Ja sam imala taj problem. Teško je jer je načešće obrnuto, plus što se liječenje koncentrira oko žene, pa je tim teže ako se ide u to s pola snage. Lijepim svoj post s par stranica prije na sličnu temu. Morate naći neki modus suživota s time kao par. Kod nas je to išlo tako da sam ja išla u postupke bez emotivnih očekivanja, iako će me vjerojatno kopkati uvijek to što me, kako ja to percipiram, nije mogao "uzeti as is". On, kada sada o tome pričamo, kaže da misli da sam realističnija i zrelija od njega. S druge strane, da nije bilo njegovog sanjarskog dijela i da je bio samo moj realistično-pesimistično-analitičan ne bismo sada imali dijete. Ali, stvarno tu treba gledat i emotivni trošak cijele priče, mislim da nisam od onih žena koje ne vide smisao života bez djece, pa i bez braka, ja sam se bila spremna pomiriti sa svim, ma ne pomiriti, nego sretno nastaviti sa svojim životom, s djetetom, bez njega, s mužem, bez njega. Vjerojatno bi se onda on prelomio na jednu stranu - ili bi ostali zajedno(najvjerojatnije, ali bi dio njegove duše, koji sam ja bila odlučila poštovati i živjeti s njim u miru, zauvijek ostao tužan) ili bi se udaljili i našli neke nove interese (čitaj: osobe).tikica_69 prvotno napisa
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...74239&start=50
Sretno!