Citiraj Romy prvotno napisa
Ja sam berba '82. U današnje vrijeme, kad se početna dobna granica ostvarivanja majčinstva poprilično pomakla, što zbog emancipacije, što zbog drugih i osobnih razloga, rekla bih da sam u odnosu na svoju generaciju, pogotovo one cure koje su se nakon srednjoškolskog obrazovanja odlučile dalje fakultetski obrazovati, relativno rano zašla u sferu majčinstva i svega što ono nosi....
Ne bih uopće o tome na taj način razmišljala da sam učinila sve po nekom "PS-u", tj., završila faks "kako je i priličilo" .
Eto, sad se još uvijek mučim s tim.....Imam dijete od 3 god, drugo (potpuno neplanirano) na putu i još poveći broj ispita na pravu.
Ne znam kako ću. Dosad sam uspijevala, ali vidim da me volja napušta i da bi takoreći nakon velikog dijela prevaljenog puta odustala.... , a niti se na taj korak ne mogu odlučiti .....obzirom da bih onda sav trud bacila u vjetar. Teško mi je biti i studentica i mama, velikim dijelom jer mi fali hrabrosti i volje, a najvećim što sam uvijek teško balansirala u različitim ulogama....tj., više sam neki tip "sve-ništa", pa ako sam jako dobra u jednoj ulozi, druga će patiti....ne znam učiti za 2, prosjek ocjena mi je izvanredan, ali zato ispite sporo dajem....ne mogu se okuražiti na ispit, ako nisam apsolutno sve naučila.... .
Ono što me zanima jest kako kod ostalih mama-studentica to funkcionira. Naime, ne mogu (zbog zakonske regulative) studirati do penzije tako da bih te ispite trebala podavati dok sam još na porodiljnom, a s bebom, je to vrlo teško. Da, uzet ću nekoga za pomoć, ali kakva sam onda kao mama???
Voljela bih to završiti i zbog djece i zbog muža koji se dosad dosta žrtvovao da bih ja mogla nesmetano učiti i studirati, a najviše zbog sebe....
Kako drugi na to gledaju?
Apsolutno isti problem imamo (samo što ja, na moju sreću) nemam "drugo" na putu... Teško jest...ali volje ne nedostaje jer koliko god da je sada teško znam da ulažem u budućnost...Bolonja me je, u jednu ruku, spasila jer bolonjski proces studiranja zahtjeva stalan angažman, stalno prisustvo na predavanjima, redovno studiranje...stalni kolokviji (koji su obvezni), stalna testiranja (često preko njih riješim sve ispite)

Sada sam na diplomskom studiju..studiram redovito (dakle, bez ponavljanja) već šestu godinu (prvu godinu sam izgubila jer sam upisala "promašenu" ekonomiju koja me nikako nije zanimala)...Sada sam na posljednjoj, petoj godini diplomskog studija (po Bolonji je to isto kao i četverogodišnji studij - sada svi nakon završenih pet godina stječemo nazvim magistra).
Svi smo žrtve mog faxa..moje dijete, partner, roditelji, uža obitelj, partnerova obitelj...svi ulažemo već godinama, a ne primamo ništa zauzvrat (još uvijek)...stvara se već godinama oportunitetni trošak ili ti ga propuštena prilika zarade...

Sada pišem svoj posljednji znanstveni (diplomski-magistarski rad) i zaista mi se više ne da ulagati svoj trud u sve to...studentica sam s 4.8 prosjekom i cijela se dajem svugdje i u sve...najgore je što u cijeloj toj priči zapostavljam sebe, svoj balans, svoj psihički i "fizički" rast...još uvijek uz to moram biti primjerena i redovita majka te strapljiva i staložena partnerica...a, valja štošta i zaraditi uz sve to...

Najgori udarac mi je bio kada sam ove godine izgubila državnu stipendiju (bila sam 4 godine državna stipendistica po obrascu A - koji stipendira 10% najboljih studenata - barem sam znala za što učim i da ću biti koliko-toliko nagrađena i "priznata" s tih 800kn mjesečno :/ )...radi revizije ostatoh i bez toga...puno radno vrijeme (isključivo radi faxa i redovnog studiranja) ne mogu raditi..dakle, moj plan je bio da max. ulažem u sebe i znanje kako bih primala taj koliki-toliki iznos stipendije...

Nakon toga su se zaredale "odbijenice" na razne natječaje koji su bili potpuno falsificirani...duboka je to i odvratna hrvatska priča...imam posla sa zakonodavcima, županima i dožupanima, gradskim poredstavnicima koji su me doslovno zaobišli, davši stipendije puno "lošijim" (prvenstveno po prosjeku) studentima od mene, davši stipendije maturantima zaobilazeći sve moje stručne i znanstveno-istraživačke radove, zaobilazeći moj status samostalnog roditelja skrbnika (koji već odavno nije na skrbi kod svojih roditelja), zaobilazeći sve moje (i više no kvalificirane) uvjete....jednostavno ne želim pustiti da me nepravičnost sustava pretvori u trenutačnu "kolaborativnu" žrtvu...

Vjerojatno (sigurna sam) da do svih ovih problema ne bi došlo da jednostavno mogu početi raditi kako bog zapovijeda...da završim više tu dugu i mučnu obrazovnu strukturu, da ne budem više ograničena svakodnevnim zadaćama i projektima uz dolaženje na fax...

Ali, vjerujem da za 10-ak godina niti to moje petogodišnje "maltretiraje" neće biti dovoljno...sumnjam da će mi tada netko reći kako nisam dovoljno kvalificirana te da postoji netko tko ima nešto više...E, upravo zato sam odlučila da, usprkos tomu što zaista više nemam motivacije, u siječnju upisujem doktorat...Upravo da se riješim svih mogućih daveža, koje sam na svojem putu iskusila. Nadam se da ću ostati "čiste glave" u tih slijedećih 3 godine jer kada se već kotrlja neka se zakotrlja do kraja...moja muka zapravo kupuje moju buduću slobodu...i ja sam uvjerena u to!!!

Zato, podržavam sve vas koji studirate i ne gubite nadu...cilj je vrlo jasan i svrsishodan...