Suosjecam se frustriranoscu prema ljudima koji vide samo svoj put i svoje probleme koji su obicno najveci na svijetu. Takodjer nazalost jako dobro znam te izjave "dat ce bog", "samo nemojte odustati" dok ja samo grizem usnicu da ne puknem.

Nazalost svi mi ponekad pokleknemo i osjecamo se kao najjadniji na svijetu i pitamo se zasto bas nama. I cesto se pitam da li mi je ova nesreca trebala uz sve ostale nesrece u zivotu, ali sve je to lutrija i na kraju krajeva, kome bi drugome to pozeljeli? Covjek treba otvoriti oci i srce i vidjet ce i cuti price o puno vecim nesrecama. Jako puno ljudi dijeli nasu sudbinu, a da ne velim koliko ljudi na svijetu jos i gore prolazi. Ne treba nista vagati ali niti ocajavati, treba suosjecati, ponekad pustiti suzu i onda ustati i odabrati svoj put.

Jedini razlog zasto i danas nalazim razlog da se nasmijem i budem sretna je sto sam od malena naucila prihvatiti cinjenicu da ce me u zivotu velike stvari ciniti nesretnom, a male sretnom.

Ja bih svakom supatniku htjela reci samo jedno, ne odustajte od SVOJE SRECE, sto god ona bila, makar se nalazila samo u nekoj jednostavnoj stvari kao sto je setnja po suncanom danu. Jer kada ste vi sretni, sretna je barem jos jedna osoba pored vas. Probajte, ako ne ide danas, ici ce sutra.