dp, evo nekih mojih razmišljanja nakon moje kalvarije:
1. dijete je najvažnije i radi djeteta trebamo ostati u civiliziranim odnosima (ne prijateljskim, ali civiliziranim);
2. ja sam važna, moj život može biti sretan čak i samo sa djetetom i zapravo mi ne treba netko drugi da me ispuni (ako danas-sutra bude o.k., ali nije nužno)
3. on je nevažan: sam je izabrao svoj put, da li je mislio da je tako bolje ne znam niti me zanima, ali naši su životi sada odvojeni i neće se više spojiti, pa stoga ga nemam zašto zvati, niti pitati, dok je dobar prema maloj (a za sad je i redovno je viđa i plaća alimentaciju) nemam nikakvih prigovora.
Doći će dan kada ćeš jednostvno izmučen svim pustiti sve neka ide kamo treba ići - nije to loše. Sad ju mrziš - normalna faza, pustiti će te. I plakati ćeš još i ljutiti se još. Ljubav se mora nečim hraniti, ako se ne hrani propada. Kod tebe se više ne hrani i ona te svojim postupcima samo povrijeđuje. Bolje ti je da se makneš i misliš na sebe i djecu.