga ignorirat al kako da ignoriram to ponašanje kad me ljuti da me zeza, imam osjećaj kao da ima 15 godina, onako vrijeme puberteta i ti mu se daš, sve napraviš, kupiš koliko možeš a on te zaje....., možda ja to previše uzimam k srcu koji put, ali zna baš bit ružno .

evo primjer bila mu je sestrična kod nas godinu dana starija, i uglavno je ok, al on se voli pravit važan i onda oni se nekako dogovore da će mene zezat :shock: , i npr. pojačaju tv do krajaaaa, i otvore vrata od sobe i kuhinje i umiru od smijeha jer znaju da ću asda ja doletit. Kako vama to zvuči, koji put mislim da bi trenala doći nasmijat se zajedno s njima, al zadnji put sam lijepo ušla u sobu i tik, ugasila tv, eto pa sad nećete gledat. hmm, mislite li da je to bilo ispravno, malo sam se osjećala glupasto tj. nesigurno što u toj situcaji napravit. Meni je to odmah išlo onako, lijepo sam dovela sestričnuu da niste sami da se malo poigrate da vam je lijepo, kuham vam ručak, kupujem sladovlede, ovo ono, a vi našli mene zezat, drugi put ona neće doć pa ćete bit na miru. :/ ....šta msilite, ja sam se sama sebi činila ko uvrijeđeno dijete, ili ucjenjivač ?????

[enela]

ono što mi je najgore što je proteklih dan (jučer možda manje) počeo me zezat, onako baš te zeza, zajeb....rekli bi mi odrasli. i to uz neki smiješak onako,

Moja je već dulje vrijeme takva. Točno zna što nije u redu ili je opasno i kad ju primi, to uporno radi. Gleda me ispod oka, smije se i ne odustaje. Ne pali ništa. Baš ništa. I što je najgore, kad ju primi, onda je cijeli dan takva. Par puta sam "pukla" i derala se na nju, a ona umire od smijeha i nastavlja po svom ili započne s drugim "nepoželjnim" ponašanjem. Stvarno ne znam kak to riješiti

[točkalica]

ja to zasad bar nakratko riješim kaznom tj. odlazak u svoju sobu nas razmišljanje oko 15-tak minuta. tad se malo smiri, porazgovaramo i tako, zna potrjat, ali izgelda da je i to ili se nadam da je to samo faza koja će proć jer me to stvarno .

žao mi je što nam često rasprave tj. krake svađice završe na ucjenjivanju. ono u stilu a danas možda i nećemo jest sladoled, ali ne znam uvijek kako bi mu obijasila više što znači zaslužit nešto i zašto se ne bi trebao tako ponašat.uf

[vissnja]

Joj, joj, joj, joj.....
Švrljam sa namerom da otvorim novu temu i naiđem na ovo.
Nama je već duže vreme problem: kad god radi neku nepodopštinu ona me gleda u oči i smeje se. Koliko god strogo da kažem ne, priđem, uzmem je, udaljim, ispričam, objasnim, na kraju i vičem ona se samo smeje i ponovo radi to.
Pa sam se pitala da li ja jasno postavljam svoje granice, ona me često udara (i to traaaaaaaje, mislila sam da je faza) pa sam mislila da joj ne stavim jasno do znanja šta može a šta ne. Ali gledam je danas u parku sa jednim dečakom (4.5 godine). Sami su u pesku, on se lepo igra, pravi nešto. Ona mu nogom ruši. On joj prvo lepo govori da to ne radi, onda se sklanja od nje, ona ga juri, na kraju on viče, uhvati je za ruku kad je krenula da mu sruši nešto i sve vreme ponavlja: Nađa nemoj da mi rušiš, pomeri se, idi tamo pa se igraj..... A ona se smeje i nastavlja da ruši. Na kraju ga je rasplakala i baš mi je bilo krivo jer je dečak strašno miroljubiv, uvek lepo zaigran i smiren a ona je uspela da ga rasplače. Sva moja odvraćanja pažnje, sela sam u pesak da se i ja igram, sve pretnje da ćemo ući u kuću je ignorisala. Na kraju sam je uvela u kuću, plakala je duuuuuugo, kad se smirila pričale smo, objasnila joj sve i pitam je: sutra nećeš da rušiš, jel da? Ona kaže: HOĆU!!!! I opet u smeh :/
Totalno sam izbedirana...

