Kod mene više nema niti motivacije za pisanjem. Odustala 99%. Ovaj 1% mi radi preveliki nered u životu. Potpisat ću Mali Mimi, Teddy, Trudy, Marlen...
Dodiko, Snekica
 |
|||
|
|
|||
Kod mene više nema niti motivacije za pisanjem. Odustala 99%. Ovaj 1% mi radi preveliki nered u životu. Potpisat ću Mali Mimi, Teddy, Trudy, Marlen...
Dodiko, Snekica
Pa da, ovo je super... moja kćer meni nije po ničemu slična, čak smo se zezale da jesam li ja sigurna da sam joj ja mama. Od tate sam se razvela pa je svejedno je li njemu slična... i uvijek sam imala osjećaj da se ona brine o meni (i o svom tati) a ne obrnuto. Došla je da se brine za nas. Ovo pišem onima koji još nisu sigurni bi li pokušali sa DE ili doniranim zametkom.Konfuzija prvotno napisa
Ovo me je podsjetilo na jedan razgovor s jednim poznanikom prije milijun godina. Došli smo na temu njegovog novopečenog očinstva i doživljaja majčinstva njegove žene. Rekao je, otprilike, da ne mogu vjerovati kako je to dijete proizašlo iz njih, da osjećaju kao da je sletio njima u naručje iz svemira, tako svoj i poseban i jedinstven od samoga početka...
I to mi je bilo nešto najljepše što sam ikada čula o roditeljstvu, to stavljanje sebe i biologije, tj. fiziologije u drugi plan, gdje po meni i pripada... Mali prinčevi i princeze s nekog drugog planeta, iz neke druge dimenzije, djeca budućnosti, strijele, kojima smo mi lukovi, stabilna i čvrsta baza, ali nas oni nadilaze, kako i treba biti.
... i nemojte misliti da šta ja radim na ovoj temi, pa imam dijete... ali otkad se ona rodila (pred 15 godina) maštam o mojem drugom djetetu, i sve znam o njoj, ali bojim se da je i ona već odrasla, ovako virtualna.
Veći dio mojih plodnih godina provela sam gledajući druge žene u sretnim vezama i nisam mogla razumijeti što samnom nije u redu da ja ne mogu postići setnu i stabilnu vezu, a o djetetu uglavnom nisam mogla ni sanjati.
Ali nekako sam ipak bila svjesna da je svatko od nas dobio u životu neki "paket aranžman" i ne mođemo nešto od toga zadržati a ono što nam se ne sviđa mijenjati. I znala sam da sam ja sa svojim paket aranžmanom dobila puno. Čak i onda kad su mi u stanu društvo činili samo žohari.
Kako je rekla Inesz:svaki iskreni upis na ove stranice melem je za stotine drugih koji čitaju.
Moje osobno mišljenje je da je Izlazna strategija isto jedan smjer kojim će nekolicina MPO pacjenata morati kročiti, znači itekako se tiče MPO priče, i njihovo iskustvo jako puno znači onima koji su svijesni da se tom smjeru primiču.
Nije i ne može biti sve vedro, veselo i pozitivno ma koliko se nekad trudili da tako izgleda.
Kamo sreće da u sljedećem postupku ugledam plus, ili možda u sljedećih nekoliko postupaka, ali ako ne, znam da ću otvoriti ovu temu, opet je pročitati ispočetka, i naći nadahnuće u postovima žena koje su prošle ono šta mene tek čeka...
ha, ha, pisanje o iznenadnom dolasku beba na ovom topicu je strogo zabranjujenoOvo ko da sebe čitam
I Mare - svaka tebi čast, ali Ina je baš maloprije rekla, nemojte sad počinjati s onim kad se najmanje nadate i kad se opustite spikama. Mislim da tome nema tu mjesta
slažem se! piše se o tome na 200 drugih topica.
još jednom isprike što sam se javila, al pošto sam izlazila zadnju godinu iz svega, mislila sam da se ne zabranjuje pisati o tome
ovdje nema mjesta da se bilo koja od nas isprčava ili opravdava za javljanje na temu. sjajna je stvar da se ova tema održava živom i svi su pozvani da pišu svoja promišljanja-imali dijete ili ne.
jer-sve mi koje se ovdje javimo-osjetile smo što znači čeznuti za djetetom, znamo što znači željeti i ne moći imati dijete. i ostavlja to tragove na nama, jer jednom dok se spozna-ne možemo imati dijete, ta spoznaja ostaje u nama-uspjeli ili ne.
ma naravno!
mare, ja sam se šalila sa riječi "zabrana"
Ako je MPO trajao iole dugo - definitivno da!
