Vidi, nema baš nekih specijaliziranih stručnjaka, ali dobar psiholog može pomoći (i to košta... tipa 250 kn termin, za državno ne znam, mislim da u Zagrebu čak i funkcionira da relativno brzo možeš dobiti psiho pomoć, ne pri bolnicima, nego mislim pri nekim institutcijama za mentalno zdravlje, proguglaj).kakadu prvotno napisa
Sad, kad sam jednom nogom van, i aktivno se mirim sa činjenicama, naginjem razgovoru s nekim "stručnijim" koji bi mi mogao možda olakšati odustajanje od cijele priče i tranziciju u pomireni život bez djece. Ipak sam dugo vremena zapela u začaranom krugu ciklusa, tempiranja, zbrajanja, isčekivanja, nadanja i razočaranja, da mi se čini da sam malo i zaboravila živjeti..
He, možda nije ni taj biološki sat toliko grozan, ako si već primorana odustat barem bude "na vrijeme" pa da još stigneš otkrit novi/stari hobi, investirat u nešto što ta veseli i slično.
Da, teško je živjeti u centrifugi jer si u puno svijesti (nakon par neuspjeha) da radiš sizifov posao - ulažeš ekstremene napore i sredstava, a nitko ne garantira uspjeh i utoliko je taj trud specifičan - drugdje ipak znaš da možeš svojim trudom ipak utjecati na rezultat - dobro radiš posao pa postaješ stručnjak, dobro učiš nešto pa položiš, a ovdje nema nagrade što si bioi dobar učenik, uspjeh se dijeli randomly. A da ne govorimo, kao što je meni rekla prijateljica koja živi hepi life i koja je odustala - kakva je to poruka sebi svaki mjesec - minus, minus, minus. Ja sam u razdobljima IVF-a nastojala svjesno (imali smo te mogućnosti tada) ubacivati neke lijepe doživljaje u "IVF sendviče" pa je bilo IVF - putovanje - IVF - putovanje. Davno sam bila prestala s ikakvim naležavanjem nakon IVF-a, otkako su nas u Mariboru educirali da je to besmisleno, i to mi je olakšalo.
Sretno, u svemu!
 |
|||
Odgovori s citatom