Čitam sve ovo i apsolutno sve razumijem. Sada smo opet u postupku koji sam jako dugo odgađala jer se više nisam osjećala za to. Sve me to iritira, da sam mjesec dana out za sve mimo toga; za fizičke aktivnosti, da ne mogu nigdje otići jer su mi svaki drugi dan folikulometrije u 100 km udaljenom gradu, da loše reagiram na terapiju (ne u smislu folikula i oocita, već to što ne spavam kad sam pod lijekovima, što me užasno boli glava TJEDNIMA, što mi je mučno, što me boli trbuh, što sam sva napuhnuta i mrzovoljna). A da ne pričam o tome da nisam mijenjala posao 7 (SEDAM) godina jer sam čekala da se desi beba, da pregrmim još samo ovaj ili onaj postupak da odem na bolovanje jer sada kad imam stalan posao, to je to, ne? Mora se desiti...Sada sve više mislim da je bila greška što sam uopće išla i u ovaj postupak i od srca se nadam da će biti posljednji. Bez ikakve goričine, bad feelings ili patetike.
Dosta mi je. I to ne kažem zato da mi netko razuvjerava "ma joj, sad kad se najmanje nadaš, vidjet ćeš..." Boli me briga za takve komentare i ne želim ih slušati jer su mi smiješni i nepotrebni.
Najžešći komentar koji sam dobila od jedne prijateljice je (kada me pitala kakvi su nam planovi za dalje i koja je i sama sve to isto prošla): "Ja bih se ubila da nemam djece." E pa stara moja, hvala!

Kada sam joj rekla da imamo određeni broj pokušaja koji ćemo proći i da ne namjeravamo posvajati, bila je jako neugodno iznenađena. Kvarim joj prosjek, njen savršen život iz kataloga gdje svaki par imam barem dvoje. Osuđuje me i - osjećam u zadnje vrijeme - izbjegava.
Žena je ženi - vučica.
MAlo sam zabrijala, ali eto, neka smo mi zdrave i živjele mi sve vi!