Mislim da tema treba ostat otvorena za sve, ako radimo "samo negativno/otrežnjujuće" radimo isto iskrivljavanje istine kao i đir "mirisnog smotuljka, kad se najmanje nadate, sve se to isplati, ustrajte itd." - samo sa suprotnim predznakom.
Posljednje uređivanje od ina33 : 25.01.2013. at 11:36
Zanimljivo je sto to znaci dugo.
Ja sam iskusila neplodnost sredinom svojih 20 tih,
I tih 2,5 godine mi se je cinilo kao cijelo stoljece.
Sada10 godina kasnije mi je 2,5-3 godine proletilo kao da je
Par mjeseci
Večer... kad sam prethodne postove pročitala-poželih se pridružiti.... s nekima sam se do sad u ovo kratko vrijeme što sam tu srela, s nekima ne, al nema veze.. ukratko:udala se s 38, prošle godine krenuli u MPO, ove godine u kolovozu punim 42. i prestajem s tim....ni ne razmišljam o drugim opcijama....posvojiti ne mogu-jer sam mislim prešla godine.... a ni ne želim....
Marlen provjeri malo Zakon o posvajanju, al nekak mi zvoni da i tamo ima dobna granica i to nekih 35 god.
Ne, nemojte me krivo shvatiti, svatko ima svoje mišljenje, želje i nade... nije da ne želim biti mama, ali... ovakvo je stanje s nama - čim smo skužili da se po tom pitanju ništa ne događa, napravili smo sve nalaze... sve ok kod oboje.... prvi neuspjeh na VV sam doživjela "kao izvan tijela"-da se to događalo nekom drugom... nisam imala pojma da nakon punkcije uopće ne mora doći do ETmislila sam... hmmm....da, sad kad krenem s brda - doma idem trudna.... to me šokiralo... tad smo MM i ja sjeli - trenutak odluke
njegova teorija: ne bih posvojio dijete(ne bi ni ja) i nisam te ni oženio s djecom....smijala sam se... nakon 2x na VV sam bila prazna i umorna(već?!?!?!), a iza 3x i 1 ET sam se prvi put rasplakala...(taj put sam za 2 mj.pomakla termin koji mi je dao dr. jer mi se nije išlo...) tad smo opet razgovarali i definirali: u kolovozu punim 42. tu je kraj... kredite već imamo... nemamo novca za privatnike (iako znam da dosta ljudi daje stvarno zadnje novce na postupke) zaključili smo da nije ni kraj svijeta niti kraj našeg braka, ako ne budemo roditelji... pokušavamo prirodno (sad kad znamo da mi je ovulacija 7 dan
Sandra 1971, sretno u MPO-u, miran izlazak, ako do toga dođe. Oko posvajanja se moraš bolje informirati, ta granica je davno ukinuta, čak se događa i kombinacija 42 i beba, ali je to općenito jako teško (posvojiti) jer na 1 dijete koja imaju čiste papire dolazi 9 zainteresiranih parova pa je vel. konkurencija. Tamo sve ide "osobnim angažmanom" što znači aktivno samoreklamerstvo po CZZS-ovima (njih cca 100, nisu umreženi, ono, žene nanašaju papire - barem u ovom jednom u kojem sam ja bila), nema svako karaketer za to niti toliko jaku želju. Također, što kriteriji padaju (od bebe na dijete 3-4 godine, romsko dijete itd., - šanse rastu). Ni na što te ne nagovaram, za posvojenje treba biti mentalno-emotivno spreman. Donacija JS je još jedna mogućnost. I za to treba biti spreman. A koji put je najjednostavnije čisto zatvoriti vrata - clean cut. Ti ćeš već znati što je vaš put ili će se on jednostavno, igrom sudbine, ukazati. Sve najbolje!
ovako lijepo i razborito to samo naša Ina33 može sročiti
Sandra1971 - SRETNO!
