Citiraj modesty71 prvotno napisa

Kužim te, teško se izvući iz tih razmišljanja. Meni je najbolji lijek bio par UBM-ovih posjeta u kojima se pokazao u svom pravom svijetlu (nije mario za dijete, vikao na nju makar ju nije vidio 2 dana, prema meni bio santa leda...) - to me otrijeznilo prilično brzo. Teško je kontrolirati misli, ali može se bar donekle - čim počneš misliti na nju pokušaj tu misao osvjestiti, i pusti ju nek prođe, ali onda promjeni temu u glavi - i samo uporno tako...

Meni je pomoglo što sam odlučila da za svako takvo razmišljanje moram napraviti 10 trbušnjaka - neke dane sam ih radila i prek 100 (bar neka korist od svega ).

Šalu na stranu, ako te ikak mogu utješiti - proći će i ta bol, kad tad. Znaš onu izreku 'kaj te ne ubije, te ojača'.

Tvoja BŽ ne zaslužuje da na nju trošiš svu svoju energiju. Planiraj kaj ćeš raditi s klincima drugi put, zamišljaj pozitivne trenutke s njima, posveti se sebi... tu se izjadaj kad god ti treba... i drž se
Savjeti su na mjestu, situacija je malo drugačija; ona se maksimalno brine o djeci (otkako je otišla). Također, kada sam sam uz djecu opet proživljavam onaj osječaj koji me proganja zadnjih 12 mjeseci (i duže, otkako joj se tata razbolio), a to je da za čuvanje dvoje djece od 2,5 i 5 godina trebaju DVA roditelja. Jedno dijete je uvijek zakinuto.
Noć prije, kada sam bi osam doma bilo mi je lakše jer su mi misli odlutale, pogledao sam film, malo po forumu i bilo je OK.
Ležeći uz njih, ne mogu ne razmišljati o raspadnutoj obitelji koja je imala sve i pitati se što budučnost donosi.

Zvala me malo prije (neću više odgovarati na SMSove, to mi je nekako ponižavajuće), pitala za klince (koji su danas ostali kod punice). Onda je pitala da dođe poslije posla da zajedno budemo s klincima (ako nemam ništa protiv). Pa nemam ništa protiv, klinci su pitali za mamu kada su probudili, rekao sam da radi... kao što sam im govorio zadnjih mjeseci, pa su prihvatili. Filip je plakao kada sam odlazio na posao, govorio "tata nemoj ići..."
Neznam se postaviti, trebam li prekinuti ta zajednička druženja, imamo li još o čemu razgovarati (osim o klincima i podjeli imovine koja teško da može biti zamršenija).
Jučer me pitala želim li se još voziti s njom na motoru ?! (imamo svaki svoj motor). Rekoh, "čemu, ako ti nije gušt biti samnom". Odgovara "pa ne bih te inaće pitala"...
Pogledam joj ruku, skinula je prsten. Krenem i ja skidati, kaže "žuljao me je, ne trebaš i ti skidati"... Ipak sam skinuo.

... U qratz, što se događa ?! Jel' to savjest, ili priznaje da je pogriješila, ili mi želi olakšati (neznam jel' mi bude lakše ), što, što ... ??!