ana39, kad pocnes razmisljati o izlaznoj strategiji, vec si u stvari na pola u njoj....no, ona druga polovica se jos uvijek bori i nemoj se uopce odupirati. Sve ce samo doci na svoje mjesto
 |
|||
|
|
|||
ana39, kad pocnes razmisljati o izlaznoj strategiji, vec si u stvari na pola u njoj....no, ona druga polovica se jos uvijek bori i nemoj se uopce odupirati. Sve ce samo doci na svoje mjesto
A kako odbiti depru od sebe??????
Nisam dugo svracala ovamo, pa tek sad potpisujem Tikicu po tko zna koji put.Anatikica_69 prvotno napisa
ana39, kad pocnes razmisljati o izlaznoj strategiji, vec si u stvari na pola u njoj....no, ona druga polovica se jos uvijek bori i nemoj se uopce odupirati. Sve ce samo doci na svoje mjesto
IMA LI NETKO TKO JE VEĆ NA IZLAZNOJ STRATEGIJI, TKO JE ODUSTAO OD MPO-a a da bi govorio u emisij koja je snima u ponedjelja, 25.10. o tome? Nek se javi, pls.!
http://forum.roda.hr/threads/59927-Z...C5%BEimo-osobe...
Malo OT, ali za sve nas!
http://www.youtube.com/watch?v=Y8EEY...layer_embedded
Evo i mene na ovoj temi.
Iako se nadam još jednom stimuliranom postupku, nade su splasnule. Dosadašnji rezultati, godine i nalazi na papiru nemaju snove.
I počeli smo razgovarati o tome kao o životnoj činjenici.
Iako je još uvijek bolno utonuti u te misli, mirenje sa sudbinom je počelo
Mene ova tema asocira na : ..i zato ne pitaj kome zvono zvoni-tebi zvoni....vjerujem da svakog ko čita ovu temu ubode u srce pojavljivanje novog imena, al tlatincica-ja i dalje vjere imam u vas (i sve nas).
Tlatincice draga, očito je ili pun mjesec ili pun kufer. Mi smo počeli razgovarati o puno toga, o mirenju sa sudbinom, o posvojenju, o mariboru, zagrebu... imamo toliko opcija, a opet kao da stojimo na nultoj točki. sve nam je stalo! i snaga i nada, a opet sve dok živim nadam se svojem rođenom djetetu! I kako mare kaže da vjeruje u nas, i ja vjerujem, ali sve imam osjećaj da se to događa nekom drugom, a ne meni/nama! I neznam kako ću preživjeti još jedan neuspjeh... a znam da ću morati...I počeli smo razgovarati o tome kao o životnoj činjenici.
Iako je još uvijek bolno utonuti u te misli, mirenje sa sudbinom je počelo
tlatinciceEvo i mene na ovoj temi.
Iako se nadam još jednom stimuliranom postupku, nade su splasnule. Dosadašnji rezultati, godine i nalazi na papiru nemaju snove.
I počeli smo razgovarati o tome kao o životnoj činjenici.
Iako je još uvijek bolno utonuti u te misli, mirenje sa sudbinom je počelo
Ali podržavam razgovor o prihvaćanju ne imanja djece kao životnoj činjenici. Mm i ja ga imamo svako malo.
U svezi glede izlazne strategije, odustanite od izlazne strategije izgubiti ćete vrijeme.
Uvijek sam izlazila i uvijek se vraćala. Samo sam nagomilala godine.
Neplodnost je misija, a mislim i budućnost čovječanstva.
Znam da će u doba kada nas ne bude više na zemlji pričati o
"pionirkama" novoga čovječanstva, kako su bile progonjene i neshvaćene i kako su
samo najjače ostale.
Nećete niti jedna odustati od poastupaka.
Čak i kada usvojite.
Čak i kada se rastanete i udate za čovjeka sa dvoje djece iz prošlog braka.
čak i kada rodite prvo dijete.
Ženi je u 17 godini poginuo sin začet IVF, i opet je otišla u postupak. Sa skoro 50g. I uspjela.
Ovo vam govori dvadesetogodišnje iskustvo.
I s nama je u postupku u Mb bila gospođa koja je u 17 godini života izgubila sina i sa 45 godina krenula u postupak i uspijela je.I zamislite od svih nas u grupi 10 žena imala je najviše JS čak 30 (dr V. je pao u nesvijest kada je vidio i rekao da u svojoj karijeri nije sreo slučaj kada žena od 45 godina ima toliko js).