Za ohrabrenje onima na izlazu, koliko god možeš vidjeti a da ne uđeš drugima u tijelo i dušu, sudeći iz perspektive bliskog promatrača tj. dobrog prijatelja - može se živjeti miran i sretan i ispunjen i voljen život i bez djece. Nije istina ono kad vam kažu "nikad se to ne zaboravlja/želja je uvijek tu itd.". Ima parova koji nastave dalje, izmisle nove aktivnosti, dožive drugu mladost, najedanput im se otovri i prostor i vrijeme za nešto skroz drugo, za neke druge interese koji ih ispunjavaju, a istoovremeno su u bliskoj i toploj vezi sa svojom okolinom. Sretno svima!
Ina33 hvala ti... vjerojatno sam ja, kad sam tražila, otvorila nekakav stari zakon, a nisam obratila pozornost na izmjene i dopune...jooooj, znam sve o CZSS jer sam proteklih 10 g.s njima svakodnevno poslovno surađivala no kako smo MM i ja složni u tome da nećemo ići u posvajanje, to je to.... o donaciji JS ni ne razmišljam, jer imam svoje
Super, Sandra1971, zvučiš kao ti moji. Sretno i sve najbolje
ina33Hvala ti
Sandra1971, ova tvoja rečenica "ja sam u glavi već "izašla" a ožujak i lipanj ću odraditi na VV, ali se ne nadam..." je prije par godina bila i moja. Super je osjećaj kad "sigurno" odustaješ, a trebaš odraditi još jedan-dva postupka. Na taj sam način i sama lako odustala. Ali kada ti postupci nisu bili uspješni, e onda mi to odustajanje više nije bilo po volji. I još uvijek nemam snage izaći...
Želim ti sretan ožujak ili lipanj!
tiki_a ja sam tek tri puta bila gore.... ali, tad punim 42. i tako smo se dogovorili...još ta 2 puta i gotovo...da smo se barem ranije sreli i oženili...ali nismo i sretni smo skupa, kako god bilo
Čitam sve ovo i apsolutno sve razumijem. Sada smo opet u postupku koji sam jako dugo odgađala jer se više nisam osjećala za to. Sve me to iritira, da sam mjesec dana out za sve mimo toga; za fizičke aktivnosti, da ne mogu nigdje otići jer su mi svaki drugi dan folikulometrije u 100 km udaljenom gradu, da loše reagiram na terapiju (ne u smislu folikula i oocita, već to što ne spavam kad sam pod lijekovima, što me užasno boli glava TJEDNIMA, što mi je mučno, što me boli trbuh, što sam sva napuhnuta i mrzovoljna). A da ne pričam o tome da nisam mijenjala posao 7 (SEDAM) godina jer sam čekala da se desi beba, da pregrmim još samo ovaj ili onaj postupak da odem na bolovanje jer sada kad imam stalan posao, to je to, ne? Mora se desiti...Sada sve više mislim da je bila greška što sam uopće išla i u ovaj postupak i od srca se nadam da će biti posljednji. Bez ikakve goričine, bad feelings ili patetike.
Dosta mi je. I to ne kažem zato da mi netko razuvjerava "ma joj, sad kad se najmanje nadaš, vidjet ćeš..." Boli me briga za takve komentare i ne želim ih slušati jer su mi smiješni i nepotrebni.
Najžešći komentar koji sam dobila od jedne prijateljice je (kada me pitala kakvi su nam planovi za dalje i koja je i sama sve to isto prošla): "Ja bih se ubila da nemam djece." E pa stara moja, hvala!
Kada sam joj rekla da imamo određeni broj pokušaja koji ćemo proći i da ne namjeravamo posvajati, bila je jako neugodno iznenađena. Kvarim joj prosjek, njen savršen život iz kataloga gdje svaki par imam barem dvoje. Osuđuje me i - osjećam u zadnje vrijeme - izbjegava.
