Srculence i carice, čitam vaše postove i kao da čitam svoje misli prije koju godinu.
Kod nas je isto azoospermija, nepoznat uzrok, nema lijeka, sve znate i same, pa nemam tu što više dodati.
Ja sam htjela dijete pošto-poto, MM nije nikako htio na ikakvu operaciju. Znači, TESE/Microtese, ništa nismo probali zbog njegovog mučnog straha, traume iz nekih dječjih dana koje su odigrale svoju ulogu. On je predlozio donaciju bez imalo razmišljanja, proveli smo sate u razgovoru o ŠBBKBB, o tome "čije" je dijete bilo, zajedno smo birali donora, a nakon neuspjelog pokušaja je bio rastavljen na komadiće od tuge, svijet nam se drugi put srušio nakon neuspjelog pokušaja.
Nemamo zamrznutih embrija, krenuli smo u postupak posvojenja pa ćemo vidjeti hoćemo li se tamo ostvariti kao roditelji. Da me boli što nije pokušao, boli me, da si pomislim ŠBBKBB-pomislim, ali sam sretna na kraju dana zbog nas.
Nakon svega mogu reći da je naš brak jači, čvršći, imamo neke sitnice koje nam puno znače i ispunjavamo si dan. U njemu vidim supruga, prijatelja, brata, ispovjednika, ljubavnika... Vjerujem da, čak i ako nam posvojenje ne uspije, mozemo biti sretni i ispunjeni. Sigurna sam da mozete i vi, bez obzira kojim putem krenuli i kakav bio ishod.

Na kraju znam da ovo zvuči čudno, kontradiktorno i ispadam najveća glupača na svijetu što nisam inzistirala/ne inzistiram na operaciji, no, ne mogu. Znam da niti on mene ne bi prisiljavao na ikakav postupak koji ja ne zelim i ne mogu se ja drugačije postaviti.