Zato drage moje ne gubite nadu, borite se i od srca vam želim uspijeh. I uvijek se sjetim naše drage sretne35 koje je napisala da će se boriti sve dotle dok ima ijedno jajašce.
Žena je navodno iz Splita. Očito je riječ o istoj osobi.
Ja sam bila odustala i skroz se ufurala u crkvenu priču.
Toplo preporučam ženama sa problemom neplodnosti da ne ponavljaju moju pogrešku.
Mogla bih otvoriti jako ozbiljnu ali iskrenu temu o tome, i ako budem imala snage
objaviti ću ju na "Građani protiv MPO zakona".
Naravno, ako vas zanima.
Uf, koja tužna priča... A propos odustajanja od postupaka, znam ljudi koji sasvim sretno žive i u ostvarenom roditeljstvu i u miru, iako uspjeh nije došao iz IVF-a. Odustajanje od postupaka ne gledam kao neuspjeh, ni kao uspjeh, niti kao gubljenje vremena, niti kao uštedu - tj. gledaju se postupci često kao gubljenje vremena, ali sve su to odluke - odluke žene ili para da idu nekim putom. Svima puno sreće u svemu, i mira s odlukama, koji put se taj vlastiti glas izgubi - em u crkvi i crkvenim dogmama, ali i u porukama "ne odustaj" jer je netko nakon xy godina i postupaka ostvario roditeljstvo. Ja nekako mislim da svatko uspije čut sebe, na kraju, bilo prije, bilo poslije.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.07.2011. at 12:08
Ili hoćete. Pravila nema. Nitko od nas ne zna kamo će ga odvesti život...
Meni tako teško zvuči ovo "nećete niti jedna odustati od postupaka", mislim da žene ipak odustaju i nalaze svoj neki mir, to jest znam ih koje su odustale i sretne su (da li za prvo, da li za drugo dijete), doduše, nijedna nije još u 50-tima da bi stoposto znala da se nikad više neće vratiti IVF-u.
Mislim da svaka žena, koja je još u reproduktivnoj dobi, bez obzira na broj postupaka MPO ili je usvojila dijete, uvijek misli da će ipak nekim čudom ostati trudna prirodno. Koliko to čudno zvučalo, mislim da se nikad nijedna nije 100% pomirila sa sudbinom da nikad neće osjetiti čari trudnoće. To je samo moje razmišljanje, koje i ne mora biti ispravno, ali eto, tako se bar ja osjećam. Stalno. Bez prestanka.
Posljednje uređivanje od Snekica : 04.07.2011. at 12:38
Vjerojatno je to u velikoj mjeri točno, do na dijagnoze koje apsolutno onemogućavaju spontano začeće i/ili iznošenje trudnoće, tipa nema maternice, zaštopani jajovodi plus azospermija plus visok AMH ili tako nešto što skoro pa zacementirava u dijagnozi ne subfertilnost, što je ova većinska na podforumu nepdlodnost, nego baš infertilnost.
Ali, ta nada, to je više ono nada uz otpuštanje aktivne i goruće želje i prihvaćanje, do na ono "u ruke Božje" ili "kako bude" itd. - to jest, nema više tog aktivnog rada, emotivno-logističkih troškova i prilagođavanja života tome - odnosno, nisi u postupcima.
Odustajanje jest stavka kada je žena u postupku. Što znači da je postupak MPO moguć.
Odustajanje u tijeku postupka je pogreška, i postoji opasnost da će se kada tada
zažaliti zbog te odluke.
A to je tema posta. Ne apsolutna nemogućnost.
Nisam shvatila da je to tema tvog posta, mislim da većina žena ne odustaje tijekom samog postupka, kad je dočekala svoj red za lijekove, osim ako nije prisiljena iz medicinskih razloga, tj. postupak joj se obustavlja (hiperstimulacija i ostalo). Ali, vjerojatno ima i takvih slučajeva, jedan takav portretira onaj film Jasmile Žbanić "Na putu", doduše, tamo nije primarna tema postupak, nego više taj odnos dvoje ljudi...
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.07.2011. at 22:43
ja sam shvatila da misli na odustajanje dok god je moguć MPO (zbog dijagnoze, a bez obzira na godine i broj postupaka). zapravo sam iz posta shvatila da simicv misli da se žene zapravo samozavravaju kad kažu da su odustale, jer se nikada u sebi ne može odustati od želje.
sa čim se osobno ne slažem , jer mislim da se želja za majčinstvom i brigom može ispuniti i na druge načine, a ne samo trudnoćom te žene.