Žena je ženi - vučica.
MAlo sam zabrijala, ali eto, neka smo mi zdrave i živjele mi sve vi!
slažem se sa svime što si napisala i želim ti puno sreće i dobrih vibracija što god odlučila
The Margot razumijem te u potpunost i nemam riječi koje bi imale smisla da ti sad uputim. Nalazim se u istom bunilu (već jako dugo).
Možda lijepo i toplo vrijeme donese nešto novo.......
xxx
Tvoj potpis mi sve govori, ja sam na pola tvojeg puta, ali već mi je puna kapa.The Margot razumijem te u potpunost i nemam riječi koje bi imale smisla da ti sad uputim. Nalazim se u istom bunilu (već jako dugo).
Možda lijepo i toplo vrijeme donese nešto novo.......
Živjela ti meni!
Ajme meni, The Margot, koji komentar tvoje prijateljice, što reći na to nego - have a nice life i bok. Živjeli svi!
Nakon više godina otkako sam čitala postove s foruma potpomognuta odlučila sam se ponovno javiti. Sigurna sam da ovdje ne piše nitko tko se pomirio sa činjenicom da više neće biti roditelj.Ja sam odustala pisati jer mi je bilo već preteško nositi se s neuspjesima.Lakše mi je bilo nikome ne govoriti ništa o novim pokušajima potpomognute oplodnje. Nakon sedam godina braka i toliko neuspješnih pokušaja IVF-ova da sam ih prestala brojiti,desila mi se prirodno trudnoća.Previše sam se bojala da ću i tu trudnoću izgubiti da čak ni tada nisam napisala ništa o tome na ovome forumu.
Sada kada je prošlo dvije godine od rođenja djeteta nalazim se pred istim pitanjem kao prije nekoliko godina.Želim još jedno dijete ali šanse da se desi prirodno su sada još i manje budući je moj suprug u međuvremenu operirao tumor testisa i išao na kemoterapiju.A tu su i moje godine i s tim vezana loša statistika i niz neuspješnih postupaka iza mene.Imam jedno dijete,živo i zdravo ali ja i dalje mislim da bi bilo lijepo da dijete dobije brata ili sestru.Pitam se imam li snage za nove postupke a s druge strane nisam sigurna da sam se pomirila sa činjenicom da više neću roditi .Eto ,želim samo reći da svi mi koji pišemo na ovome forumu ustavari nismo prestali željeti dijete samo cijela ta borba je ponekad preteška da bi i sami sebi priznali što smo sve prošli i doživjeli na tom putu.Treba zaboraviti sve loše i krenuti dalje bez obzira jesmo li odustali od MPO postupaka ili ne. Sve ovo je lako reći ali puno je teže provesti u stvarnosti jer sigurna sam da me niti jedan poslovni neuspjeh nikad neće toliko rastužiti kao ovaj drugi.
Jučer sam nešto napisala na ovu temu ali eto nije objavljeno .Ukratko sve ono što su doživili parovi koji su bili u više od tri neuspješna postupka zaredom teško da se može opisati riječima.Takvi parovi nesvjesno ili svjesno osjećaju da možda nikad neće biti roditelji.Ja spadam u jedan takav par.Moj muž i ja smo proživjeli sedam godina braka i poprilično neuspješnih postupaka da sam rekla da ih više neću brojati, povremeno sam odustajala pa opet nastavljala.Nisam išla na putovanja koja sam planirala jer sam rekla od tih novaca mogu ići na još jedan postupak i tako su godine prolazile.I taman kad sam odlučila da ću ponovno pokušati još jedanput desilo se ono što svi na ovome forumu nazivaju čudom ali je većini ljudi oko nas najnormalnija stvarstala sam trudna prirodnim putem.Nisam to objavila na ovom forumu iako sam dugo pratila sve postove na njemu jer sam se bojala još jednog neuspjeha.Sada kada su prošle dvije godine od rođenja našeg djeteta ali i dvije godine otkako je moj muž operirao karcinom testisa i prošao kemoterapije pitam se da li da nastavim ponovno s postupcima ili da se pomirim s činjenicom da sam ipak majka jednog zdravog i veselog djeteta.I čini mi se dok ovo pišem da ću ipak nastaviti ići u postupke iako statistika govori da ne bi trebala budući sam iznad četrdeset,idem sa smrznutim spermićima ,iza mene je niz neuspješnih postupaka ali želja je jača od pameti i tako je uvijek bilo.....
