Drage moje cure... Na početku odmah oprostite ukoliko budem predugačka i zamorna, ali trenutno sam osjetila potrebu nešto ovdje napisati.
Inače vas povremeno čitam desetak godina, ali tu i tamo tek nešto napišem... jednostavno sam takva.
Međutim, evo baš danas sam osjetila da moram nekome reći što me već neko vrijeme muči i tišti.
Naime, iz mog potpisa se vidi koliki sam put prošla u ovim vodama, i već sam nekoliko puta pokušala odustati od svega. Ali, uvijek bi se vraćala i vraćala i mislila "ajde još samo ovaj put...".
I nakon 14 ET (iz ukupno 21 postupka), ne mogu reći da ne bi imala još snage za koji put. Prošla bi još i toliko samo kada bi znala da će uspjeti.
Ali, sada se pitam, ima li smisla? Ima li smisla toliko se emocionalno i fizički iscrpljivati, jer, mislim da se do sada već trebala dogoditi trudnoća da je to imalo moguće? I kako stati? Kako potisnuti tu želju za djetetom? Kako izaći iz svega?
Ne znam da li me možete razumjeti - dakle, s jedne strane bi željela izaći iz svega, a s druge me opet nešto vuče. Imam osjećaj kao da bi iznevjerila samu sebe ukoliko bi odustala.
Sve ovo mi nekako izgleda kao "borba s vjetrenjačama", "probijanje zida glavom" i sl.
I cijelo vrijeme mi odzvanjaju riječi mog doktora "gledajte, što imamo više postupaka iza sebe, šanse su manje, ali nikad se ne zna". I upravo me to sve zbunjuje.
Nadam se da ste me shvatile što sam željela reći.

I samo da napomenem, nikada nisam imala pozitivnu betu, nemam jajovode, samo jedan jajnik, prošle godine operirana endometrioza, nizak AMH, visok FSH, slaba reakcija na stimulacije, embriji nikada odlični, samo 2 puta došla do blastica (još prije 8 godina) - ima li smisla obzirom na sve ovo? Iskreno vas molim mišljenje.