"NITKO ME NIKADA NEĆE ZVATI MAMA"

ODREĐIVANJE PRAVCA IZLASKA IZ IVF TRETMANA


Karen Throsby
(11.mj.2001.)

Gender Institut- London
(Institut za istraživanje spolova)


Otrežnjujuća realnost je da preko 80% svih započetih ciklusa IVF-a završava
neuspjehom, pa će čak i uspješnim ciklusima koji donesu bebu najvjerovatnije
prethoditi neuspješni ciklusi.
Kao posljedica, suprotno uobičajenom poimanju IVF-a, prevladavajući doživljaj
tretmana je neuspjeh, a ne uspjeh.
Prema tome, neizbježno je da će značajan broj onih koji se uključe u IVF kao
sredstvo za prevladavanje problema sa začećem, morati završiti s tretmanima bez
njihovog biološkog djeteta.
U medicinskim tehnologijama, IVF i srodne skupine postupaka trenutno su
najsofisticiraniji tretmani za one koji se suočavaju sa neplodnošću, i posljedično,
točka u kojoj IVF prestaje biti prihvatljiva opcija uglavnom označava kraj puta u
sklopu medicinskih postupaka. Prema tome, suočavanje sa odustajanjem od IVF
tretmana također zahtijeva suočavanje sa vrlo realnom mogućnošću da željena
trudnoća nikada neće biti ostvarena. Važno je naglasiti i da se neuspjeh
završnog tretmana ne podudara nužno sa odlukom o završetku tretmana, koja
može doći nekoliko mjeseci ili godina kasnije, ili nikada.
Nadalje, prepoznavanje završetka tretmana, bilo da dođe voljno ili nevoljno,
ne poklapa se nužno sa prelaskom iz identifikacije sebe kao "bez djeteta"
u "slobodnu od djeteta"- što bi predstavljalo život koji više nije definiran
nedostatkom djeteta. Posljedično, prelazak iz situacije "još nisam trudna" u
"nikada neću biti trudna", dug je i složen proces, a ne trenutni identifikacijski
prijelaz, i to je put kojim se odvija tranzicijski prijelaz za one kojima tretmani
ne uspiju, a koji je u središtu ove studije.
Jedan od najuobičajenijih razloga za ustrajanje u IVF-u usprkos relativno
malim šansama za uspjeh je zaštita od žaljenja u budućnosti. Samo
postojanje tehnologije koja ostvaruje mogući put do biološkog roditeljstva
stvara imperativ da se slijedi tretman, budući da bi propuštanje iskušavanja
svih mogućih opcija moglo dovesti do žaljenja u budućnosti "da sam barem".
Kako bilo, duševni mir kojeg IVF obećava je varljiv, i nada "možda idući put"
koju nudi tehnologija, onemogućava prepoznavanje završne točke tretmana.
Posljedično, dok oni koji se podvrgavaju IVF tretmanima izražavaju jasnu
potrebu da učine sve što je moguće, prije nego budu u stanju prihvatiti
život bez vlastite biološke djece, uopće nije jasno što to "sve što je moguće"
zapravo uključuje. Možemo vidjeti da IVF pruža nesigurnost za koju se vjeruje
da će biti razriješena.
Dok postoje dobro poznati putevi, premda zaobilazni i često vrlo spori,
prema IVF-u, putevi iz tretmana su više nepoznati i nejasni. Ovo je posebno
istina za žene koje su zasićene negativnim asocijacijama, a nedostaju im
pozitivni uzori žena koje žive bez djece, bilo prema vlastitom izboru, bilo
zbog nužnosti.
Ironično, čak i kada je IVF uspješan, kraj tretmana još nije jasno označen,
budući da uspješan ciklus može potaknuti motivaciju ponavljanja tretmana
radi drugog djeteta i "kompletiranja" obitelji.
Prema tome, ne postoji vidljiv, objektivno prepoznatljiv kraj IVF tretmana,
nego se točka odustajanja subjektivno određuje pod utjecajem širokog
spektra faktora, događaja, i osobnih okolnosti.