Acitam, teško je davati nekakve savjete, ja ti mogu reći kako je kod mene bilo (ne pišem kod nas, nego kod mene) - kod mene se to jednostavno jednog dana posložilo tako da mi je moje stanje i taj snažni dio identiteta, "drukčijosti" i "neostvarenosti" na jednom polju, koju sam osjećala postao donekle OK i živjela sam (donekle) u miru s time da najvjerojatnije neću postati mama. Nekako sam skužila da je to nešto što će me obilježavati kroz život, čemu ću se uvijek vraćati kao identifikaciji i što neću odraditi jednom za svagda, nego nešto što će se svaku toliko buditi i što mi neće uvijek biti lako, ali niti jako bolno, niti stalno tužno. Želim vam sreću na vašem putu !