Uh, ne znam otkud da počnem, jer mi je opet upravo digao živac da sam poludila...
Uglavnom, zadnjih par mjeseci Jakov preferira samo tatu. Tata će ga nosit, tata će ga presvuć, tata će tuširat, i slično. Ako je tata kojim slučajem zauzet i dođem ja, dreka, urlikanje i glasno plakanje uz povike tata će, tata će! Skroz dok ne dođe tata.
Dojio je do godinu i pol, tada je uvijek bila preferirana mama. Ja sam ga dojila, oblačila, vodila u vrtić i iz njega. Kad sam ostala trudna, morala sam na mirovanje doma, i onda je to preuzeo tata. Prestali smo dojit, dosta bezbolno i uspješno. Malo me bilo strah u početku kak će to prihvatiti, ali skompali su se brzo.
Kad se rodila seka, super ju je prihvatio, bez ljubomore. Dosta smo ga pripremali za dolazak seke, pričali smo stalno o tome i uključivali ga u sve oko nje kad se rodila, tj. i danas je u sve uključen. Prema njoj je super, tu i tam ju malkoc stisne ili slično, ali ne iz ljubomore, nego iz nepažnje i neznanja. Ne mogu povezati ovo ponašanje sa dolaskom seke, jedino možda kao zakašnjelu reakciju ljubomore. Ali, ipak mislim da nije to. Znam da je to samo faza i da će proći, ali ne mogu više. Kad se razdere, dođe mi da ga tak nalupam da ne može sjedit na guzici. Naravno da se suzdržim, ali teško. Ne pomaže ni lagani smireni razgovor, jer me uopće ne želi slušati, samo se dere i hoće tatu. Čak ni ucjene, kazne za igračke i slično ne pale. Ništa ne pali, samo tata. I ja se onda povučem. Tata mu objasni da je mama dobra i voli ga i da je tužna kad se tako ponaša prema njoj i onda mi kaže oprosti, ali ubrzo je opet sve isto ako nije po njegovom. Nije rješenje da mu se uvijek popušta, iako to MM radi i to me ljuti. A, opet, ne mogu se niti ja povući, to je i moje dijete, ne želim da me zamrzi. Ovak je tata dobrica, sve popusti, a mama izgubi živce i vještica je. Pa, naravno kad vrišti i na kraju me tak izudara za poludit da se moram povuć. Više ne znam šta napraviti. Molim vas za neke pametne savjete, jer je stvarno prešao već sve granice. Kad smo u mogućnosti pustimo ga da odreči svoje, ali to traje unedogled, ne odustaje. Uglavnom je to jutarnje oblačenje za vrtić, kad se žuri i nema vremena da se ohladi, i večernje spremanje u krevet kad ga ne mogu pustit da se dere u sobi, jer mi budi Evu. I tak da mu se na kraju uvijek popusti, a vidim da je to jako loše.