[enela]

Na kraju sam je uvela u kuću, plakala je duuuuuugo, kad se smirila pričale smo, objasnila joj sve i pitam je: sutra nećeš da rušiš, jel da? Ona kaže: HOĆU!!!! I opet u smeh :/
Totalno sam izbedirana...

Uh, moja me barem zagrli kad se primiri i kad joj uspijem objasniti da njeno ponašanje nije ok. Naravno, veli da joj je žao i da drugi put ne bude to radila. Ali brzo zaboravi kaj je obećala

[točkalica]

hmm, ne znam vissnja vidim da je tvoje diejte tek dvije godine staro, to joj ne opravdava skroz takvo ponašanje ali mozda malo i da, u tim godinama jako puno razumiju ali opet su tako mali. Mislim da u tim godinama još dosta možeš napravit dosljednošću. probaj s brojanjem i s tim da joj ne prijetiš s onim što nećeš učinit. ako kažeš idemo u kuću daj joj jednu dve prilike i u kuću.

vidim da enelina cura ima blizu tri, a moj dečko skoro 5. znači imaju slična ponašanja u različitim godinama :? ....hmm...malooooooooo duža fazaa.... ja isto pomislim da to njegovo ponašanje proizlazi iz moje povremene nedosljednosti.
a u 5 godini već jakoooooo puno razumiju i nisu baš bebe

meni zasad što upali je brojanje....ja kažem do tri..a on neeeeeeeeemojjjj brojat i najčešće upali, trudim se bit što dosljednija, a na kraju kazna - malo na razmišljanje.

[Peterlin]

Joj, joj, joj, joj.....
Švrljam sa namerom da otvorim novu temu i naiđem na ovo.
Nama je već duže vreme problem: kad god radi neku nepodopštinu ona me gleda u oči i smeje se. Koliko god strogo da kažem ne, priđem, uzmem je, udaljim, ispričam, objasnim, na kraju i vičem ona se samo smeje i ponovo radi to.
Pa sam se pitala da li ja jasno postavljam svoje granice, ona me često udara (i to traaaaaaaje, mislila sam da je faza) pa sam mislila da joj ne stavim jasno do znanja šta može a šta ne. Ali gledam je danas u parku sa jednim dečakom (4.5 godine). Sami su u pesku, on se lepo igra, pravi nešto. Ona mu nogom ruši. On joj prvo lepo govori da to ne radi, onda se sklanja od nje, ona ga juri, na kraju on viče, uhvati je za ruku kad je krenula da mu sruši nešto i sve vreme ponavlja: Nađa nemoj da mi rušiš, pomeri se, idi tamo pa se igraj..... A ona se smeje i nastavlja da ruši. Na kraju ga je rasplakala i baš mi je bilo krivo jer je dečak strašno miroljubiv, uvek lepo zaigran i smiren a ona je uspela da ga rasplače. Sva moja odvraćanja pažnje, sela sam u pesak da se i ja igram, sve pretnje da ćemo ući u kuću je ignorisala. Na kraju sam je uvela u kuću, plakala je duuuuuugo, kad se smirila pričale smo, objasnila joj sve i pitam je: sutra nećeš da rušiš, jel da? Ona kaže: HOĆU!!!! I opet u smeh :/
Totalno sam izbedirana...

Joj, draga, kako ja samo ovo dobro razumijem.... I moj mlađi je bio baš takav. Treba ih zapravo pustiti da snose posljedice svog ponašanja - moj je tako doživio špotancije od jedne druge mame pred gimnastičkom dvoranom, a to je vrijedilo 10 puta više nego sve moje priče...

Mi smo OVU fazu dobrim dijelom prerasli, ali... moji divni i krasni dječaci (naročito mlađi koji je eksplozivani i svojevoljan) povremeno i dalje imaju takve ispade. Pakoste bratu, kvare jedan drugom igru (ponekad i drugoj djeci, ali sad su zajedno svaki dan pa se uglavnom obrušavaju jedan na drugoga).

