krojachica jednako razmišljamo, od početka sam bila vrlo svjesna činjenice da je moguće da nikad nećemo uspjeti postati roditelji (nikada u životu nisam imala mantru da će sve uspjeti samo ako ja to dovoljno želim) i kako su se nizali neuspjesi sve sam više bila uvjerena da smo mi onaj par koji nikada ne uspije. Redali su se usponi i padovi, nade i odustajanja. Od želje da ćemo posvojiti, do straha da li je to dobro rješenje i na kraju cijele priče bila sam toliko iscrpljena oko angažmana mpo da nisam imala više niti snage niti vremena posvetiti se posvojenju (pogotovo što sam čitajući forum shvatila da se radi o također uglavnom dugačkoj borbi koja također može završiti neuspjehom za što više nisam imala snage).
Slažem se da je povezivanje sa grupom ljudi koji su u istoj fazi (znači u pripremama postupka i postupcima ili grupa koja je odustala) vrlo bitna.
Bila sam dio grupe forumašica koje smo na neformalnim kavicama djelile informacije, družile se i bodrile. Većina nas je uspjela i ta druženja su mi bila vrlo važna.
Jako mi je žao što nisu sve uspjele i sa dijelom njih sam izgubila kontakt jer nekim ljudima je preteško družiti se sa nama koje smo uspjele i ja ih razumijem i ne zamjeram im. Nešto što nas je spajalo u konačnici nas je odvelo u različitim smjerovima, a ja im samo želim da su na svom putu našle svoj mir.

BHany je sve dobro napisala.

Dodirko

Moj ključni moment bio je trenutak spoznaje da sam se pomirila i saživila sa činjenicom da možda nikad nećemo uspjeti (kao što sam napisala od početka sam toga bila svjesna ali nisam to prihvaćala) i to mi je davalo snage. I mislim da je stvarno iritirajuće da paru koji je u fazi odustajanja netko stalno uletava sa pričom kako će imati svoj "mirišljavi smotuljak" - to mi je isto kao što su nama govorili kako smo uspjeli spontano nakon što smo se opustili (to me stvarno izbaci iz takta jer vrlo opušteno i nesvjesno uzimam 4 lijeka kako bih zatrudnila).