Mara33 kreni odmah... nemoj se premišljati... ja sam krenula prošle godine i nismo uspjeli do sada....na ljeto punim 42 i više niti jedna klinika (osim privatno) nas ne prima...
Ja te uvjeravam da nije - evo, ja sam ta. Pišeš tj. ja osobno pišem i zato jer ti je to poglavlje važno, jer želiš pomoći nekome koje na sličnim raskrižjima, dati drugome ruku. Osim toga, ima nešto i u poslovici "pomažeći drugima, pomažemo sebi".
Nedavno sam prošla jednu operaciju u lokalnoj anesteziji (nevezano za ginekologiju) i sestre su me, da bi me utješile i skrenule mi misli, pitale (a to su ona ista pitanja kao kada djecu, kad im vade krv, pitaju "ideš li u vrtić/imaš li bracu ili seku", pa da im skrenu pažnju dok ide igla), pitale kao ziheraško pitanje "imate li kikića". I u tom trenu mi je došla velika sućut i ljubav za sve svoje fellow-supatnice i supatnike, znane i neznane, jer to pitanje bi bilo za njih dodatno opterećenje, ne ugodna distrakcija. A puka sreća nas dijeli, meni je doslovno ispalo ovako, nekome neće ispast tako.
Jednostavno, neplodnost nije dio (ako je iole trajala) koji ćeš sa sebe sknuti i prebrisat, kao što nije mjesto rođenja ili bilo što formativno.
Dok god misliš da imaš nešto dati toj grupi kojoj pripadaš, tu si. Jer tu pripadaš - nije se sad činjenica neplodnosti prebrisala slučajnošću da ti je IVF uspio. Pogotovo ako je dugo trajalo, i ako se iza toga nisu, kao što se to zna, redale prirodne trudnoće, pa si možda skloniji misliti da je neplodnost jedna tvoja bolna faza, a ne tvoje trajno obilježje.
Sretno u borbi za bebu 2, ne časi časa, bez obzira na obzire, ako imaš snage za tu borbu!
Posljednje uređivanje od ina33 : 29.03.2013. at 13:31
ina
cure
Ja pišem. Jesam čudna zbog toga?
Ina - koje divne riječi. Osjećam ih svaki dan, pogotovo kad vidim poznanike koji su u braku već x godina, nemaju djece, kad ih sretnem u šetnji s mojoj djecom tužno spuste pogled kao što sam i ja spuštala dugo dok sam bila u njihovim cipelama. Ne pitam, ne pričam, pozdravim i znam da im je tako najbezbolnije. Bar je meni bilo.
I čitam ovaj topic, jer se često nađem u maštanju neke buduće trudnoće, možda s jednom bebom u buši, možda uz uspješno dojenje i više iskustva. Pa samu sebe utišam, jer znam da nemam snage za novi postupak, znam da nemam onu snagu i hrabrost koju sam imala prije svoje djece. I znam da će mi neplodnost uvijek ostati u svakoj molekuli tijela, to ni meni nije faza - to je moje trajno obilježje.
I boli me što znam da više neće rasti život u meni, bar ne jednostavno, ne bez suza. Pa kažem da je to - to.
Drago mi je da ima i onih koji pišu ovdje a ipak su svjesni činjenice da neće biti biološki roditelji.Puno puta sam postavila pitanje sebi- ali zašto mi je toliko važno biti roditelj.Mislim da je odgovor taj da dio ili cijelu sebe želim dati drugome a ipak to je najlakše ako imaš dijete jer dijete je osoba koja vrlo lako upija i uči sve od tebe. Sve mi na ovome forumu imamo isti problem koji nas na neki način veže ali su nam karakteri različiti.
