IZLAZNA STRATEGIJA-STRATEGIJA PREŽIVLJAVANJA

[saraLaughs]

Respect !! Mozda sam premlada za neke diskusije.. nadovezujem se i iz jednog drugog razloga.. shvatit ce se u produzetku.. . Bila sam u braku pet godina,mladi i nadobudni njegova nas dijagnoza pokosila.. mislim da je bila AZOOSPERMIJA . dva postupka TESE+ICSI u privatnoj klinici s mojih onda 23 godine -bez uspjeha.. razvod braka nakon svega... proslost iza mene ,ogromno postovanje i uspomene.. a ja u novom pocetku..s predivnim partnerom pored sebe ,s bezrezervnom vjerom u ljubav.. ovaj put u 34 -oj godini bez nadobudnosti svjesna godina i ne predivnih nalaza hormona al s istim onim zarom i zeljom -postati mama♥ apsolutno podrzavam sve vas divne zene tu u svim vasim temama,borbama i stavovima ..

[Argente]

lucija85, sos15 - otvorila sam novu temu i vaše postove preselila tamo:
http://forum.roda.hr/threads/84968-K...dustati-od-MPO

[ina33]

Čestitam, stvarno ti se svasta izpodogadjalo, i ruzno i divno! A kraj je kad ti osjetis da ja kraj, kad ti je dosta mpo-a, pa sto bude-ko sto je i kod tebe bilo .

[Kadauna]

http://m.bbc.com/news/magazine-28785054
Dovbar clanak

[eryngium]

Izrazito mi je drago da ova tema postoji. Čitam ju od kad sam počela virkati na forum i informirati se o MPO. Jedan od glavnih razgovora koje smo MM i ja vodili čak i prije samog početka MPO bitke je bio o odustajanju. On je u startu bio protiv MPO a ja sam željela pokušati bar nešto. Tako smo našli kompromis između prepuštanja baš svega, nama nesklonoj, Majci prirodi, i potencijalnog dugogodišnjeg staža na Riječkoj humanoj.
Kompromisna lista sve mi je kraća i opet čitam vaše priče. Hvala vam na njima.

[Šiškica]

Cure hvala vam za temu!!!
Odmah mi malo lakše..

[bubicazubica]

Pridružujem se temi,koja je jako dobrodošla.
...nemam veliki staž na MPO kao neke od vas,kojima se divim na tolikoj hrabrosti i upornosti,kroz godine boli i prolaženja postupaka...i samo mi vi dajete snage i podršku za dalje,kad nakon neuspjeha potonem u crne misli...
od 5 mj.sam non-stop na humanoj,poznajem one hodnike kao svoju kuću,jedini mj.kad sam odmarala,bio je zbog godišnjih u 8.mj...dolazila na brojne folikul.s veseljem i nekom radošću -ipak se kreće,dajem sve od sebe koliko god mogu da uspije"...prvo sam "morala odraditi 3 ciljana odnosa"-nula bodova,na početku 9.sam trebala odmah u stimulaciju,ali sve mi se nešto poremetilo s ciklusom,da sam dobila puno ranije,vrijeme g.o. nema nikog na klinici,ali uspijevam na prirodniIVF-ali nema sreće,večer prije punkcije pukne f.ali da ciklus ne propadne napravimo AIH=opet ništa...ali sva sretna sad napokon idem u stimulaciju-pikanje,svaki dan fm-punkcija 3 f.=0 js....
..luda ,izbezumljena,plačem na sred ulice,i nije me briga hoće li tko pomisliti da sam luda...
ali odmah imam plan u pripremi,jer me to jedino drži da ne odustanem,i držat će me dok god budem imala mogućnosti,volje,nade i dok mi moje tijelo ne da odgovor da je dosta-tad ću stati...za sad idem dalje!!!!!!!

