Citiraj Konfuzija prvotno napisa Vidi poruku
Ovo me je podsjetilo na jedan razgovor s jednim poznanikom prije milijun godina. Došli smo na temu njegovog novopečenog očinstva i doživljaja majčinstva njegove žene. Rekao je, otprilike, da ne mogu vjerovati kako je to dijete proizašlo iz njih, da osjećaju kao da je sletio njima u naručje iz svemira, tako svoj i poseban i jedinstven od samoga početka...
I to mi je bilo nešto najljepše što sam ikada čula o roditeljstvu, to stavljanje sebe i biologije, tj. fiziologije u drugi plan, gdje po meni i pripada... Mali prinčevi i princeze s nekog drugog planeta, iz neke druge dimenzije, djeca budućnosti, strijele, kojima smo mi lukovi, stabilna i čvrsta baza, ali nas oni nadilaze, kako i treba biti.
Pa da, ovo je super... moja kćer meni nije po ničemu slična, čak smo se zezale da jesam li ja sigurna da sam joj ja mama. Od tate sam se razvela pa je svejedno je li njemu slična... i uvijek sam imala osjećaj da se ona brine o meni (i o svom tati) a ne obrnuto. Došla je da se brine za nas. Ovo pišem onima koji još nisu sigurni bi li pokušali sa DE ili doniranim zametkom.