Najvažnije u toj borbi i odustajanju je podrška partnera.
Mene je mm stalno tješio da imamo jedno drugo, da se volimo i da je naš brak čvrst bez obzira na djecu (usporedba sa mnogim razvedenim oko nas i sa djecom).
Kroz godine smo shvatili da nismo od onih kojima uspije iz 1. ili 2. puta i da eto možda smo mi ti koji nikad ne uspiju i to nas je podiglo i natjelaro da se okrenemo našem životu.
Taj preokret u glavi meni je bio spas, postala sam normalnija i smirenija i uživala sam u svim našim izletima, godišnjima, provodima i druženjima sa prijateljima i familijom i sa njihovom dječicom.
Nismo mi tada odustali ali smo znali da nećemo tjerati postupke do iznemoglosti.

Stvarno mi je drago da se otvorila ova tema i mislim da će olakšati mnogima da donesu neke odluke o svojim budućim koracima.