Ina33 obzirom na broj postova koji je poslala na ovomo forumu ispunja roditeljsku ulogu ali to čini u virtualnom svijetu.Tako da smo na kraju kada se sve zbroji ipak svi isti a to je da svi želimo dati drugome sebe i na taj način ispuniti svoju roditeljsku ulogu.
iza mene je još jedan neuspjeli pokušaj, 6 godina borbe i ništa, već smo bili i odustali i onda opet ajmo još jednom, još jednom ćemo i probati, više mi nije bitno biti biološki roditelj, mi smo prije jedno 2,5 godine predali i za posvojenje, ne mora biti beba, ne nadam se tome, neko dijete predškolske dobi i ništa, kao da nam jednostavno nije suđeno, čak smo bili rekli ako nas pozovu za posvojenje, nećemo više ni ići na oplodnju, svako se bori na svoj način i na žalost ima nas puno
Ja pišem. Jesam čudna zbog toga?
ina33, majalina
Uf , ja sam se osjećala kao ispljuvak nakon odbijanja s obzirom da sam navršila 42., bila sam užasno ljuta, razočarana ,povrijeđena, jadna, jednom riječju propao mi cijeli svijet.A zbog čega , hm vrlo jednostavno.Ganjala sam karijeru koja je na kraju krajeva propala, hvala Bogu
Na sve to sam i vrlo emotivna osoba pa me i samo ponašanje medicinskog osoblja dovelo u sadašnje stanje u kojem se nalazim a to je da sam osjetila da lebdim od olakšanja da ne moram više gledat bijele kute.
Sada me čekaju još jedne konzultacije i lagano mi se bljucka od same pomisli da moram ići.
Ne znam kako bih to objasnila, nije da ne želim još jednom pokušati ali voljela bih da ne moram , ne znam da li me razumijete?
Zapravo voljela bih da znam da me na tim konzultacijama čeka normalna osoba, dobar dijagnostičar a ne sve ovo kaj sam do sada proživjela.
Ne bih sve ovo skupa nazvala odustajanjem jer opet ne odustajem, nego sagledavajući stvari koje su se dogodile u tako kratkom vremenu prije bih to nazvala puna kapa svega.
Naravno nisam odustala od toga da jednog dana postanem majkom, dapaće to bi me pomladilo barem još 10-ak godina, a gdje bi mi onda bio kraj
Ne znam, možda se neka od vas nađe u mojim razmišljanjima.
Zapravo ja nikada ne odustajem nego se volim maknuti od onoga kaj mi stvara dodatni pritisak (sve gledano kroz novac), do sada sam živjela bez djece ali vjerujte mi oko sebe nalazim toliku dijecu koju mogu voljeti čak i onu odraslu, a i sebe volim jer sam i ja dijete i nikada to neću prestati biti.
Volim vas sve skupa jer smo snažne
masal
Masal, jako mi je žao zbog gubitka bebice. Super si opisala svoje osjećaje, sjećam se točno sebe i osjećaja "I konje ubijaju zar ne" i osjećaja užasnog opterećenja da mi ljudi u bijelom kroje život (a nije bilo vezano ni sa kakvom parom, više s tadašnjem "mantrom VV-a" "svi ćete vi uspjeti, nije bitno kada" (a meni je bilo bitno i činilo mi se da ću najproduktivnije godine života ostavit tamo u tom hodniku, a svaki dan mi se činio kao Dan svizsca - ono.... zarobljena u vremenu, uvijek isto, beskrajne folikulometrije, beskrajne žene, beskrajni postupci). I isto sam... na kraju dana, razvila neku ljubav prema sebi... Moje osobno rješenje bilo je maknut se sVV-a jer me taj hodnik totalno komirao, u mom slučaju je to značilo plaćanje i to da mogu prilagoditi postupak svom životu, a ne stalno držat život "na laganoj vatrici" ovisno o tome hoće li dr. reći "dođite mi idući mjeseci, ili dođite mi za 2". Dugo mi je uopće trebalo, sigurno i preko 5 godina, da se mogu provozat Petrovom i približit VV-u čisto slučajno, a bez automatskog grča u želucu, osjećaj mi je bio bijega iz zatvora... ko što mi je dolazak na drugu kliniku bio osjećaj dolaska doma. Ti moraš naći svoj put, ma gdje te god odveo, a nekako mi se iz tvog posta čini da nije nužno vezan za MPO. Sretno!
