ja mislim da su osobe koje prolaze kroz iste tj. slične faze i najbolja podrška jedna drugome tj. da oni koji su još u fazi pokušavanja i koji imaju trenutne uspone i padove da u sebi sličnim osobama mogu pronaći najbolju podršku...isto tako i oni koji su definitivno odlučili izaći traže sebi slične ako ih ima. Zašto ne pišu? Rekla bih zato jer se tu uvijek nađe ljudi koje nemogu to čuti i nemogu to podržati i onda sljedi nagovarenja tipa nemojte još, ja mislim da vas još čeka mirišljavi smotuljak, samo treba biti uporan itd.
Osobe koje su na takvoj prekretnici nemogu se nositi s takvim porukama i vjerojatno zato nestanu u tišini. Pišem ovo jer sam i ja bila upravo na toj prekretnici i znam kako sam se osjećala i bilo mi je lakše u tom trenu ne pisati toliko o tome i ne tražiti potvrdu jesam li dobro odlučila. Eto ne generaliziram, govorim svoje iskustvo o tome.
Mislim da bih jedino mogla razgovarati sa ljudima koji su već odustali ili su u istoj fazi kao i ja, a to dođe s godinama meni je trebalo 8 god. da podvučem crtu i odlučim krenuti dalje, za nas je to bilo odluka za posvojenjem.