Danas sam opet imao osvještenje, zdrav udarac, neznam kako se izraziti.
Dobio sam još jednu potvrdu da nema nazad, da je gotovo i da mi ženica samo glumi... Opet ne znam zbog čega, ali je više niti ne želim pitati, postala mi je odbojna, ne želim je gledati u oči, ne vjerujem joj kada kaže "dobar dan".
Mrzim je zbog toga što je napravila djeci, meni, a siguran sam da će i sama sebe mrziti dok se malo ohladi. Bojim se da ću je onda žaliti, u biti žalim je već sada, i mrzim istodobno.
Uf, vjerojatno ću požaliti zbog napisanog, nije dobro mrziti ...

Sam sam doma i ne znam kuda sa sobom, pa se osjećam još jadnije. Biti će bolje ...