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.04.2013. at 08:01
Cure, slučajno sam našla knjigu koja bi mogla biti korisna http://freepsychotherapybooks.org/pr...ver-a-lifetime
Free download.
Nisam čitala, ne znam detalje...
Mislim da nisam dosada pisala ovdje no eto i ja polako razrađujem našu strategiju izlaska.
Nakon zadnjeg postupka razumijem što znači kada ti više ništa nije važno, kada ne gledaš na druge, razumijem da nekada nađemo izlaz ili u ludilu ili u smrti.
Prvo sam plakala, tihim dugim suzama. Kada sam se smirila psihički, slomilo me tijelo. Prvo sam imala napad panike a nakon toga skoro da nema kosti na tijelu koje me ne bole. No dobro da je tako, malo sam imala vremena ušutiti. Nisu me više sumanuto salijetale misli "o zašto, zašto..." već kako udahnuti, kako se pomaknuti, kako spavati. Vratila sam se osnovama i osjećam se kao pacijent koji nakon moždanog uči sve iznova.
S mužem sam dogovorila da ćemo ozbiljno porazgovarati o granicama do kojih idemo, otići ćemo na neki izlet daleko od grada i odlučiti. A onda ću izbrisati potpis, jer ne želim gledati više sve te postupke, brojati ih koliko ih je, i od kada, gdje i kako! A za početak pročitati ovu temu i virtualno zagrliti sve kojima je ovo tema od osobnog interesa.
Teddy, nisi čudna, ali ja valjda jesam. Nisam odustala, a za postupak nemam snage. Godine ne smijem više spomenuti :D...i još tu i tamo nešto napišem na forumu što baš nikome nije od koristi.Ja pišem. Jesam čudna zbog toga?
Draga linalena, sad vidim u tvom potpisu da je postupak iza tebe. Tako dobri zameci i ništa. Jako mi je žao. Želim ti brzi oporavak, pazi na sebe... I nadam se da ćete tm i ti uspjeti nešto dogovoriti jer poslije bude lakše.
Linalena, zagrljaj!
linalena, tiki_a
evo mene opet.... sad stvarno mogu stalno biti ovdje... a ne mogu reći da se nisam nadala, koliko me bilo strah neuspjeha, toliko sam negdje u dnu srca molila i Boga i doktora da uspijemo....ali propao je i zadnji pokušaj na VV.... sad me jedino može spasiti to što nemamo nikakvu dijagnozu pa da se čudo dogodi i pogodi nas prirodna trudnoća
Draga Sandra želim ti to od srcaevo mene opet.... sad stvarno mogu stalno biti ovdje... a ne mogu reći da se nisam nadala, koliko me bilo strah neuspjeha, toliko sam negdje u dnu srca molila i Boga i doktora da uspijemo....ali propao je i zadnji pokušaj na VV.... sad me jedino može spasiti to što nemamo nikakvu dijagnozu pa da se čudo dogodi i pogodi nas prirodna trudnoća
Čvrsto odlučim da neću pokušati opet i još čvršće uvidim da nema šanse da je jače od mene.Iako imamo L sad me opet toliko da pokušam ali moram sve pretrage ponovo jer su prosle stare
Laky....pa nema te 10000 g!! Ajde daj, moraš ti malo ostaviti svoju pistolu i L podariti još bracu ili seku
puno se tog izdogađalo lošeg tako da skupljam snaguLaky....pa nema te 10000 g!! Ajde daj, moraš ti malo ostaviti svoju pistolu i L podariti još bracu ili seku
Potpisujem i samo bi nadoldala da mi je drago da postoje isti ljudi s istim osječajem za život,iako ja sa godinama mogu još barem 9 godina ne želim svoj život provest na ginekološkom stolu...jer postoji i drugi svijet tamo vani!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