Mene zapravo veseli čitati ljude, koji su roditelji, da misle kako se lako zaboravi i prevaziđe neostvarena želja i čežnja za roditeljstvom, jer nas bez djece ne doživljavaju kao tragičare. Ako ću morati pisati svoju izlaznu strategiju-sigurno će biti na tragu ovog što piše simicv. Naravno da nađemo neka druga veselja i smisao, al čežnja ostaje (bar nekima, zaista se ne može generalizirati nego svatko piše svoje osobne priče).
vidiš, postoje roditelji čija djeca nikada neće smjeti i moći ostvariti trudnoću, jer će to biti pitanje njihovog vlastitog života.
zbog svoje kćeri se nadam da će njezina želja za majčinstvom biti dovoljno usmjerena u nekim drugačijim smjerovima (od vlastite trudnoće) i da će imati ispunjen život i bez tog aspekta. eto, samo zbog toga, a ne da bih drugima vadila mast.
sirius, hvala ti na objašnjenju.
Mislim da je to moguće, sjećam se sebe od prije na temu majčinstva, di sam biološku priču emotivno bila zaključila, sjećam se tih osjećaja mira i koliko me remetilo "ne odustaj", xy je uspjela nakon 20 godina i slično.
Ako mogu govorit o sebi iz perspektive prije trudnoće (a to je bilo nakon 8 godina intenzivnih postupaka) i ako imam tu kredibilitet, bez obzira što sam ipak, slučajno, postala biološka majka (čemu se apsolutno nisam više nadala, u zadnjih par postupaka sam išla zbog "closurea" i muža - neka mala sitna čežnja ostaje, kao i sa svim bitnim neostvarenim stvarima (ako mogu usporedit kod sebe, žal što nisam ful zdrava, ne mogu što rade drugi, uključivo moja sveki od 70 godina).
Ali, ta čežnja, ono, ne boli, nije prva misao dana, nije intenzivna, sjetim se tek povremeno, u situacijama koje to provociraju (skijanja, timbildinzi i takve stvari), di ponovno osvijestim svoja ograničenja. S tim se živi, kao i s ostalim stvarima koje se nisu realizirale - nekako u miru. Doduše, ljudi koji su izašli ful se vjerojatno nemaju potrebe vraćati ovom PDF-u, niti Rodi, pa ostaje dojam da ih nema....
Na to sam mislila.
U stvari, tekst i post žene koji su uopće potakli ovu temu (dotad se na ovom PDF-u nije baš odobravalo priče o odustanku) mi je otvorio oči - ona je napisala da je sretna što je odustala, da se osjeća ful ispunjeno itd., što su ljudi, čini mi se, doživjeli kao provokaciju, vjerojatno mislili da laže i da je to neko poricanje i ono... zašto tu to piše. S njom sam bila kraće vrijeme u kontaktu i, koliko se meni, čini, njena misija je bila jednostavno reći da je moguće odustati i biti miran vezano za to. Više se na forum nije vraćala.
Tekst koji smo prevodili na tu temu, ona britanska studija, koliko kulturno-specifična (jer je teže živjeti bez djece u "katoličkoj zemlji", orijentiranoj na klasičnu obitelj više možda nego u VB), ipak daje nekakve smjernice na stvarnim primjerima kako ljudi (uglavnom žene) prihvaćaju svoju neplodnost i kako kanaliziraju tu energiju.
Da se vratim na sebe, mislim da se moja strategija nošenja i prihvaćanja (ali, to ide u fazama, prvo ide ono "znam da sam učinila sve moguće") vrtila oko onog nečeg što su zvali "strategija benevolentnosti", ono... kad osjećaj neku pozitivu prema svoj djeci općenito, bez obzira što nisu tvoja. Plus, meni se puno majčinskih osjećaja bilo usmjerilo na nećakinje. I imala sam taj neki živi osjećaj da ćemo roditeljstvo ipak ostvariti i da nas čeka negdje dijete, ali ne naše biološko koje bi ja rodila.
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.07.2011. at 08:48
bez obzira što sam ipak, slučajno, postala biološka majkaO tome sam ja pisala, ina33, kad možda netko i odustane od biološkog djeteta, mislim da se nešto ipak u mozgu gdje se ne odustane, osim naravno kod teških dg. tipa bez jajnika ili maternice, neovisno o godinama. Ali malo smo mislim otišli OT s temom.I imala sam taj neki živi osjećaj da ćemo roditeljstvo ipak ostvariti i da nas čeka negdje dijete, ali ne naše biološko koje bi ja rodila.
