eh..
hvala vam još jednom na pričama.

Nažalost posvajanje i donorstvo nam nisu opcije.. u anonimnosti foruma mogu si priuštit pa reći na glas i ne tako plemenitu istinu, naša želja za djecom se javila kad smo oboje zaključili da nam je to - to. Nisam prije nego što sam njega upoznala (naravno, kad se to zaozbiljilo) imala razvijene majčinske impulse i nisam jedna od onih koje su oduvijek htjele djecu. Sa te strane imam i mali guilt kada čitam priče žena (parova) koje ne mogu a to su uvijek htjele, jer eto ja nisam dok nisam odlučila i onda se osjećam kao da na neki način nemam pravo na "bol i žal".
Istina, svog MM sam upoznala sa 33, moguće da je i moj biološki sat počeo zvoniti pa se sve poklopilo.

No, kako god, i dalje se više raskmečim na psića nego na nepoznatu bebu u kolicima. Ali želja za mixom njega i mene je prisutna i dalje, samo sada se i mirim sa realnošću.

Našla sam se podosta i u ininoj priči - i ja sam u neku ruku pesimist, odnosno ne mislim da će sve biti dobro i sretno jer "mora" i jer "nema odustajanja" i "kad se najmanje nadaš". Bilo bi mi vjerojatno lakše kroz život da sam drukčijeg karaktera, da nisam uvijek waiting for the other shoe to drop. I tako je bilo i u svakom postupku, kombinacija nadanja i očekivanja neuspjeha. Obrambeni mehanizam da se amortizira udarac kad bude negativan ishod, jer, zašto bi meni bio pozitivan sad, kad nije dosad.

Muž je kao Lili, optimista do bola i uvijek šeće sa rozim naočalama. Njegov stav je da ne možemo u većini situacija utjecati na ishod i on će biti kakav će biti, pa je bolje onda odabrati biti pozitivan nego očekivati najgore i biti u strahu oko ishoda.
Mislim da je njegov put bolji, sretniji za njega, al štaš kad se ja ne uspijevam prešaltati. Meni je uvijek taj what if nad glavom. I često se mislim, da i opet ostanem trudna jel bi uspjela to psihički izdržati, koliko bi me jeo taj strah da opet ne dođe do spontanog, da ne bude mrtvođenje, da ne umre u kolijevci.. Mislim da bi kao i ina, teško mogla povjerovati da će evo sad baš bit sve fine i dandy, ko da se ovi neuspjesi nisu događali.

Možda će mi to odustajanje doći kao neki saving grace..

Ono što je najviše obilježilo moj dosadašnji put i za čime žalim dijelom, a opet i ne, jer tada nisam bila u stanju drukčije reagirati, je gubitak nekih prijateljstava. Mi kao par smo ostali skupa i ovo nas je okrenulo još više jedan drugom. No taman oko tog mog spontanog i u početku mog MPO puta se zaredalo par trudnoća kod mojih priateljica i u bližoj rodbini u njihovim kasnim tridesetima 35-40. Što je značilo da je svaka naša komunikacija uključivala njihovu djecu, fotke njihove djece, fotke sretnih obitelji, itd, itd.
Nije mi na ponos kao čovjeku, ali meni je to tada bila samo sol na ranu. Čekam betu i očekujem kako će biti negativna, a ona mi šalje slike svojih blizanaca.. Ovo je više za temu "gdje neplodnost boli" nego ovdje, no, jedini obrambeni mehanizam koji sam imala je bilo smanjenje interakcije što je na kraju dovelo do potpunog gubitka kontakta...

Gledajući unazad jako sam se zatvorila u sebe, u nas, u taj cilj, koji je iz želje za našim djetetom koje će sličiti na nas prešao u nekakvu misiju.. Uopće ne znam to verbalizirati, al kao da je želja za djetetom postala želja za ispunjenjem - jedino tako ću moći reći da sam živila smisleno. Isto me opralo da sam u svojim 30tim na kraju životnog puta, ono kao one neke mušice koje žive jedan dan.. razmnože se i odma umru nakon toga. Tako je i meni bilo - koji je smisao života nakon reproduktivnog staža.

Ma užas jedan, sad kad samu sebe čitam Komotno mogu u klub PTSPovki

Mislim i dalje sam tu, još nisam izašla. Al pesimist tj bolje informirani realist u meni se već praktički pomirio da je gotovo...