Pozdrav zemske moje,

vec neko vrijeme razmisljam o tome da se i ja javim na ovaj topic, ne zato sto smo tek nedavno odlucili kako dalje vec da nadem prave rijeci s kojima cu baratati u svom postu.

Nas staz od 5 godina borbe sa neplodnoscu moze se nazvati velikim, a i malim, ali je zapravo nebitan spram psiholoskog stanja partnera te njihove "izdrzljivosti" i "potrebi" za plivanjem u moru teskoca koje susrecemo vezano uz tematiku neplodonosti.

Pocetak - ja ga se osobno sjecam sa sjetom, odluka da krecemo na bebu odlucena je na predivnom otoku Susku.
Nesto je divno u zraku itd, itd...
Da skratim pricu priroda nije donjela zeljene rezultate, pa smo odlucili porazgovarati sa nasim doktorom.
I tog se vremena sjecam sa sjetom... Iako je to nase prvo zajednicko suoceljavanje da nesto nije u redu, bili smo sretni jer krecemo u borbu i bili smo sigurni u uspjeh.
I stvarno, prva Inseminacija, trudnoca.
Vaauuuu!!!!!!
I nas prvi BUM zapravo bio je tek kada sam ja izgubila bebu.
Noc koja je bila slijedila, ubrajam u one dane koje stavljam u ladicu sa naslovom: GROZNO!...
I onda me uhvatilo (sada nastavljam u jednini): opcinjena, zacarana svojom zeljom da budem mama svakodnevno sam dojadivala suprugu, kaznjavala ga zato sto on tako ne osjeca, mrzila ga zbog toga sto sam se zapravo bojala da cu ga izgubiti itd...
Jedna svada, druga svada, treca... Puno suza.
Razdvajanje: ma on ne razumije....
U to vrijeme sam se nalazila na kavicama sa curkama sa foruma (tad samo jos bili u Zagrebu) i sve cesce se susretala sa njihovim bracnim problemima prouzorkovanim nepovjerenjem u toj teskoj borbi.
Neke od njih vise nisu sa svojim supruzima, neke su napokon dobile bebicu ali izgubile supruga koji je jednostavno otisao nakon rijesene borbe, neki su i dalje zajedno ali trenutno stavljam naglasak na one prije navedene.
I onda sam sjela sama sa sobom i doooooobro razmislila.
Ne, ovako vise nejde, trebamo promjenu, nesretni smo obadvoje i ovo je nikakav temelj za bebu ako ikada i dode.

I odselili smo se, prvo u Istru.
I bilo je to BINGO, u pocetku nisam imala interneta u kuci i to je bio BINGO.
Uglavnom, dvije godine u Istri, i sada vec godina i pol u Crikvi donjela su sa sobom novu snagu, novi zivotni poriv.
I ne mogu vam reci kako uzivam kada sa suprugom, onako predvecer, sjedim u nasoj konobici i gledam u zalazak sunca dok pijuckam izvrsno istarsko crno vino iz one prekrasne velike okrugle case, a u pozadini dobra muzika, miris mora...
I onda sa druge strane pocela sam uocavati neke situacije koje su mi se prije uvijek cinile divnima, znate ono kao kroz ruzicaste naocale, pa da ne pisem ponovno, citirat cu se sa BETE:
Citiraj Martina prvotno napisa
Evo, i kad sutis i onda ima pitanja...

Moja susjeda (koja je tu blizu nas preko ljeta samo) me jucer pitala: i ima kaj novoga?...(pa onaj poznati mig, i zabrinuta faca...)
Ja: nema, bit ce...
Ona: Ma mlada si, kaj ti je! Nego, koliko godina imas ti sad?
Ja: 32, sad cu 33god. (...upad - ovo s emalo promijenilo )
Ona: Hm...sad bi se vec pomalo morala pocet pozuriti... Ali, ma mlada si ti!
A ja: ............................ osmjeh


Naime, moja mama je toj susjedi rekla da mi imamo malo problema sa tim jer ju je stalno pitala kaj je sa nama, ali znate kaj curke: mene to ovaj put nije tako jako zabolilo, tihi osmjeh je rekao sve..

Sad kad sam u pauzi od postupaka, drugacije razmisljam..

I nemojte se ljutiti kaj su mi, nakon susjede, ove misli prosle kroz glavu:
- bas sam prije par sati opet cula onog klinca od susjede i opet je plakao na sav glas, a ona urla na njega,...
- na plazi vidim samo pogrbljene mame kako trckaraju sa svojim klincima i uce ih hodati, a pogled im seze u dubinu i jako bi zaplivale i zaronile, al ne mogu... Ja ronim i obozavam roniti, sto vise u dubinu...
- ja navecer mogu van, a puno mojih prijateljica/mama je vec mrtvo umorno, a ja na terasi konobe, klape i dobro crno vino..
- uskoro mi pocinje tecaj kojeg si mogu priustiti zato jer nemam jos dodatnih troskova..
- osjecam se tako mladom, nasmijanom, nesputanom, slobodnom, neobaveznom.....
- osjecam se JAKOM, bez obzira kaj se desilo, osjecam da jos uvijek mogu biti kakva jesam, i divlja i tuzna i sretna i sve sto mi god pase da budem u bilo kojem trenutku....
- opet klinac od susjede....
- kod mene tisina?..nije! Imam goste, smiju se, moja obitelj...

Doci ce, kad tad, do tada sam sretna u svojem svijetu, koji je divan!

Ne osjecam da mi nesto fali, osjecam da se jos jako puno moram boriti, kao i za sve... I kad tad je ostvarenje stiglo, tako to barem kod mene ide!...
Tada je bio taj osjecaj i desio se koji postupak ali nista prenapadno.

...............
I onda sam jednom sjela sa suprugom i pocela pricati sa njim.
Prvi puta osjetila sam nevjerovatan mir, oooo toliko iscekivani miiiir.
Rekla sam mu da se meni vise neda svakodnevno sukobljavati sa inim problemima, da mi je dusa premorena od svakomjesecnih gledanja kada mi je ovulacija, kolika mi je temperatura, da li me bradavice bole nakon postupaka, od nade koju gajim svaki puta kada M zakasni, od svega...
Da sam takoder umorna i od posvajanja, i od postupaka i od svega.
Jednostavno, ako nejde da nejde, i naravno silno sam htjela cuti reakciju supruga.
I sto reci, priznao mi je kako i on vec neko vrijeme tako misli i kako se apsolutno slaze samnom.
Da, mi se medusobno volimo i jako smo bitni jedno drugom i to je ono najvaznije za nas i nas brak.
I upravo to je bio razlog zasto hocemo bebu, ne radi toga sto se to od nas ocekuje ili je to tako normalno.
Ako nejde, u redu, onda cemo zajednicki uzivati u drugim stvarima koje nas takoder iznimno vesele.
I odluka je pala, evo nas u postupku u Mariboru, i da probat cemo jos jednom ako ne uspijemo iz prve u Mb klinici i onda KRAJ.
KRAJ postupcima, skrivenim mjerenjima temperature, kraj opipavanjima bradavica, kraj leptiricima u trbuhu kada kasni.
Ali iskreno, onako iz duse - kraj.

...................................
I bas nas zanima Mexico, i zanima nas Kuba, takoder nas zanima da napokon snimimo nas zajednicki film i jos 100000 stvari za koje je potreban novac, vrijeme i na kraju ono najvaznije: zelja da se apsolutno zajednicki uziva (u hobijima, putovanjima, restoranima, odjeci, ili camcicu - svejedno... )..

...........

Sta god da se desilo, mi smo napokon sretni.
A svada i preprike...
Ne sjecam se, sto je to?...