Mare41
Sneki, ne prođe mjesec, a da ne prostruji kroz glavu (ili u snovima) misao-možda ipak... (unatoč svim godinama koje su prošle bez začeća)...Mislim da nismo jedine (znam i za druge), al sad zaista uzurpiramo temu
Ma, i ja sam isto takva - ono, probolo me, možda ipak je to to, to je nedosanjani san većine s ovog PDF-a. Ja sam mislila apstinenciju od postupaka, tj. to neko prihvaćanje.
Po meni je poanta otvaranja teme među nama, koje imamo otežanu mogućnost začeća,
jedino i isključivo iskreni razgovor.
On kao takav ima svrhu pronaći sebe.
Ina se pozvala na britansku studiju, koja je znanstveni dokaz. Društvo u katoličkim zemljama, u koje spada RH, nameće ideal obitelji. Mislim da se većina sa tim slaže, kako vjernica tako i ateista i agnostika (oni koji vjeruju da nešto postoji, ali ne vjeruju dogmama). U RKT svaki vjernik mora napraviti izbor, ili brak ili duhovno zvanje.
Svaka alternativa- izvanbračne zajednice, razuzdan samački život(rasipanje sjemena) jest grijeh, od smrtnog do u nebo vapijućega.
Ja se uistinu pitam kamo ako odustaneš od stvaranja obitelji u ovoj zemlji? Tko će ti biti prijatelj bez neukusnih komentara ili sažaljenja? Ja podržavam curu koja je donijela odluku o odustanku, ali zašto ima potrebu o tome pisati i dolaziti na naš forum? Ja želim njenu iskrenost. Meni je dosta licemjera koji mi prodaju bjelosvetske priče a onda me sadistički gnjave da slušam njihove euforije kada dobiju dijete, pozivaju na spektakularne domjenke povodom krštenja, pričesti, firmi, pa već i vjenčanja, tumače kako bi im život bez djece bio besmislen itd... ma čule ste to već hiljadu puta.
Laž mi u borbi sa bolešću neće pomoći. Ničija. Samo će rezultirati negativnom betom i totalnim krahom mojega samopouzdanja.
Uzeti će mi dragocjeno vrijeme za kojim ću plakati, kao što su mi popovi uzeli pet najboljih godina za dokazivanje svoje demagogije dok sam ja od Boga tražila i vapila za pomoći.
Ja nisam očajnica bez karijere i muža. Sve to imam. Imam i otvorenu molbu za bilo koju misiju UN, motor za ludi život po Europi...a još uvijek idem na MPO.
Sorry što sam duga, ali mislim da bi na ovakvim postovima za svoje dobro trebale biti iskrene.
Ne mogu bit njen glasnogovornik, ali evo što ja mislim - odgovor kamo je lakši za veći grad, ima se kamo, ima altnerativa za drugačije obitelji (upravo ide sad takva kampanja), a među njih se ubrajaju ljudi koji su, uvjetno rečeno, prihvatili život bez svoje djece (u prijevodu - ne idu na MPO postupke, ne šalju molbe CZZS-ovima za posvajanje).
Tko će im bit prijatelj - svaki normalan suosjećajan čovjek. Možda je teže to ostvariti u vremenu dok drugi imaju malu djecu pa su upućeni na bezdjecne niše, ali poslije se i roditelji vraćaju svojim prijateljima, uvjetno rečeno.
Zašto ima potrebu doći i pisati - zato je svugdje vani imaš i PDF uz prije začeća, neplodnosti, posvajanje i onaj o prihvaćanju života bez djece. Ljudi u svemu trebaju podršku u svakoj fazi svog puta, a nije to najčešće 0 - 1, nego razne faze prihvaćanja. Ona je imala potrebu doći i reći - mogući je i drugačiji put. Biti sestrinska ruka sličnima u tim dilemama.
Ako želite, biti "primalja" drugima u spoznaji da je moguće nastaviti dalje, bez gorčine, vedro i uspješno, pomoći, kao što ovdje pomažemo jedni drugima sa savjetima oko šprica i ostalog.
I na isti način želi podršku da je moguće drugačije živjeti, kao što i mi želimo podršku da je moguće na neki drugačiji način postati roditelj.
Mislim... nije loša ona poslovica "pomažući sebi, pomažemo drugima". Žena je vjerojatno imala potrebu pozvat druge koji se tako osjećaju na razmjenu iskustva, htjela je verbalizirati svoje osjećaje, a ne da ih mora odrađivati sa strane, u zapućku, u uvjerenju s kojim je bombardiraju sa svih strana - da je "nemoguće" prihvatit život bez aktivnog pokušavanja bit roditelj.
Zato i ja imam potrebu pisat ovdje, jer isto prolazim svoj put prihvaćanja, pomažući drugima, pomažem sebi, preslagujem svoje tehničko znanje i svoje emocije.