I na trenutke pojma nemam kako da ih privedem pameti... I osjećam se isto ovako ... A s druge strane, ta ista djeca nas povremeno tako ugodno iznenade da ne možemo doći k sebi. I onda se pitamo gdje smo pogriješili (a s druge strane, susjedi nas pitaju kako uspijemo privoljeti djecu da pospremaju svoje krevete i slično) ali očito je to sastavni dio odrastanja, i za njih a bome i za nas. Trudim se pustiti ih da snose posljedice svog ponašanja (čak i ako ja moram izazvati te posljedice) jer to jedino pali. Za sada.

A što dalje? Ne znam... Uskoro će pubertet i taman će se pogoditi s mojim klimakteričnim godinama pa ćemo se bosti rogovima ko jarci na brvnu, he he he... Sve u rok službe. :/

[Candy]

Došla sam samo po malo snagice i uvjeriti se da što znam radim kako treba, a da ima takvih dana kad je inače tvrdoglavo dijete pod utjecajem vremena/umora/nemogućih želja/razvojnih procesa koje ne razumijem... odlučilo biti nemoguće i da je to faza koja će proći.
Svima veliki .
koksy, ajmo reć da sam imala scenu s autosjedalicom kao ti prije mjesec dana.

[Elinor]

Mi smo novi u ovome, ali da se pretplatimo na temu.
Mom sinčiću kao da je netko rekao da sada ima dvije godine i da je vrijeme da počne. Jučer, stoji u hodniku, gleda u plafon i viče "tata". Pomislim, hoće da mu tata skine balone koji vise od rođendana i skinem mu ih ja. Neće, opet zove tatu i lagano počinje šiziti, i gleda gore (a tata se sprema za posao). Donesem mu žarulju (jer je opsjednut žaruljama i ima jednu svoju koju čuva ko oko u glavi) ali ga ne zanima. Počinje urlati, dolazi napokon i tata al on je već u svom svijetu. Vrišti, nabio se u kut između zida i ormarića i ne mrda. Polako prestaje, ali čim mu se približim pojača urlanje. Onda me počne ritati i hoće gristi. Ne dam mu i to ga baca u još veću šizu. Na kraju pristaje da mi sjedi u krilu dok šizi i usput me tuče. Kad sam se nakon pola sata i ja rasplakala (a nije me teško rasplakati jer sam trudna ), onda se smirio gledajući moje suze! Dao mi pusu, nasmiješio se najljepšim osmijehom na svijetu i ostatak dana bio dobar ko kruh.
Primjetila sam da ignoriranje pogoršava stvar. Moram biti blizu jer ako se pomaknem par koraka, ide za mnom, baca mi se pod noge i nastavlja.
Vidim da ništa ne dopire do njega, niti čuje-niti vidi kad je u tom transu. Prestali smo dojiti prije cca mjesec dana ali izuzetno brzo i lako. Mislim da nije to direktan uzrok, ali indirektno, otkad nema sise za uspavljivanje, dnevno spavanje nam je postalo nemoguća misija. Ako ne zaspi u autu, kolicima ili na rukama, uopće ne spava. Mislim da je umor velika stavka u svemu tome.
Samo se nadam da ga to neće hvatati vani jer kud ću ja s trbuhom savladavati tantrumirajućeg dvogodišnjaka usred grada! :shock:

[koksy]

Evo mene opet na ovoj temi...usli smo debelo u terrible two fazu. Donedavno je bio moje dobro dijete koje je uzivalo osjecati se korisno, spremno na kompromis, s jasnim granicama sta se smije a sta ne...
Al sad, doslovno preko noci pretvorio se u malog vristavca i inatliju. Sve radi po svom, sve ono sto zna da ne smije radi namjerno, penje se na stol, vadi nozeve iz ladica...nista od toga nije radio cak ni kada je bio puno manji i manje svijestan opasnosti. Vristi i vristi i vristi i onda me jos oponasa na kaze onako ljuto "ne vristati" i onda oet vristi. Doma smo, neide u vrtic jer je bolestan i izluduje me! Moram ga nadgledat ko kad je tek poceo puzati!
Poceo je birt sta hoce jesti, sta hoce obuc, za sve sta nije kako si je zamislio protestira extremno glasno. Duri se na apsolutno svaku zabranu, doslovno mi kaze da se ide duriti u hodnik.
Kazne ne pomazu, bacanje igracaka u smece nemaju efekta jer ih onda on i sam baca, ima mjesto za time-out koje nista ne pomaze....