[Lotta81]

Čitam ovu temu još od početka našeg mpo puta. I moram priznati da u zadnje vrijeme vrtim se oko nje ko mačak oko vruće kaše. I konačno sam smogla snage da napišem ono što mi se vrti po glavi neko vrijeme, samo što nisam imala hrabrosti. Naime nakon nekoliko godina mpo i svega što smo prošli najvjerojatnije smo jednom nogom prema van. Da budem iskrena ni muž ni ja nemamo više snage. Slika prema van je: ,ma mi smo ok, ne odustajemo, ali u našim srcima je drukčije. Događaj koji nas je slomio, praktički uništio iznutra je smrt naše djevojčice na porodu. Trudnoća je bila savršenh devet mjeseci, da bi tijekom poroda došlo do odvajanja posteljice i smrti naše curice. Kako smo se osjećali i kako se još uvijek osjećamo zbog toga ne moram vam ni pričati.
Ideju o odustajanju imali smo i prije dobitnog postupka koji je završio tako kako je. Mislili smo , probali smo sve s medicinske strane i ako ne ide, ne ide. Tada nas je naša curica iznenadila.
I sad nakon svega, opet smo na početku. Situacija je takva da , moje jajne stanice nisu uvijek bile baš nešto, spermiogram je katastrofa i mislimo si čemu forsirati ako ne ide. Jednostavno nakon svega imamo osjećaj da naš mpo put ide prema izlazu. Kako ćemo si život organizirati i što će biti, imamo neke ideje, ali za sad možda odemo u još jedan postupak i tu će biti kraj ma kako god završilo. Priznajem, dali smo sve od sebe, ali nekad jednostavno treba znati kada je kraj i dostojanstveno se povući ma kako god teško bilo.

[orange80]

Lotta

[Tanči]

Joj, cure

[Snekica]

Lotta draga
I moje pitanje je "do kada?!" Moj mozak nema baš neku vezu sa srcem. On kaže dostojanstveno povući se, a srce nije još spremno. Konačno sam vidjela i muževu drugu stranu medalje - kad sam odlučila da ovaj put odgodimo zadnji HZZO postupak zbog hormona on se raspao, rasplakao i rekao "čemu više to mučenje kad vidimo da ne ide!" A to boli još više...

[rozalija]

lotta

[Vanilla]

Pozdrav!

Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću na rodinom forumu tipkati na temi neplodnosti, rekla bi mu da se šali. Mislim da nekako svi previše zdravo za gotovo uzimamo činjenicu da smo žene, pa ćemo onda jednom biti i majke... Zar ne? Očito ne. Bar ne sve. 5 godina u braku, sad će treća godina što pokušavamo ostati trudni. MPO nije opcija, zasad... Razgovaramo o posvojenju, ali prije svega se borimo svaki dan s ogromnom borbom kroz koju ste sve prošle.. ostati trudan prirodnim putem i vjerovati da je to moguće. Kako to nekima banalno zvuči, a meni je znanstvena fantastika! Suočena sa svakidašnjim pitanjima: kad će beba, pogledima ispod obrva: pa možda oni ne žele dijete? priznajem da ovu borbu ne bih podnijela da uz sebe nemam njega koji mi drži glavu iznad vode... Moja strategija preživljavanja je strategija utopljenika. Ja ne preživljavam, mene spašavaju. Nezamislivo boli suočavati se svaki dan s činjenicom da možda nikad neću držati svoje dijete u rukama. Zahvalna sam vam na ovoj temi i sretna sam što postojite kao podrška jedne drugima jer doista ovo ne može razumjeti nitko tko to nije prošao...

[yagoda]

Drage zene, nas mpo put jos nije ni poceo..iskreno, zna me vec umoriti samo citanje o postupcima i sta se sve prolazi prije i poslije. Nekako sam misljenja da je sve u zivotu tu s nekim razlogom, treba dati koliko mozes, ali treba i znati stati. Jer sreca je tako krhka ako je trazimo uvijek negdje van sebe, pa bilo to i nase dijete..zivot prolazi, mijenja se i ja ovo nekako shvacam kao pouku za pronaci snagu i srecu prvenstveno u sebi.
Predivne su mi bile vase price i zelim vam svima puno snage i hrabrosti i da zivite predivan zivot, ma kakav god on bio

[hulija]

I meni je vec preslo preko svega nemogu viseee 10 god borba sa sterilitetom nemogu da izdrzim vise iako imam 30 god sad cu 31 nemoguu dosta je mi ide da idem u socijalno i da podnesim dok um za posvajanje

[Lili75]

Sretno hulija s posvajanjem i drz se!