I ništa nije off topic tu, jer bi onda to bilo samo kao bulleting board i lista brojalica ko je odustao i s kojom točnom strategijom (a uglavnom su to preklapajuće faze - od one znam da sam probala sve pa nadalje). Sve je to u jednom rastu, preklapanju, ide lagano, čas je ovako, čas je onako...
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.07.2011. at 10:04
A došla je tu jer nema drugog mjesta za doći - nije prošla ideja o otvaranju odvojenog PDF-a, vjerojatno tu ne bi bilo ni puno ljudi koji bi postali, nego se stvorila ova mala i sramežljiva nišica koja se nazvala post "Izlazna strategija" u kojoj se uopće smije spomenut naznaka toga da se razmatra kraj MPO puta.
I općenito, život nije tako podijeljen po pdf-ovima, posvajanje često ne isključuje MPO itd. Ali, ovdje je sve odvojeno u svoje pretince, jer su takva pravila internetskog života, a rijetko su osjećaji, barem u mojoj duši, ono crno-bijelo.
I dobro da je došla. I dobro nam došla!
simicv, što te zapravo smeta u vezi ove teme? podržavaš ženu koja je pokrenula topic, ali tražiš njezinu iskrenost? zašto misliš da ovdje ispisani postovi nisu iskreni?
X
I ja se isto pitam kako superman, šta te smeta kod ove žene koja je došla ovdje, iskreno i jasno rekla svoj stav, svoju izlaznu strategiju i mislim da se na ovom forumu treba i o tome pisati, jer baš nekima nakon niza godina borbe, nadanja, ovakva tema može puno značiti.
Cure pozdrav!
Nsiam dugo bila na forumu a ni pratila zbivanja na njemu. U zadnje vrijeme mi se stalno mota po glavi kako više ne mogu u novi postupak nakon 6 neuspješnih,nemam više snage za dalje a ni nade u uspijeh pa mi se čini u ovome svemu da sam na dobrom putu da izađem iz svega i nastavim život.....
ici, ne mogu da ne odgovorim na tvoj post. mada ne znam nista pametno napisati. moja dobra kolegica je uspjela iz 9-tog puta i stvarno joj se divim na upornosti. uvijek ima nade, ne znam koliko imas godina, ne znam tvoju dijagnozu... vjerojatno ste ti i suprug pricali o svemu. jako me dirnuo tvoj post i samo ti zelim reci da ti zelim od srca sve naj, najljepse, sto god odlucila.
ici, nekako prolazimo dosta toga zajedno. I ja sam na rubu...vec mi je dojadilo sto me svi gledaju kao bezizlazan slucaj (toliko godina, toliki FSH i ona bi d zatrudni). Odgadjam postupak jer sam sama sebi rekla da ce mi ovo biti zadnji...I moram reci da nije tragedija niti odustati...ne osjecam se lose. Puno se gore osjecam nakon razgovora gdje mi se moje lose js i godine stalno isticu kao nemogucnst trudnoce. Potrosit cu ovu femaru i zakljuciti poglavlje definitivno...Stoga ici kako god odlucila, bitno je da se ti i tvoj mm osjecate ok..sretno
bok! ne mogu a da vam se ne javim toplim zagrljajem i s par natuknica o svojoj izlaznoj strategiji...pri tome mislim na MPO i taj izlaz je več čvrsto zaživio...kad se osvrnem bila sam nesretna i moj put kroz neplodnost je bila potraga za srećom i ja sam je definirala u sebi, bez da sam postala biološka majka...odustali NISMO i nećemo dok smo biološki sposobni!
-Trenutno smo na Prehrani u zoni (zbog ravnoteže inzulina i ostalih hormona);
-kuću smo sredili po feng shui tj. vastuu, na mobitelu imam "podsjetnik" (sliku preslatke bebe iz nekog časopisa);
-"proučavamo" literaturu o fiziologiji ljubavi jednog majstora tantre kako bi izlječili traumatizirani sexualni život (toplo preporučam! otkriće!);
-više nemam negativne reakcije na tuđu trudnoću i djecu jer osjećajem nedostatka (patnje i čežnje) potvrđujem činjenicu svog stanja;
-veselim se pomaganju prijateljici oko priprema za novorođenče (pokupiti sve savjete jer treba uvijek biti korak ispred); -nakon dugo vremena opet pijem folnu kiselinu, vizualiziram svoj sretan događaj...
barem želim provesti život u sretnom iščekivanju i strastvenoj želji, pozitivnog stava...
