Kako su izvadili bebu Jazu iz maminog trbuha
Evo da i ja ispričam kako se moja bebica. Neke od vas znaju kako je moja beba komotno zakasnila punih 14 dana - a nismo pogriješili u računu sigurno. Vjerujte, pouzdano znamo kad je bila ovulacija, prvi pozitivni test bio je 13 dana nakon te ovulacije... uglavnom moja je bebica lijena i prenešena bebica.
Kada me je ginić pregledao u tjednu termina bio je malo začuđen stanjem stvari - posve zatvoreno ušće, posteljica ko grom..., a i skeptičan da će se beba uskoro roditi. Nama su naravno potonule sve lađe. Nakon par dana ponovno je bio skeptičan, ali nas i uputio da krenemo u Rijeku gdje smo se nadali porodu u vodi.
Uzeli smo lijepi apartman u Voloskom, šetali se, padali u krize, zatim izazivali porod prirodnim metodama, šetali se miljama, brijali o svemu i svačemu, tu i tamo se dobro zabavljali... i tako tjedan dana. Nakon što me dr. Sindik pregledao, zaključio je da od otvaranja ništa, ali i da me moraju hospitalizirati radi nadzora bebinoga stanja.
U sobi sam bila s dvije suludo zabavne i drage curke, u sličnoj poziciji kao ja, pa smo vrijeme provodile u brutalnoj zajebanciji, plesu, trčkaranju niz stepenice, u šetnjama... bio je to sigurno veličanstven prizor - nas dvije u desetom mjesecu trudnoće u hajci i u sexy pokretima zdjelice uz glazbu Toma Jonesa. LOL.
Treća se mučila u bolnim trudovima izazvanim gelom. Nakon valjda dva dana rodila je carskim... dr. Sindik joj je rekao da nije pripremljena za porod. MIslila sam - možda ona fakat nije... ali ja sam se spremila... Ali ispalo je da je moguće da gel izazove takav kuršlus. Ni mene ni nju nitko nije na to upozorio.
Svakodnevne vizite svodile su se već na pomalo komičan razgovor - uvijek isti - kako ste, jel vas nešto boli. A ja nikad bolje. I ništa me ne boli. Bebica je bila super, posteljica još uvijek u dobrom stanju, voda bistra...
Žene koje prenesu i leže na patologiji trudnoće zabavu i smisao života u bolničkoj rutini vide u svakodnevnim ctg-ovima i slušanju bebe trubicama. Ostalo vrijeme nastojiš negdje pobjeć - u restoran jer hrana je bila ko za Hallerove svinje (dr. Haller je upravitelj divne riječke bolnice i molim da ovo ne shvati osobno, samo zgodno zvuči), u kafić, po neki časopis, u hajku gradom ili tako nešto.
I tako s trbušinom do zuba čekaš i čekaš i čekaš svoju bebu, čekaš porod koji si toliko željela ostvariti - a ono ništa. U jednom trenu više nisam mogla zamisliti da će se bebica roditi.
A onda je isteklo puna dva tjedna prenošenosti i objasnili su mi da je vrijeme za indukciju gelom. Uvečer - klistir, brijanje i gladovanje do daljnjeg. Odurna iskustva, moram li reći? Ali klistir mi je bio bolji od brijanja staromodnom britvom.
Točno u ponoć mladi se ginić nekako čudio zašto su odlučili staviti mi gel na posve zatvoreno ušće. Proces je bio kratak i bolan. Kad se u to uključilo pečenje od gela, iritacija zbog dobrog starog raščepljivanja ušća ginićevim rukama i nekim glupim bolovima koji su odmah počeli u području oko jajnika i vagine - dobijete osjećaj ko da ste silovani.
I tako cijelu noć - bol, osjećaj poniženja zbog bolnog raščepljivanja cervixa - nitko ne priča o tom postupku, a ja se pitam je li to pokušaj indukcije poroda i da li bi se i taj postupak mogao odbiti. Jer jako je bolan, neugodan i ponižavajuć.
Zvala sam mm da dođe čim prije ujutro jer bilo mi je fakat gadno. Jaki i neprestalni bolovi šorali su me, ali bez ikakvog smisla i bez ikakvog efekta na otvaranje ili smekšavanje cerviksa. Na ctg-u se uopće nisu pokazivali jer su očito bili locirani u dnu zdjelice.
U podne, već gladnoj, iscrpljenoj i s debelim osjećajem silovanosti uvalili su mi drugi gel. Bolovi su se nastavili, bez ikakvog efekta na proces porođaja.
MM i ja smo razgovarali s mojom mamom - i seka i ja smo prenesene, danima inducirane, a zatim rođene uz pomoć svih mogućih nasilnih metoda guranja djeteta iz utrobe. Uz miljon šavova i prestravljenu majku. Nešto mi je govorilo da bi Jazo trebao još malo ostati u trbuhu, ali nisam imala hrabrosti to izreći. Sada znam da sam trebala.
Uglavnom, mm i ja smo se dogovorili da odbijamo ovu indukciju - jer osim groznih bolova koji su me već iscrpili, počela me mučiti i glad i ljutnja i svašta i znala sam da ako ovo potraje (a uz posve zatvoren cerviks imalo je izgleda da potraje) neću imati snage za porod i vjerovatno ću završiti isječena ko faširano meso - ili na carskom.