[RockOn]

Strategija preživljavanja je nestala. Ne postoji. Što je strategija kada nakon 7.og puta borbe, postupaka, operacija, doktora, injekcija, bolova vidiš negativan test za trudnoću i betu od 0.3? Možda zvuči patetično, jadno ali ja zaista više ne mogu. Do sada sam svakog puta rekla „nikad više“, no sada…sve sam bliže tome. Kad se sjetim početaka borbe nisam osjetila tolike bolove, stres, nuspojave. Nakon 4.og puta sve se promijenilo. I godine su tu i sve je teže. Želim reći da postustajem, ne znam…možda je rano, ali sve mi se više čini da odluka mora pasti na nešto drugo. Posvojiti? Vjerojatno. Možda sam predodređena za to.
Jednom prilikom sam u ambulanti, čekajući folikulometriju, boga pitaj koju do sada, načula razgovor dvije žene o tome kako im je ovo već drugi put i kako lude, da je to zadnji put i da više nemaju snage. Druge su se prepirale oko toga koja ima veći problem zbog čega im su im dani i godine osuđene na sjedenje po klinikama za potpomognutu oplodnju. OOo žene, zar je zaista bitno koja ima veći problem kad smo sve u istom sosu? Pobogu, sve je to lutrija. Neke su imale tisuću problema, riješile ga i nakon 2-3 prirodnjaka i prve stimulacije ostale trudne. Ili nakon prve stimulacije čak. Neke nisu imale nikakvih problema. Zdrave one, zdravi muževi i još uvijek nisu. Ovo je možda poruka svima onima koji se konstantno vole uspoređivati sa drugima da prestanu, jer postajete iste kao i svi oni koji imaju djecu i stalno vas ispituju što se događa, zažele vam sreću i kažu „dat će bog“ ili ako je postupak neuspješan kažu „ma, bit će jednog dana, ne odustajte“. Te žene ne razumiju i ne moraju, zapravo ne možemo to očekivati od onih koji ovu muku ne moraju podnositi. I ako se ikada budete pitale zašto je vaša prijateljica ili poznanica brzo ostvarila trudnoću, i ako se ikada budete pitale je li ta ista to zavrijedila ili ako se ikada budete pitale zašto zločeste osobe puno prije ostvare svoje snove probajte to shvatiti na način da su dobile priliku biti bolje osobe. Nemate ništa od zajedljivosti i mržnje, negativnosti, odgovaranja i pitanja zašto. Usmjerite se na sebe, obitelj i prave prijatelje. Pokušajte. I ja pokušavam. I ne kažem da su sve žene takve. Nažalost, govorim o onima koje sam poznavala. Uglavnom, sretno svima. Budimo hrabre i ostanimo zdrave u glavi. Prst gore za odlične bete, obitelj i sreću.

[Jolica30]

Uh zene ovo sve toliko boli, vase price diraju u srce...i eto dok pikam svoju prvu injekciju i nas put u mpo vodama postaje stvarnost koju smo dugo negirali i nismo zeljeli prihvatiti...

[antony34]

RockOn potpuno se slazem s tobom. I ja sam ajmo reci jednom nogom van mpo puta. Osam postupaka 4 puta odustajanja od postupka ipak mi je previse. Mozda me dragi uspije nagovoriti na put ka ceskoj al ni to nije sigurno. Samo se cijelo vrijeme pitam zasto Bog meni ne podari jednu srecu u zivotu a vec sam prosla prevelik pskao u zivotu. Borba za zivot od kad sam se rodila, pa svako zlo koje me snaslo, od odurne rastave braka kod mene, pa izmedu roditelja, neshvacanja sestre blizanke, koja ima u zivotu vise nego joj treba, a nazalost ne pokazuje ni malo razumjevanja, svega toga je previse. Zato drage moje mislim da svako ko prolazi ovaj najtezi put zna kad jje dosta i kad se treba dostojno povuci znajuci da si probao sve i da si ne mozes nista danas sutra predbacivati. Sretno vam u sljedecim bitkama. Pratit cu vas i ako se odlucim ici dalje znati cete. SRETNO VAM SVIMA I LIJEP POZDRAV.

