moje iskustvo s dvoje djeće (treći se tek treba pokazati):

triciklić-nula bodova kaj se vožnje tiče. uopće ga nisu vozili s pedalama, vožnja se svodila na to da ih ja guram ili vučem. ponekad bi se gurkali nogama, ali ništa vrijedno spomena, meni bezveze.

nakon toga prvi je dobio mali bicikl (16 cola) s pomoćnima, vozio je s pomoćnima jedno pola godine dok ih ja nisam skinula jerbo mi je dosadilo prevrtanje na svakoj rupi. odlučila ga naučiti voziti bic, to me koštalo dva tjedna trčanja s njim i bicom i onda je provozio. imao je 4 godine.

mala je s triciklića prešla na like a bike (fake), prvo su se gledali jedno godinu dana par puta je sjela gore i to je bilo to. od vožnje niš. kad sam ja već izgubila nadu ona se odlučila početi voziti, otprilike s 3 godine tek. vozala se na tome oko godinu dana i postala prava majstorica pa sam ju počela nagovarati da sjedne na pravi bic (onaj od 16 cola maloprije spomenut). tak sam ja nju nagovarala cijelu godinu, ona niš.
i malo prije 5 roćkasa odlučilo dijete da će vozit pravi bic. doslovno je sjela i počela vozit, bez pomoćnih, bez trčkaranja za njom bez ičega-fascinantno!
sad ima 7 i dobila je bic od 24 cola (visoka je), malo joj je visoki, ali vozi ko prava.

iz mog iskustva mislim da je like a bike odličan način za učenje vožnje bicikla. pomoćni su nama bili niškoristi.