Eto, izbacila sam to iz sebe, sad mi je lakse
Tips and tricks please!

[spajalica]

Poceo je birt sta hoce jesti, sta hoce obuc, za sve sta nije kako si je zamislio protestira extremno glasno. Duri se na apsolutno svaku zabranu, doslovno mi kaze da se ide duriti u hodnik.

pomaze ako ti izaberes dvije tebi prihvatljive stvari: odjeca, hrana ili vec sto se bira i njemu ponudis da izabere. on ima osjecaj da je izabrao a ti si zadovoljna izabranim.

Kazne ne pomazu, bacanje igracaka u smece nemaju efekta jer ih onda on i sam baca, ima mjesto za time-out koje nista ne pomaze....

svaka kazna na kraju ti se na neki nacin obije o glavu, tog radikalnijeg tipa.
kod nas time out izgleda tako da klinca stavis na neko mjesto sjednes pored njega i zajedno brojite. da balerina ode sama brojati to bi bilo cudo, ovako sjednes i brojis. kad usavrsite tehniku onda oni sami pocnu brojati i kazna im je do broja do kojeg znaju. kod nas su tako ponosni na brojanje da ne ostaju na broju 2. naime nakon njihovog samostalnog brojanja pohvalis ih tako da cvatu zbog toga. a onda ih ucis da je sljedeci broj npr 5.
problem ovakvog time outa je kad starijeg posaljes da broji pa on broji do 3 jer je na tom nivou balerina
.
bit time outa je da se oboje smirite i odmaknete od probelma.
ovo zvuci idilicno i ali provedivo je samo ako ti nisi nervozna inace njihovo drecanje ne prestaje. zato je zgodno kad su oba roditelja prisutna pa smireniji provodi time out. kod tebe je to malo tesko.
i za kraj: faza je proce

[Peterlin]

Davno je bilo, ali jako jaaako se dobro sjećam tog razdoblja. Evo kopiram tekst sa svog hd (uz manje izmjene i dodatke) koji sam jednom kasnije već nekom savjetovala...

Dvogodišnjak ne razmišlja na isti način kao i mi. On razmišlja kao dvogodišnjak - tek uči razmišljati... Ni naša tolerancija nije uvijek jednaka (znam po sebi, nekad me sitnica baca iz cipela, a drugi put bih svašta dopustila, ali nastojala sam biti objektivna koliko se dalo...)

U ovoj dobi spoznajni kapacitet raste, a još više naša očekivanja (kad shvati da su noževi oštri, mi nesvjesno očekujemo i da će shvatiti da ih ne treba dirati). E, pa... RANO je još za to. Razumije više nego beba, ali daleko je to još od mirnog predškolca... Osim toga, ja primijetila da se raspoloženje ovak malog djeteta brzo mijenja, pa sam to i koristila (lako im je skrenuti pažnju na nešto drugo).

Pomagala mi je dosljednost bez puno filozofije. NE znači NE i gotovo. Nema pregovora. To dolazi kasnije... (kod nekih, a kod nekih ne... imam oba primjerka).

Skratiti prodike na 2 rečenice, jer toliko traje pažnja. Treća se više ne sluša. I izgovoriti ih odlučnim glasom (bez podizanja glasa, ali i bez oklijevanja, jer to nanjuše ko lovački cucki i koriste kad god mogu i stignu). Kod neke djece (npr. primijetila kod djevojčica) pali razgovor „kao s odraslom osobom“, ali ne smije biti predug. To im daje osjećaj važnosti i odraslosti.

