mi smo prvo htjeli državni vrtić i ono što smo dobili bilo je ajme majko (već sam o tome negdje pisala). ovaj vrtić u koji sada ide, kod časnih, nam se na kraju svidio najviše i nismo nikad požalili. ne pada na koljena na isuseka, ne idemo u crkvu, nije nas niko niti pitao prilikom upisa... osim toga, između dvije opcije u našem slučaju, da se nauči pomoliti prije jela u vrtiću i da sam sigurna da mi je dijete dobro zbrinuto tih 8 sati dok šljakam, ili da se mislim je li se ubola na špricu i je li možda izišla kroz razbijenu ogradu na ulicu... nisam se puno mislila
osim toga, ravnateljica našeg vrtića je jedna mlada i entuzijastična, obrazovana i informirana časna sestra, koja voli čitat rodin portal, tako da nije baš sve crno-bijelo