-u međuvremenu volontiram (dajem instrukcije) u domu za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, imam još par liblinga od prijateljica o kojima vodim brigu razne vrste,
-nekad mi se pored svega toga čini da nemam previše volje za djecu i da sam umorna, da nemam dovoljno ljubavi ili je ne pokazujem...sigurno bi ispunjenje bilo jače sa svojom djecom i zato ih zovem da dođu u to svoje vrijeme za koje su predviđeni, izgubila sam nestrpljenje, brusim se do čiste i bezuvjetne ljubavi jedne mame...
nadam se da će vam moja iskrenost biti od koristi
budite svoje i sretne
budite ljubav
Baš mi je drago, ana! Feng shui, tantra, Zona itd. ne moraju bit svačiji ukus, ali što god te vodi do osjećaja otpuštanja, prihvaćanja i negrčevitosti i pere ogorčenje i tugu - to je pravi put.
U biti u onom izrazu "ono što nije vjerojatno, nije i nemoguće", što je bila izlazna strategija jedne moje prijateljice (koja ne očekuje biološko majčinstvo, niti se trudi uredit kuću po tome itd., ali vjerojatno svako kašnjenje menge, unatoč već perimenopauzalnim problemima ipak probudi nešto unutra) - puno je mudrosti, prihvaćanja, pomirenja i neisključivanja ničega, ali ni odgađanja života i sreće, a i vidim je u tvom postu.
Ako baš hoćemo definirati po onom tekstu koji je bio triger za otvaranje ove teme - mislim da bi to bila "benevolentna strategija"
hvala ti ina...beskrajno sam puno naučila i postala sretnija zahvaljujući dosadašnjem nemanju djece, zvuči apsurdno ali samo na iskustvu možeš nešto naučiti...i to kako postajati sretniji...kada se pojavi praznina zbog osjećaja nedostatka i tuge, naučila sam da svaku takvu prazninu treba ispuniti ljubavlju i ona se preobražava u suprotnost, pozitivnom mišlju do pozitivnog osjećaja...što voljeti u ovom našem slučaju, najprije sebe baš takvog kakva jesi, svoj život, svog muža, sve oko sebe...naći objašnjenje zašto smo voljena bića samim tim što postojimo ....iz osjećaja ljubavi možemo privući ostale pozitivne događaje...ako želimo promjenu onda ona kreće iz te točke...
a zašto sam otpisala MPO..prvo, preosjetljiva sam i općenito presenzibilna, pogotovo na upliv u intimu nečeg tako robusnog i nespretnog kao što je društveni i zdravstveni sustav, lijekovi itd...
drugo, možda ću sad izreći i vaše sumnje ali muči me sumnja u moral liječnika koji se kod nas bave s MPO:
meni su dopuštali MPO bez obzira na polipe u maternici (zašto ih ja nisam htjela vidjeti je druga priča)
sasvim vjerovatno, polipi su dobiveni kroz postupke i ovo proljeće sam ih micala kiretažom,
liječnici nas ne upozoravaju dovoljno na brojne negativne posljedice, učestalije vanmaternične itd. (prijateljica je nedavno završila MPO i vanmaterničnu s kemoterapijom...)
a muči me i sumnja u postojanje nemoralnih parova koji bi mogli kupiti sve, tuđi zametak i tuđi obraz... (znamo već da se kod nas može po cesti gaziti tuđu djecu i proći nekažnjeno)
evo, ja izrekla svoje sumnje, mislim da sam unutar teme jer objašnjavam svoju izlaznu strategiju iz MPO...
...svatko za sebe će proći ovaj put i ja samo znam da vas sve volim i podržavam u svemu što odlučite ili ne odlučite...
svaki ishod je dobar iz nekog razloga
Vjerujem da ćeš me shvatiti, ali meni je MPO centrifuga i svi ti napori i natezanja u jednom trenu donijela baš takvo sebeljublje, bez obzira na ishod MPO-a, da mi je to bila baš neka emotivna prekretnica. Doduše, nije rečeno da to nije i zbog godina tako, jer su ovo godine kad se čovjek baš ono voli i mazi, a da bi neki drugi teški napori trigerirali isto. Što god da je - dobro je. Želim ti da ti se ti osjećaji zadrže, a ne vidim zašto se ne bi zadržali. Uživaj!
Drage moje cure... Na početku odmah oprostite ukoliko budem predugačka i zamorna, ali trenutno sam osjetila potrebu nešto ovdje napisati.
Inače vas povremeno čitam desetak godina, ali tu i tamo tek nešto napišem... jednostavno sam takva.
