Nekad mlada i luda, sad samo luda!

[andrejaaa]

Ja nekako vjerujem da su sve ove emocije zbog frustriranosti i toga što smo u biti nemoćne jer koliko god se mi trudile, pile ne znamtikakve vitamine, mirovale ili nemirovale krajnji rezultat je uvijek neizvjestan. Ne kažem da i svi ti hormoni nemaju utjecaja na ponašanje, ali zasigurno je frustriranost veći okidač.
Ja sam primjetila da sam živčana kad nisam u postupku, tad samo razmišljam kad ćemo opet. Kad krenemo onda sam puna pozitivne energije, mislim si to je to i ovaj put ćemo uspjeti, a tjedan dana nakon transfera se pretvorim u plačku i depresivca i uglavnom hodam po stanu s dekom oko ramena i razmrljanom maskarom(MM me zove koalica). zanimljivo je i da uvijek, ali uvijek kad sam ja u postupku onda mi neko iz obitelji ili kruga prijatelja ostane trudan(redovno dan ili par dana nakon što saznam za negativnu betu). I onda sam ljubomorna i tuga se produbi pa mrzim samu sebe zašto sam takva i zašto se ne mogu jednostavno radovati, a onda je polako vrijeme da počnem razmišljati o novom postupku.... i tako u krug

[darcy]

Ja isto mislim da možda lučiš malo previše određenih hormona. Ja sam takva točno 2 dana prije M, a bila sam takva i nakon missed ab. Ako onda nisam dobila otkaz, vjerojatno neću nikad.
Teško je gledati kako drugima ide sve po loju, ali i tebi će zasjati tvoje sunce. Jedna starija žena rekla je da kad joj tako pukne film, da počne brojati u sebi prije nego nešto grubo kaže, pa probaj to, ali u svakom slučaju odi da ti provjere hormone, možda ti mogu pomoći da dođu u ravnotežu, pa će ti onda biti lakše i raditi, a samim tim će ti biti lakše i zanijeti. Ja isto živim stalno bar za ona 2 tjedna mirovanja, kad mogu u miru razmišljati o tome bez da radim. Pa tko bi mogao mrtvo hladno iščekivati svoj postupak, kad se toliko tome nadamo, a onda kad ne uspije, onda ti opet do sljedećeg treba da dođeš k sebi.
Oni koji to ne prolaze teško da će te razumijeti, ali zato smo mi tu da ti budemo podrška, koji znamo dobro kako ti je. Drži se i neka ti tvoja beba bude najvažnija! Glavu gore, doći će kad se oni budu najmanje nadali!

[svijet]

Ja nekako vjerujem da su sve ove emocije zbog frustriranosti i toga što smo u biti nemoćne jer koliko god se mi trudile, pile ne znamtikakve vitamine, mirovale ili nemirovale krajnji rezultat je uvijek neizvjestan. Kad krenemo onda sam puna pozitivne energije, mislim si to je to i ovaj put ćemo uspjeti, a tjedan dana nakon transfera se pretvorim u plačku i depresivca i uglavnom hodam po stanu s dekom oko ramena i razmrljanom maskarom(MM me zove koalica). zanimljivo je i da uvijek, ali uvijek kad sam ja u postupku onda mi neko iz obitelji ili kruga prijatelja ostane trudan(redovno dan ili par dana nakon što saznam za negativnu betu). I onda sam ljubomorna i tuga se produbi pa mrzim samu sebe zašto sam takva i zašto se ne mogu jednostavno radovati, a onda je polako vrijeme da počnem razmišljati o novom postupku.... i tako u krug

Koliko sam se puta u zadnjih nekoliko dana upitala što sam to krivo napravila nakon ET da nismo uspili. Jel to bilo jel sam popila kavu ili jel nisam dovoljno dugo ostala u krevetu.
Onda sam pocela tjesiti ljude kojima sam rekla da nije uspjelo Kao ono: "Ma super sam ja, nitko nije umro itd". Onda sam se pocela osijeceti krivo sto sam tuzna jer eto stvarno nije kraj svijeta i zaista nije posteno da budem tuzna kad mnogi drugi pate vise od mene i imaju toliko puno vise problema. I danas sam shvatila da cu se izludit ako tako mislim. A jos negdje u srijedu sam odlučila da nikoga neću više tješiti, već da ću im reći da sam tužna i da ako će mi trebati rame za plakanje da ću im se javiti.