drage moje, svaka vam čast.

i ja sam berba '82,djeca su u potpisu. moja priča je malo drugačija.
ja sam odustala nasred druge godine (PBF). jer sam bila preumorna, jer sam se razbolila, jer sam nepovratno izgubila motiv.

postalo mi je užasno naporno balansirati između faksa, povremenog posla i djeteta i činilo mi se da gubim na svim frontovima. tri godine sam izvlačila iz sebe svaki atom snage da bi mogla držat se rasporeda koji sam si zadala, a to je bilo dojenje u 5 i pola8 ujutro, trk na faks di sam odradila dva labosa za redom ili labos i predavanje. u pauzama sam tčal doma podojiti dijete i izdojiti se za popodne, opet faks, pa popodnevna šetnja s bebom, večernji rituali, kad zaspe učenje,. spavala sam samo dva tri sata dnevno i došl u fazu kad više nisam mogla. dijete je bilo sve veće, ja sve nezadovoljnija jer se nisam uspjela prebacit na smjer koji sam htjela i na kraju sam digla ruke.

dal mi je žao?sada više ne. bilo je trenutaka, pogotovo kad sam tražila posao kada sam uvjeravala sebe da sam blesava i da trebam nastaviti, ali danas više ne razmišljam tako. ja sam digla ruke od PBF-a, ne od svoje g obrazovanja, pa sam se okrenula nekim drugim izvorima iz kojih se stječu praktična znanja iz područja kojim se sada bavim, koje volim i zanima me. a znam da ću i faks završit jednom. možda ne ovaj, ali neki sigurno. samo dok opet nađem motiv.

Romy, ja se slažem u potpunosti s krumpirić da je motiv ključan, pa ako ga imaš, ne odustaj nego izguraj još malo.
jer, gdje ima volje ima i načina.

kad sam rodila, jedna doktorica u vinogradskoj mi je rekla nešto što me definitivno obilježilo . kada imaš volje da sama sebi pomogneš, pomoći će ti i svi drugi. kad ti digneš ruke od sebe, isto će učiniti i svi drugi.