Međutim, evo baš danas sam osjetila da moram nekome reći što me već neko vrijeme muči i tišti.
Naime, iz mog potpisa se vidi koliki sam put prošla u ovim vodama, i već sam nekoliko puta pokušala odustati od svega. Ali, uvijek bi se vraćala i vraćala i mislila "ajde još samo ovaj put...".
I nakon 14 ET (iz ukupno 21 postupka), ne mogu reći da ne bi imala još snage za koji put. Prošla bi još i toliko samo kada bi znala da će uspjeti.
Ali, sada se pitam, ima li smisla? Ima li smisla toliko se emocionalno i fizički iscrpljivati, jer, mislim da se do sada već trebala dogoditi trudnoća da je to imalo moguće? I kako stati? Kako potisnuti tu želju za djetetom? Kako izaći iz svega?
Ne znam da li me možete razumjeti - dakle, s jedne strane bi željela izaći iz svega, a s druge me opet nešto vuče. Imam osjećaj kao da bi iznevjerila samu sebe ukoliko bi odustala.
Sve ovo mi nekako izgleda kao "borba s vjetrenjačama", "probijanje zida glavom" i sl.
I cijelo vrijeme mi odzvanjaju riječi mog doktora "gledajte, što imamo više postupaka iza sebe, šanse su manje, ali nikad se ne zna". I upravo me to sve zbunjuje.
Nadam se da ste me shvatile što sam željela reći.
I samo da napomenem, nikada nisam imala pozitivnu betu, nemam jajovode, samo jedan jajnik, prošle godine operirana endometrioza, nizak AMH, visok FSH, slaba reakcija na stimulacije, embriji nikada odlični, samo 2 puta došla do blastica (još prije 8 godina) - ima li smisla obzirom na sve ovo? Iskreno vas molim mišljenje.
Jao, potpisujem te skoro pa od riječi do riječi za tvoje dileme. Vidim i sama koliko me to razara, ali opet idem dalje i dalje i dalje. Napisala siI meni je tako! A neznam koliko još mogu!Imam osjećaj kao da bi iznevjerila samu sebe ukoliko bi odustala.
Ovo je točno, do na iznimke koje potvrđuju pravilo. Naime, nakon nekog vremena se stopa uspjeha koja se penje zbog odrađenih xy IVF-a spušta i počinje padati, i sa svakim novim neuspješnim IVF-om anamneza postaje opterećenija i teža, a prognoza lošija.
Uz veliku opasnost da izgledam hladna kučka, vjeruj mi da sam to bila prošla, i još uvijek prolazim. Pokušaj tu poruku vidjeti kao neki blagi timeout i vidi sama sa sobom što ti je zamislivo i što želiš:
- nastaviti dalje, uz svijest o sve smanjućim šansima i hrčkovom kolu (više godine, manji AMH, veći FSH);
- donacija js
- posvojenje
- život bez djece.
OK je odustati. Ali, ne ako to znači odustajanje od sebe. Ako ti je za osjećaj "napravila sam sve" potrebno da i dalje isto radiš - radi to, bez grižnje savjesti ili opravdanja ikome. Ako ti je osjećaj vrćenja kola - izdaja sebe - onda promisli o odustanku. Godine ti nisu takve da je baš tolika panika... i da odluka mora pasti sada.
Mi imamo moć zaustaviti to kolo, iako je očajno teško, jer uvijek postoji onaj "možda iza iduće okuke čeka sunce", ali te su šanse sve manje, svakim novim neuspješnim postupkom, kod opterećene anamneze (AMH, FSH, dob), za većinu ljudi. I jer je većina priča na forumu "ne odustaj!!!! znam da ćemo sve biti majke"... a one koje imaju sumnje, realno, to odrađuju off-line i u uskom krugu i njihov glas je relativno nedobrodošao.
Želim ti sreću i mir i poručujem da ništa nije mus, pa niti da to prelomiš sada i ovdje.
Sretno, u svemu!
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.06.2012. at 16:11
Odnosno, ono što moraš sama sebi odgovoriti je - jesi li spremna za "kvantni skok" i drugačiji postupak? Ili nisi? I onda, ovisno o odgovoru same sebi - tako postupati. Objektivno, ako to mogu kao pacijent govoriti, uz ogradu dodatnu da niko nema staklenu kuglu - to je onako... meni rubno - puno transfera je iza tebe, dob još nije takva da bi se jednoznačno presjeklo. Moraš se opet vratiti sebi i onome što ti/vi želite i što vam je zamislivo.
Evo moje istomišljenice ine33.