Odbili smo indukciju uz razumijevanje dr. Prodana, divnog doktora, ali i poprilično bahat nastup dr. Sindika. I ja sam dobila etiketu nespremnosti na porod, upozorenje da neka ne dišem kako dišem jer to sigurno tako ne boli, zatim vrlo nasilan pregled za vrijeme kojeg sam počela plakati. Od bola, nevjerice i poniženja. Uz par standardnih - a ako umrete ja ću biti kriv, dr. Sindik je pokušao olakšati mi odluku i potaknuti mirnoću koja će olakšati proces poroda, ja sam zalupila vrata i otišla u sobu, a mm je s njim ostao razgovarati. Naš prijatelj ginekolog rekao je da je uz moju anamnezu šansa za vaginalni porod vrlo mala i da smo dobro odlučili.
Ipak, mora se priznati - bez previše rasprave odluka je bila na nama. Sve prije tog incidenta i sve poslije čista je pjesma - riječko je rodilište na razini skupe privatne klinike, svaka čast. Sestra Silvana, sestre na svim odjelima, anesteziologinja, dr. Frančišković koji me operirao - sve za deset.
Uz suze jer mm neće dočekati našeg sina i prvi sustret s njime nećemo podijeliti otpravljena sam u operacionu salu, slušala sam rezanje svoga tkiva uz spinalnu anesteziju - UŽAS i pitala se jesam li možda ipak trebala uzeti totalnu anesteziju. Anesteziologinja je vidjela moj strah i užas i fino me zapričavala - hvala joj.
Ali kada su rekli - gledajte u reflektor i vidjet ćete kako izlazi beba znala sam da sam dobro odlučila. Nisam puno vidjela, ali krenule su suze, čula sam njegov glasić, a kada su mi ga donijeli nisam mogla vjerovati kako je divan i kako sam sretna. Šivanje je prošlo u trenu, a ja sam samo mislila o svom divnom sinčiću, s apgarom 10/10. Izgledao je zrelo, lijepo je gledao, bio čupave mokre kose, taman kao tata i nekako je bio ozbiljan.
Kad su mi ga donijeli u šok sobu, pričala sam mu besmislice i htjela sam ga dojiti, ali mi nisu dozvolili. NIsam se borila... ne znam, nekako sam vjerovala osoblju da će sve učiniti kako je najbolje za njega. Možda sam trebala. Taj osjećaj, njegov miris, njegov divni pogled nikada neću zaboraviti.
U šok sobi sam ko opsjednuta zurila u sat i brojala kad će proći 24 sata da konačno odem u apartman i tamo budem s mm i našim sinčićem. MM je došao na 10-min posjet i ispričao kako je vidio i poljubio našeg sina. Oboje smo pustili suzu. Carski je odvratan. Kmečala sam da mi daju injekciju voltarena i krepavala od napora kad je fizijatrica došla po mene da ustanem i prohodam malo.
U apartmanu nam je bilo super - kad su donijeli našeg malog Jazu. Spavao je i bio prekrasan. Kad je htio jesti rekao je ME, a zatim si probao ugurati prst u otvoreno oko. Od tog trena sve je bilo smiješno, ali ja si nisam mogla dopustiti smijeh zbog bola u rani. MM i ja smo izbjegavali pogled jer smo bili u nekoj euforiji i ja sam stalno bila na rubu da prasnem u smijeh - sve dok me nije sašila glavobolja, nuspojava spinalne. Užas je trajao par dana, a zatim sam ja počela plakati od užasa, ali i od ganutosti - NAŠ SIN, PLOD NAŠE LJUBAVI i to - i kao da sam isplakala sve kemikalije, neravnoteže tlakova i svega i probudila se svježa.
Malecki je bio pospan - budio se svaka četiri sata, ali je odmah cicao kao krokodilčić i za dva dana vratio i prebacio porođajnu težinu. MM je stalno bio s nama, ja sam ga dojila, mm podrigivao. Naša mala happy family je otišla doma nakon sedam dana, oduševljena bolnicom, sestrama, svim odjelima, ali najviše našim predivnim sinčićem i od onda se ja rapidno oporavljam, mali raste ko iz vode, osim bola u bradavicama nismo imali nikakvih problema, ma idila.
Sada, dva i pol mjeseca nakon svega malecki spava po 7-8 sati noću, fino papa, pretežno je veseo i igra se, ili spava, komunicira s nama, a ja vježbam, već sam trčala, stanem u svu odjeću od prije trudnoće, nemam nikakvih tragova trudnoće (osim malo slabijih gornjih trbušnjaka, rane od reza u području pubičnih dlačica i linee negre... e i još nešto - jednu usku haljinu ne mogu zakopčati jer su mi se očito rebra proširila i nisu došla nazad :hihihihi: )... e da - i šorala me postporođajna euforija. To je dobro. Skoro ko droga koju dobiješ nakon carskog u venu.
Čiča miča gotova je priča.
Velikim dijelom sretan ishod poroda i ugodno roditeljstvo mogu zahvaliti ovom forumu, aktivistima RODE koji su nas potaknuli da se obrazujemo o porodu i dojenju i predivnom osoblju riječke bolnice. I dr. Sindiku opraštamo - nije on loš, samo ima zericu mnogo mačo pristup kojem u rađaoni, mislim, ipak nije mjesto. Al mlad je - stigne naučit...
ps Obzirom na carski osjećam neki gubitak, neodređenu bol i osjećaj da nisam trudnoću dovela do kraja. ČUdno je to. Ali o tom potom... nadam se da ću drugi put roditi vaginalno...
 |
|||
Odgovori s citatom
Nije onako kako si zamisljala i kakvu smo ti mi svi zeljele ali ima isto tako sretan zavrsetak. Super si bila prije poroda i vidi se iz price da ti je tvoje znanje i sigurnost u sebe omogucilo da tvoj porod, pod tim uvjetima, prode sto manje traumaticno u sa pozitivnim duhom kroz cijeli period i kasnije.
Ifigenija prvotno napisa