Mogućnost istraživanja okoline na siguran način je dobrodošlo. Mi smo npr. kuhali juhu od začina (na stol ide plastična posuda s vodom, žlica i sastojci: kukuruzno brašno, crvena paprika, sol, češnjak u prahu – što se već nađe...) To i igre vodom u kadi (ili sa stajanjem pored kade) često su mi osigurale trenutke mira. Isto tako, od najmanjih nogu su „pomagali“ u održavanju kuće, iako je to često značilo da je pod mokriji i prljaviji NAKON njihovog „pranja“ nego prije. Klupko vune, posuđe, sadnja cvijeća.... sve su to „spasilačke“ aktivnosti.

Djeca ove dobi vole istjerivati svoju volju. Ja sam se uvijek trudila (ne uvijek uspješno) ignorirati cendranje, cvilež, a naročito deračinu. Nakon kraćeg roditeljskog navikavanja, štedi živce. A agresivno ponašanje (bacanje stvari) sankcionirati uklanjanjem stvari iz dosega. Nije uvijek jednostavno, ali shvate oni...

Moj mlađi je imao i epizode grizenja (stariji rjeđe). Za to je postojala kazna (i to odurna, jednako kao i njegov postupak) – oduzimanje najdraže igračke na npr. 15 minuta. Isto, kad bi se tukli, znala sam ih poslati u odvojene prostorije (i zabaviti nečim drugim).

Davno sam primijetila da su „ispadi“ češći kad je dijete gladno, umorno, bolesno i na bilo koji drugi način izbačeno iz ravnoteže (npr. kad najmanje treba – dođe baka u goste i slično). E, pa, u takvim situacijama s bakama se razgovaralo PRIJE posjeta, da se ne bi iznenadile ponašanju (tolerancija im je bila viša od moje i to je ponekad izazivalo sukobe, ali preživjeli smo...)

Dijete te dobi treba rutinu, koliko god mu se može osigurati: buđenje, obroci, igra, spavanje – u koliko toliko isto vrijeme i u istom okruženju. Odstupanje od rutine (čak i ako je nama zanimljivo) nije za djecu mlađu od 4 godine. Isto tak, televizija je strašno loše utjecala na ponašanje moje djece, pa sam je rano izbacila iz dnevnog rasporeda (osim vikendom). Toga se nastojimo držati i dan danas.

Sretno! Sigurna sam da će svaka majka naći najbolji način, primjeren baš njenom djetetu/djeci. Treba slušati i srce, a ne samo čitati forum... Ja nemam blagog pojma kad su u trenutku moji dječaci postali školarci i odjednom veliki!

[koksy]

Ma ja sam vrlo dosljedna, kod mene je NE stvarno NE, i on to jako dobro zna, zato i iskoristava sve ostale ukucane jer oni nemaju tako stroge granice. Al npr. on kaze da ide kod bake, ja mu kazem da ne moze jer baka spava al on ipak ide. Iako mu ja objasnim na pravilan nacin, znaci cucnem, gledam ga u oci i jasno kazem da ne moze jer baka spava, kratko i jasno. Al on po svom, kad mu kazem vrati se on kaze NE! i ode. Znam tj. osjecam da je ovo prijelomno razdoblje kad granice moraju bit cvrsce no ikad ali imam osjecaj da gubim kontrolu jer me on ne dozivljava nimalo. I to je sve doslo strasno prenaglo i ja se ne snalazim.

I da, dajem mu da radi stvari "za velike", pere sude, usisava, kuha rucak samnom... i dosad je to super funkcioniralo ali sad ima nove ideje koje je jednostavno ne odobravam i onda bude raspad sistema jer pocne vristanje i bacanje stvari. Ja mu kazem da pokupi sta je bacio on kaze NE! Dok je prije uvijek pokupio jer je znao da je pogrijesio.
Trudim se ostati smirena, trudim se gledat stvari njegovim ocima al sve cesce me izbacuje iz takta i najrade bi rekla "ma bas me briga, radi sta hoces" a to je upravo suprotno od onog sta bi trebala.