Mislim da je to moguće, sjećam se sebe od prije na temu majčinstva, di sam biološku priču emotivno bila zaključila, sjećam se tih osjećaja mira i koliko me remetilo "ne odustaj", xy je uspjela nakon 20 godina i slično.

Ako mogu govorit o sebi iz perspektive prije trudnoće (a to je bilo nakon 8 godina intenzivnih postupaka) i ako imam tu kredibilitet, bez obzira što sam ipak, slučajno, postala biološka majka (čemu se apsolutno nisam više nadala, u zadnjih par postupaka sam išla zbog "closurea" i muža - neka mala sitna čežnja ostaje, kao i sa svim bitnim neostvarenim stvarima (ako mogu usporedit kod sebe, žal što nisam ful zdrava, ne mogu što rade drugi, uključivo moja sveki od 70 godina).

Ali, ta čežnja, ono, ne boli, nije prva misao dana, nije intenzivna, sjetim se tek povremeno, u situacijama koje to provociraju (skijanja, timbildinzi i takve stvari), di ponovno osvijestim svoja ograničenja. S tim se živi, kao i s ostalim stvarima koje se nisu realizirale - nekako u miru. Doduše, ljudi koji su izašli ful se vjerojatno nemaju potrebe vraćati ovom PDF-u, niti Rodi, pa ostaje dojam da ih nema....

Na to sam mislila.