[zongoloni]

Suosjecam se frustriranoscu prema ljudima koji vide samo svoj put i svoje probleme koji su obicno najveci na svijetu. Takodjer nazalost jako dobro znam te izjave "dat ce bog", "samo nemojte odustati" dok ja samo grizem usnicu da ne puknem.

Nazalost svi mi ponekad pokleknemo i osjecamo se kao najjadniji na svijetu i pitamo se zasto bas nama. I cesto se pitam da li mi je ova nesreca trebala uz sve ostale nesrece u zivotu, ali sve je to lutrija i na kraju krajeva, kome bi drugome to pozeljeli? Covjek treba otvoriti oci i srce i vidjet ce i cuti price o puno vecim nesrecama. Jako puno ljudi dijeli nasu sudbinu, a da ne velim koliko ljudi na svijetu jos i gore prolazi. Ne treba nista vagati ali niti ocajavati, treba suosjecati, ponekad pustiti suzu i onda ustati i odabrati svoj put.

Jedini razlog zasto i danas nalazim razlog da se nasmijem i budem sretna je sto sam od malena naucila prihvatiti cinjenicu da ce me u zivotu velike stvari ciniti nesretnom, a male sretnom.

Ja bih svakom supatniku htjela reci samo jedno, ne odustajte od SVOJE SRECE, sto god ona bila, makar se nalazila samo u nekoj jednostavnoj stvari kao sto je setnja po suncanom danu. Jer kada ste vi sretni, sretna je barem jos jedna osoba pored vas. Probajte, ako ne ide danas, ici ce sutra.

[Snekica]

Već sam pisala nekad ranije na ovoj temi, ali nikad ovako lagano. Lakše se diše kad staviš mozak na off i kad se okreneš životu, iako to nije ono kako bi trebalo biti po nekom zakonu prirode.... ono, rodiš se, pa ideš u školu, pa se udaš ili ne udaš ali ali imaš čovjeka s kojim dijeliš život, zatrudniš, rodiš, dijete krene u školu, ti radiš, ideš u mirovinu, oženiš dijete, postaneš baka. Kod nas će ide/ići će ovim slijedom: rodiš se, pa ideš u školu, pa se udaš ili ne udaš ali imaš čovjeka s kojim dijeliš život, prođeš 10 godina po MPO klinikama, zapostavljaš svoj i partnerov život, živiš od postupka do postupka, ne ideš na dijetu da ne ugroziš hormone na koje brižno paziš, paziš da se ne prehladite jer će utjecati na postupak, živiš punim plućima samo dok je klinika na godišnjem jer jedino se tad ne spremaš u postupak, onda ili odustaneš sama ili uđeš u menopauzu pa odustaneš prisilno, u svom tom periodu radiš ali ti je mozak na off jer možda ipak ne procuriš, ne planiraš putovanja jer će ti lova trebati za postupak, jer neznaš točan termin kad krećeš u dugi ili kratki postupak, pa odeš u mirovinu i odeš na jedrenje oko Svijeta uh... umorila sam se samo dok sam pisala ovo :D
I, da, kad sve to završi shvatiš da više ne preživljavaš nego da si počela živjeti! Ali to ne može doći jer će te netko savjetovati, reći ti šta i kako moraš živjeti, nikakvi forumi, grupe... to samo mi same moramo i možemo doći do toga. Do mira u sebi. Tad je sve lakše.
Sretno svima! Ljubim vas!

[Snekica]

Već sam pisala nekad ranije na ovoj temi, ali nikad ovako lagano. Lakše se diše kad staviš mozak na off i kad se okreneš životu, iako to nije ono kako bi trebalo biti po nekom zakonu prirode.... ono, rodiš se, pa ideš u školu, pa se udaš ili ne udaš ali ali imaš čovjeka s kojim dijeliš život, zatrudniš, rodiš, dijete krene u školu, ti radiš, ideš u mirovinu, oženiš dijete, postaneš baka. Kod nas će ide/ići će ovim slijedom: rodiš se, pa ideš u školu, pa se udaš ili ne udaš ali imaš čovjeka s kojim dijeliš život, prođeš 10 godina po MPO klinikama, zapostavljaš svoj i partnerov život, živiš od postupka do postupka, ne ideš na dijetu da ne ugroziš hormone na koje brižno paziš, paziš da se ne prehladite jer će utjecati na postupak, živiš punim plućima samo dok je klinika na godišnjem jer jedino se tad ne spremaš u postupak, onda ili odustaneš sama ili uđeš u menopauzu pa odustaneš prisilno, u svom tom periodu radiš ali ti je mozak na off jer možda ipak ne procuriš, ne planiraš putovanja jer će ti lova trebati za postupak, jer neznaš točan termin kad krećeš u dugi ili kratki postupak, pa odeš u mirovinu i odeš na jedrenje oko Svijeta uh... umorila sam se samo dok sam pisala ovo :D
I, da, kad sve to završi shvatiš da više ne preživljavaš nego da si počela živjeti! Ali to ne može doći jer će te netko savjetovati, reći ti šta i kako moraš živjeti, nikakvi forumi, grupe... to samo mi same moramo i možemo doći do toga. Do mira u sebi. Tad je sve lakše.
Sretno svima! Ljubim vas!

Drage moje, nije me bilo neko vrijeme, odustali smo, našli mir, bacili se na posao i putovanja, uživanja... Upravo iz tog razloga citiram samu sebe. Skoro 3 godine od odustajanja crv je proradio... Vrag mi nije dao mira probati još jednom... Ah ta ovisnost...
Ovaj put htjela sam da probamo ono što me cijelo MPO vrijeme kopkalo i nije mi dalo mira. Donacija. MM nije bio oduševljen jako se teško mirio time da u cijeloj priči njega (biološki) nema. Kad smo se pomirili sa tom idejom, jedinom mogućom ukoliko namjeravamo postati roditelji, krenuli smo u dogovaranje postupka u CZ. Uz nekoliko zavrzlama u postupku (cista koja nikako da ode, tekućina u douglasu, kašnjenje donorice s punkcijom...) dobili smo 11js. Drugi dan je bilo 9 embrija, do 4. dana ostalo ih je tek 4. Obzirom na moju prim. dg. odlučili smo vratiti 1 morulu. Ostale su otišle na čuvanje. Prvi test sam napravila 8dnt, pozitivan, 11dnt ß 202, 13dnt 466. I sad idemo dalje, korak po korak... Da nije bilo donacije, nikad ne bi osjetila ovu sreću koju osjećam sada. I strah... i svašta nešto. Dan po dan... Do kraja kolovoza 2019.

[nevena]

Snekica, beskrajno mi je zao sto je ovako zavrsilo.
Ali dosla sam da ti kazem, da si to tako prekrasno opisala, tako slikovito, tako jezgrovito... najezila sam se citajuci...

Drzi se i cuvaj se

[mare41]

Sneki, drago mi za mir u sebi, ljubim

[Mojca]

Sneki

[Kadauna]

Snekice naša

[Snekica]

[lasta]

Sneki bas si pogodila u sridu ....

[Rominka]

Uf, Sneki kao da si prepisala nas...<3

[RockOn]

Sneki i sve ostale

[Snekica]

Rominka, znam da se dosta nas tako osjeća ali teško je doći do toga da ta razmišljanja staviš na papir. Tada nekako sve postaje stvarnije i to najčešće plaši.
Savjet za cure koje su još na početku... ne odustajte dok god ima imalo nade. Često sam i sama pisala da odustajem pa bi se odmorila i krenula opet... i opet. Dok nisam zaista osjetila da ne mogu više. A vlastito dijete će zauvijek biti naša tiha patnja.

[Rominka]

Upravo smo na sve dosadasnje dijagnoze dobili jos jednu, trombofiliju. Imam osjecaj da je sve protiv nas. Od 2008. smo bili u samo jednom postupku, jer se stalno nesto novo pronadje, pa moja prometna, pa stavi ovo pod kontrolu, pa ono, pa ovo, pa ono...e sad sam u 33. i sad trebaju jos dodatne pretrage. I taman kad pomislim evo to je to, sad idemo, dodje jos jedan los nalaz s preporukom odlaska na daljnju dijagnostiku...i sto? Sjedi i placi. Umorna sam od toga. A opet, tek su mi 33. A s druge strane, kakav mi je zivot zadnje desetljece?! Po klinikama, doktorima, u pretragama, pikanjima...u neodlascima na zimovanja jer mogla bih se prehladiti, u neodlascima na putovanja jer preko hzzo ne mozemo nista pa treba i novcice skupiti. Umorna sam od toga. Bez obzira na godine. Umorna sam od stalnog opreza. Umorna sam od strepnje. I sad dok cekam odgovor iz klinike sto s tim nalazom trombofilije sva sam napeta, tuzna....kao sa sam zaboravila smijati se spontano, zivjeti spontano. Cekamo. Uglavnom, opet nesto cekamo....

[hulija]

Ah bree puno se bojim oko toga iako tek imam31 god prosla sam tri aih dve icsi koji su zavrsili sa blighted ovum i biohemijska trudnoca prosla sam jedna histeroilaparoskopija pre 6god i sad me ceka jos jedna operativna histeroskopija na sredinu ovog meseca pijem vec mikroginon umorna sam svega toga jer se borim11 god sa sterilitetom muka mi je doktori mi samo daju nadu jer sam dva puta ostala trudna i to je to

[hulija]

Ona koja ce da mi radi histeroskopija m i daje puno nade ta doktorica ona je mnogo pozitivna doktorica

[marla-s]

Potpusujem veliki dio vas na ovoj temi i mogu samo reci da se i sama osjecam kao mnoge ovdje. Meni je ovo zadnji postupak (5.dnt), cekam sto ce uskoro pokazati test, a onda...vrijeme je da se to poglavlje zatvori. Unatoc ogromnom divljenju mnogim hrabrim i upornim zenama, ja sam stigla do granice. I to ne dobne granice, niti niskog amh, visokog fsh i sl. Dosla sam do psiholoske granice i mislim da bi guranje i pomicanje te granice dugorocno donijelo mnoge negativne nuspojave. Moje tijelo, um i srce su spremni prihvatiti situaciju kakva je i uzivati u onome sto imam.

[Lili75]

Moje tijelo, um i srce su spremni prihvatiti situaciju kakva je i uzivati u onome sto imam.

marla-s

[Tanči]

Potpusujem veliki dio vas na ovoj temi i mogu samo reci da se i sama osjecam kao mnoge ovdje. Meni je ovo zadnji postupak (5.dnt), cekam sto ce uskoro pokazati test, a onda...vrijeme je da se to poglavlje zatvori. Unatoc ogromnom divljenju mnogim hrabrim i upornim zenama, ja sam stigla do granice. I to ne dobne granice, niti niskog amh, visokog fsh i sl. Dosla sam do psiholoske granice i mislim da bi guranje i pomicanje te granice dugorocno donijelo mnoge negativne nuspojave. Moje tijelo, um i srce su spremni prihvatiti situaciju kakva je i uzivati u onome sto imam.

[Optimist]

Svatko ima svoje granice i ne treba ih prelaziti, vec postivati.
Divi se samoj sebi, uzivaj u onom sto imas i raduj se onom sto ce doci, puno drugih lijepih stvari te ceka.

[jelena30]

Potpusujem veliki dio vas na ovoj temi i mogu samo reci da se i sama osjecam kao mnoge ovdje. Meni je ovo zadnji postupak (5.dnt), cekam sto ce uskoro pokazati test, a onda...vrijeme je da se to poglavlje zatvori. Unatoc ogromnom divljenju mnogim hrabrim i upornim zenama, ja sam stigla do granice. I to ne dobne granice, niti niskog amh, visokog fsh i sl. Dosla sam do psiholoske granice i mislim da bi guranje i pomicanje te granice dugorocno donijelo mnoge negativne nuspojave. Moje tijelo, um i srce su spremni prihvatiti situaciju kakva je i uzivati u onome sto imam.

Marla-s potpuno te razumijem. I ja sam došla do kraja i upravo je završio naš zadnji postupak. Tako smo se dogovorili MM i ja prije nego smo krenuli. Uložili smo puuuuuno vremena, truda i svega nećega i moram priznati da to jako izmori čovjeka. Stalno nešto čekamo. Ovaj pa onaj nalaz, pa se narući pa ovaj mjesec M na praznik pa još mjesec čekanja. I tako već nekih 13 godina. Sad se okrećemo sebi i onome što mi volimo i u ćemu uživamo. I živjeti život bez stalnog čekanja. Curam koje su u postupcima i koje će biti želim svu sreću i da ostvare svoje želje u što kraćem roku.
I dalje ću vas pratiti i radovati se svakom vašem uspjehu☺

[marla-s]

Jelena i sve ostale na temi, saljem vam jedan veliki i iskreni zagrljaj podrske... moj zadnji pokusaj je urodio trudnocom...a sam bog zna sto ce ispasti od svega. Previse je bilo ruznih stvari da bi se opustila i mislila pozitivno. Nisam negativna, samo sam realna...ne znam kako vama, no meni je mantra "think pink" jedna od omrazenijih. Znam da ljudi misle samo dobro kad je izgovaraju, zato se i zahvalim na toj pozitivi, no osjecam se prestraseno i iscrpljeno (hiperstimulacija, e. coli...a tek je pocetak trudnoce).

Treba se okrenuti sebi. Vidim da nakon svega mnogo vise pratim i slusam svoje tijelo, a ono se i sad bori...

<3

[Mojca]

Čestitam na trudnoći.
I razumijem strah i osjećaj kad se ne usudiš nadati.

Ali nema druge nego dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, tromjesečje po tromjesečje.
Od srca držim fige da bude sve dobro.

[Jadranka]

Marla

[Lili75]

Snekice čestitam od

[Beti3]

O, Snekice, kako divna, divna vijest.

[Tanči]

Čestitke od srca i samo hrabro naprijed.

[Snekica]

Hvala puno! I sretan Božić svima! Nama je najsretniji do sad!

[Optimist]

Snekice, cestitam, sretan Bozic!

[Tamara@]

Cure, evo jednog promišljanja o strategiji kroz moju ljubavno-neplodnu priču. Možda se netko poistovjeti i pomogne mu bar mrvicu.
Imam 40. godina.
Već sa 20 godinom sam ostala bez jajovoda, na početku 30-tih evo i gospodje endometrioze, pa gospoda miomi, pa skraćivanje poštovanog ciklusa, AMH katastrofično pada, FSH strelovito raste, pa histeroskopija, ciste na sve strane, itd.. Znala sam ja kroz cijele svoje tridesete da djeca možda neće biti moja sudbina. Nisam se baš previše oko toga brinula jer nisam niti imala partnera s kim bi tu djecu htjela. A jednostavno nisam jedan od onih tipova koji imaju žarku želju za djecom kao takvom, tu i tamo me primi ali onda život krene dalje i prodje... vežem to uz ljubav s nekim i želju da s nekim koga voliš imaš malo biće za koje brinete i koje usmjeravate (pa bilo to i posvojeno dijete).

Ipak, priznajem znalo me ubosti, pogotovo nakon pojedinih dijagnoza koje su se redale... čak sam u jednom trenu zapala u očaj: već mi je toliko godina: niti imam ljubav, niti djecu.. kako svima sve ide od ruke u životu a meni nikako? Ima li život bez djece smisla? Moram priznati da me trajno i brzo iz tog očaja izvukao kratki, uplakani i topli razgovor s mamom, koja je jako mudra žena, koja je rodila troje djece, i ima bogati unutarnji svijet kakav se rijetko nalazi. Rekla mi je kako moram znati da djeca ne mogu biti smisao života, kako je nemoguće imati nesretan život samo zato jer nemaš djece... niti je smisao života rad, niti prijatelji, niti partner, niti zabava, niti vjera, niti obitelj, niti hobiji, niti umjetnost, niti znanost.. niti ijedna stvar ZASEBNO. Već sve to skupa. Život je cijeli spektar i bogatstvo mogućnosti, puteva, uloga i misija, sreća i nesreća, sve one zajedno daju mu smisao. Naravno da sam si mislila: lako tebi govoriti kad si rodila 3 djece ������no kako vrijeme prolazi uvidjam da je u pravu. I često vrtim njene rečenice kad me uhvati kriza.
No, kako to biva, kad sam već odustala, našla sam ljubav kasno - sa 38 godina.
Ne želim zvučati patetično, imali smo mi svoje turbulencije, ali na kraju priče zahvalna sam bogu što sam voljena, i puno bitnije - što KONAČNO nekoga volim onako kako se voljeti treba. To vam je kao da pokušavate zatrudnjeti na sve načine deset godina, i nikako da se uhvati, i onda konačno uspijete������ Vjerujte mi, bol prolaženja kroz to je vrlo slična.

Znajući svoju situaciju, krenuli smo na mpo, sad me čeka prva stimulacija, uz napomenu doktora da su šanse jako male. Ukratko - treba nam čudo. Probat se mora! (Ja ću se moliti i nadati). Još i nismo iz Zagreba - pa će i to otežati. Ne znam što me čeka i kako ću to sve psihički i fizički izhendlati. Ali imam u glavi mamine rečenice kao strategiju ������

Ono za što sam najviše zahvalna jest duh mog dragog. On mi je jasno dao do znanja da mu je najbitnije da smo nas dvoje skupa i sretni, a djeca su opcionalna. Možda će za 5 godina promjeniti mišljenje... a možda neće..

Naravno da me to nekada bocne.. hoće li nas ipak jednog dana neke naše razlike i nemogućnost da imamo dijete - razdvojiti. To stvarno nitko ne zna.

Eto cure, možda sam bila konfuzna, oprostite, samo sam vam htjela reći - puno je djevojaka i žena koje nemaju sreću imati kraj sebe partnera kojeg vole i koji voli njih, znam da čovjek sve počne uzimati zdravo za gotovo što ostvari (pa tako možda i roditeljstvo), ali samo da vas bocnem - zagrlite svog dečka/muža/partnera/partnericu, jer što god bilo u mpo svijetu (a i kasnije s djetetom) on je taj zbog koga sve ovo želite, i on je taj koji je uz vas i kojeg SADA IMATE! To je možda primjer strategije

[Jiya]

Oprosti, nova sam ovdje i sad sam tek pročitala tvoj post. Prijavila sam se ovdje u nadi da će mi možda netko pomoći, i baš ti jesi, bar malo. Ja nemam, i nisam imala, majku koja mi to može reći. Jako je teško ići kroz život kad nemaš roditelje, pogotovo majku, uz sebe.
I meni je bilo isto tako kao i tebi, samo što se meni desilo puno ranije. Ja sam svoju ljubav našla sa 23, živimo zajedno već 10 godina i sad smo sretno oženjeni. U početku nije htio djecu, imao je dobar razlog za to, i ja sam to prihvatila. Kasnije smo se ipak odlučili za djecu, jer se volimo, a nakon nekog vremena počinješ željeti imati dijete s osobom koju voliš. I tada smo saznali sa smo neplodni oboje. Sad imam 34 g, a on 38, i tek smo prošle godine dobili termin za ivf. Već 3. put ne ide. Isto tako nam je rečeno da su male šanse, al ja se opet nekako nadam i što se više nadam, više se razočaram. Molim ljude oko sebe za pomoć, ali mi nitko ne može pomoći jer to ne razumiju...nitko, osim mog supruga. Voljela bih da je mene netko naučio to što je tebe tvoja majka naučila, ne bi živjela u patnji do sada. Sad se moram pomiriti s tim da se to nikad neće ostvariti. Problem je što nemam volje ni za što, i ojećam se jako loše, otkad sam počela sa umjetnom oplodnjom. Možda je sve to od hormona. Ali, zahvalna sam Bogu bar na jednoj stvari - što imam uz sebe svog supruga, koji me iskreno voli, i svog psića, kojeg smo spasili od gladi, i svoju prijateljicu, koja mi je baš jučer rekla da se ne brinem što ne mogu imati dijete jer ću sudjelovati u odgoju njenog djeteta kao da je moje.
Hvala ti, Tamara@, nadam se da će ti se ostvariti želja. Sretno!

[Lili75]

Tamara, baš si me raznježila