IZLAZNA STRATEGIJA-STRATEGIJA PREŽIVLJAVANJA

[ana39]

hvala ti ina...beskrajno sam puno naučila i postala sretnija zahvaljujući dosadašnjem nemanju djece, zvuči apsurdno ali samo na iskustvu možeš nešto naučiti...i to kako postajati sretniji...kada se pojavi praznina zbog osjećaja nedostatka i tuge, naučila sam da svaku takvu prazninu treba ispuniti ljubavlju i ona se preobražava u suprotnost, pozitivnom mišlju do pozitivnog osjećaja...što voljeti u ovom našem slučaju, najprije sebe baš takvog kakva jesi, svoj život, svog muža, sve oko sebe...naći objašnjenje zašto smo voljena bića samim tim što postojimo ....iz osjećaja ljubavi možemo privući ostale pozitivne događaje...ako želimo promjenu onda ona kreće iz te točke...

a zašto sam otpisala MPO..prvo, preosjetljiva sam i općenito presenzibilna, pogotovo na upliv u intimu nečeg tako robusnog i nespretnog kao što je društveni i zdravstveni sustav, lijekovi itd...

drugo, možda ću sad izreći i vaše sumnje ali muči me sumnja u moral liječnika koji se kod nas bave s MPO:

meni su dopuštali MPO bez obzira na polipe u maternici (zašto ih ja nisam htjela vidjeti je druga priča)
sasvim vjerovatno, polipi su dobiveni kroz postupke i ovo proljeće sam ih micala kiretažom,
liječnici nas ne upozoravaju dovoljno na brojne negativne posljedice, učestalije vanmaternične itd. (prijateljica je nedavno završila MPO i vanmaterničnu s kemoterapijom...)
a muči me i sumnja u postojanje nemoralnih parova koji bi mogli kupiti sve, tuđi zametak i tuđi obraz... (znamo već da se kod nas može po cesti gaziti tuđu djecu i proći nekažnjeno)

evo, ja izrekla svoje sumnje, mislim da sam unutar teme jer objašnjavam svoju izlaznu strategiju iz MPO...
...svatko za sebe će proći ovaj put i ja samo znam da vas sve volim i podržavam u svemu što odlučite ili ne odlučite...

svaki ishod je dobar iz nekog razloga

[ina33]

...što voljeti u ovom našem slučaju, najprije sebe baš takvog kakva jesi, svoj život, svog muža, sve oko sebe...

Vjerujem da ćeš me shvatiti, ali meni je MPO centrifuga i svi ti napori i natezanja u jednom trenu donijela baš takvo sebeljublje, bez obzira na ishod MPO-a, da mi je to bila baš neka emotivna prekretnica. Doduše, nije rečeno da to nije i zbog godina tako, jer su ovo godine kad se čovjek baš ono voli i mazi, a da bi neki drugi teški napori trigerirali isto. Što god da je - dobro je. Želim ti da ti se ti osjećaji zadrže, a ne vidim zašto se ne bi zadržali. Uživaj!

[acitam]

Drage moje cure... Na početku odmah oprostite ukoliko budem predugačka i zamorna, ali trenutno sam osjetila potrebu nešto ovdje napisati.
Inače vas povremeno čitam desetak godina, ali tu i tamo tek nešto napišem... jednostavno sam takva.
Međutim, evo baš danas sam osjetila da moram nekome reći što me već neko vrijeme muči i tišti.
Naime, iz mog potpisa se vidi koliki sam put prošla u ovim vodama, i već sam nekoliko puta pokušala odustati od svega. Ali, uvijek bi se vraćala i vraćala i mislila "ajde još samo ovaj put...".
I nakon 14 ET (iz ukupno 21 postupka), ne mogu reći da ne bi imala još snage za koji put. Prošla bi još i toliko samo kada bi znala da će uspjeti.
Ali, sada se pitam, ima li smisla? Ima li smisla toliko se emocionalno i fizički iscrpljivati, jer, mislim da se do sada već trebala dogoditi trudnoća da je to imalo moguće? I kako stati? Kako potisnuti tu želju za djetetom? Kako izaći iz svega?
Ne znam da li me možete razumjeti - dakle, s jedne strane bi željela izaći iz svega, a s druge me opet nešto vuče. Imam osjećaj kao da bi iznevjerila samu sebe ukoliko bi odustala.
Sve ovo mi nekako izgleda kao "borba s vjetrenjačama", "probijanje zida glavom" i sl.
I cijelo vrijeme mi odzvanjaju riječi mog doktora "gledajte, što imamo više postupaka iza sebe, šanse su manje, ali nikad se ne zna". I upravo me to sve zbunjuje.
Nadam se da ste me shvatile što sam željela reći.