Nećemo sve biti majke, to je činjenica. Ja sam nažalost jedna od tih "neuspjeha", jer da, osjećam se još uvijek kao neuspjeh, valjda će proći.
Meni je dosta godina trebalo da shvatim da nekad jednostavno nije točno ono da se sve može ako si uporan. Ne može. Nekad ne možeš svoje tijelo natjerati na nešto, koliko god uporan bio. U mom slučaju mislim da je 9 godina pokušavanja puno previše, i fizički i psihički, i eto, za nas je priča gotova.
MM i ja smo odabrali četvrtu ininu opciju, pa kako bude bude.
TB
TB, potpis na tebe, kod nas sve isto.
acitam, eto ima nas.
Danas sam negdje na forumu pročitala da cure koje traže podršku u postupcima, u biti i ne vole vidjeti nas odustalice i tek sam tad skužila koliko je to istina. Uvijek puno rađe vide one koje su eto iz 9. IVF postale mame prvi put, a eto sad već nose četvrto dijete. I to je OK i prirodno, samo nisam do sada uopće primijetila.
To je samo ljudska priroda. Sto bi reklo Zabranjeno pusenje, ljudi vole veselo, ko ce slusat tudju muku. Malo se pokusavam nasaliti, ali ziher sam da i dr/ovi tako, uglavnom vuku van pisma ovih koji su rekli / da nije bilo vas itd. / a one koju su visili po hodnicima xz godina.... nije da cuvaju nesto to u memory boxu njihove price, cisto sumnjam, ako se i prisjete, valjda jedva cekaju u glavi napravit ono… bizi, bizi. To je normalno i prirodno. Opet, nije niti da se ne voli odustalice… nego se ljudi grupiraju po svojim trenutnim interesima. Uz onu ogradu da je danas stvarno postao terror tzv. pozitivnog misljenja *sto je po meni contradictio in adjecto, jer misljenje uvijek mora bit slobodno, ako je samo ovakvo ili onakvo / to nije slobodno misljenje, ako moras nach diktat mislit ovako ili onako. Toliko da je normalno otvarat topice stila sto ljudi imaju od koncentracije na negativno, ja to ne razumijem itd. i hajlatiranja kao nekog opceprihvacenog stava i znan dokazanog te pozitivne vizualizacije itd.
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.06.2012. at 22:42
Hvala vam drage moje cure na iskrenosti i realnom iznošenju stvari. I ja sam sama dugo vremena sve gledala kroz ružičaste naočale, a onda ih malo-po malo počela skidati... Vidim da nas ima ovdje s istim problemom, a činilo mi se da sam usamljena.
Potpuno se slažem sa gore navedenim kako mi "odustajalice ili one koje su na tom putu" nisu dobrodošle sa svojim "crnim" mislima na ovom forumu, pa je možda to i bio razlog mog nejavljanja. Kao da sam se bojala nešto realno izreći i kao da bi time negativno utjecala na druge... A jednim dijelom kao da sam se bojala i sama sebi priznati realno stanje. Međutim, sada su stvari malo drugačije. Mislim da sam potpuno svjesna svog stanja, a i kako Ina kaže "ne moram odlučiti sada i ovdje".
I svakako ne stojim iza onoga "treba biti samo uporan, jednom će se isplatiti" - jer neće svakome. Teško je to priznati, ali što se može?
Jedino bi u ovoj cijeloj situaciji željala da barem imam 1% šanse prirodnim putem, da se mogu barem ponekad ponadati... ali to nije moguće jer nemam jajovode. To me nekako najviše pogađa. Teško mi je jer, da bi došla i do tog mizernog postotka, moram ići u bilo kakav postupak MPO. I kada mi menstruacija kasni 1 dan, da se mogu barem malo ponadati... Ali iz ove kože i ovog tijela se na može.
I samo bi htjela još malo mišljanja od vas. Naime, prošle godine sam bila na laparo i stanje je takvo kakvo je. Bezbroj puta sam pitala dr L trebam li još što učiniti od pretraga, ali on smatra kako ne, jer niti jedan put nisam imala pozitivnu betu. Kada sam prije 2-3 godine bila u MB, dr je preporučio prije postupka dijagnostičku laparoskopiju i to je bilo sve, ali tada nisam otišla. Eto, dogodilo se kasnije da sam morala na operativnu zbog ciste. MIslite li da trebam nešto od imunologije raditi? Barem neke osnovne pretrage?
Još jednom, puno vam hvala i možda samo da napomenem kako sam trenutno za 1. i 4. opciju koje je Ina gore navela. Barem to znam za sada, ali tko zna što sutra donese...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom