Već sam pisala nekad ranije na ovoj temi, ali nikad ovako lagano. Lakše se diše kad staviš mozak na off i kad se okreneš životu, iako to nije ono kako bi trebalo biti po nekom zakonu prirode.... ono, rodiš se, pa ideš u školu, pa se udaš ili ne udaš ali ali imaš čovjeka s kojim dijeliš život, zatrudniš, rodiš, dijete krene u školu, ti radiš, ideš u mirovinu, oženiš dijete, postaneš baka. Kod nas će ide/ići će ovim slijedom: rodiš se, pa ideš u školu, pa se udaš ili ne udaš ali imaš čovjeka s kojim dijeliš život, prođeš 10 godina po MPO klinikama, zapostavljaš svoj i partnerov život, živiš od postupka do postupka, ne ideš na dijetu da ne ugroziš hormone na koje brižno paziš, paziš da se ne prehladite jer će utjecati na postupak, živiš punim plućima samo dok je klinika na godišnjem jer jedino se tad ne spremaš u postupak, onda ili odustaneš sama ili uđeš u menopauzu pa odustaneš prisilno, u svom tom periodu radiš ali ti je mozak na off jer možda ipak ne procuriš, ne planiraš putovanja jer će ti lova trebati za postupak, jer neznaš točan termin kad krećeš u dugi ili kratki postupak, pa odeš u mirovinu i odeš na jedrenje oko Svijeta
uh... umorila sam se samo dok sam pisala ovo :D
I, da, kad sve to završi shvatiš da više ne preživljavaš nego da si počela živjeti! Ali to ne može doći jer će te netko savjetovati, reći ti šta i kako moraš živjeti, nikakvi forumi, grupe... to samo mi same moramo i možemo doći do toga. Do mira u sebi. Tad je sve lakše.
Sretno svima! Ljubim vas!