I samo da napomenem, nikada nisam imala pozitivnu betu, nemam jajovode, samo jedan jajnik, prošle godine operirana endometrioza, nizak AMH, visok FSH, slaba reakcija na stimulacije, embriji nikada odlični, samo 2 puta došla do blastica (još prije 8 godina) - ima li smisla obzirom na sve ovo? Iskreno vas molim mišljenje.

[ina33]

I cijelo vrijeme mi odzvanjaju riječi mog doktora "gledajte, što imamo više postupaka iza sebe, šanse su manje, ali nikad se ne zna". I upravo me to sve zbunjuje.
Nadam se da ste me shvatile što sam željela reći.

Ovo je točno, do na iznimke koje potvrđuju pravilo. Naime, nakon nekog vremena se stopa uspjeha koja se penje zbog odrađenih xy IVF-a spušta i počinje padati, i sa svakim novim neuspješnim IVF-om anamneza postaje opterećenija i teža, a prognoza lošija.

Uz veliku opasnost da izgledam hladna kučka, vjeruj mi da sam to bila prošla, i još uvijek prolazim. Pokušaj tu poruku vidjeti kao neki blagi timeout i vidi sama sa sobom što ti je zamislivo i što želiš:

- nastaviti dalje, uz svijest o sve smanjućim šansima i hrčkovom kolu (više godine, manji AMH, veći FSH);
- donacija js
- posvojenje
- život bez djece.

OK je odustati. Ali, ne ako to znači odustajanje od sebe. Ako ti je za osjećaj "napravila sam sve" potrebno da i dalje isto radiš - radi to, bez grižnje savjesti ili opravdanja ikome. Ako ti je osjećaj vrćenja kola - izdaja sebe - onda promisli o odustanku. Godine ti nisu takve da je baš tolika panika... i da odluka mora pasti sada.

Mi imamo moć zaustaviti to kolo, iako je očajno teško, jer uvijek postoji onaj "možda iza iduće okuke čeka sunce", ali te su šanse sve manje, svakim novim neuspješnim postupkom, kod opterećene anamneze (AMH, FSH, dob), za većinu ljudi. I jer je većina priča na forumu "ne odustaj!!!! znam da ćemo sve biti majke"... a one koje imaju sumnje, realno, to odrađuju off-line i u uskom krugu i njihov glas je relativno nedobrodošao.

Želim ti sreću i mir i poručujem da ništa nije mus, pa niti da to prelomiš sada i ovdje.

Sretno, u svemu!

[TeddyBearz]

I jer je većina priča na forumu "ne odustaj!!!! znam da ćemo sve biti majke"... a one koje imaju sumnje, realno, to odrađuju off-line i u uskom krugu i njihov glas je relativno nedobrodošao.

Evo moje istomišljenice ine33.

Nećemo sve biti majke, to je činjenica. Ja sam nažalost jedna od tih "neuspjeha", jer da, osjećam se još uvijek kao neuspjeh, valjda će proći.

Meni je dosta godina trebalo da shvatim da nekad jednostavno nije točno ono da se sve može ako si uporan. Ne može. Nekad ne možeš svoje tijelo natjerati na nešto, koliko god uporan bio. U mom slučaju mislim da je 9 godina pokušavanja puno previše, i fizički i psihički, i eto, za nas je priča gotova.

MM i ja smo odabrali četvrtu ininu opciju, pa kako bude bude.