da pojasnim...

ne znam jesam li zaista posljednji Mohikanac ili sam iz Hlebina ili nešto treće, ali mi zaista smeta nepristojnost, bezosjećajnost ili već nešto treće.

tražim li ili očekujem li previše ako pošaljem sms čestitku za rođendan da se odgovori s "hvala"? zar zaista to "hvala" znači manje od eventualno potrošenih 48 lipa za sms? ako nekome direktno u lice čestitam hoće li mi isto odšutiti?
ne ulazi mi se u rasprave s takvima, pokušavam sebe preodgojiti da mi to ne smeta, ali sporo mi ide.

ili pošaljem mail pa mjesec dana nema odgovora, šaljem drugi pa priupitam je l stigao prethodni. odgovor je vrlo lakonski, "o da, je, je. btw, da ti odgovorim..."

ne pušim fore o nedostatku vremena. jer ako pročitaš mail, sms možeš potrošiti sljedeću minutu za odgovor jer zaista ne očekujem enciklopedijske odgovore.

ili primjer odnedavno: ulazi majka s bebačem u kolicima iz pošte, pridržim vrata i nasmiješim se (jer, eto, nije mi teško ), ali "kraljici majci" bi teško reći "hvala", ma ni "mu ni ma". jer kao, normalno da sam joj ja i svi drugi na usluzi ("LJUBIM RUKE, MILOSTIVA"). ko je ovdje lud, zbunjen? imam i ja 2 djece i znam da nije uvijek lako ali nije mi slučajni prolaznik zbog toga kriv, osobito ako mi pomogne!

masa je takvih primjera, ali nadam se da sam bila jasna oko toga što mi smeta...

još ovo, ne šaljem čestitke i ne otvaram vrata da bi mi se beskonačno zahvaljivali, nego zato što to želim jer vjerujem u pristojnost, ljubaznost i nekakvu osnovnu osjećajnost.

zato, jesam li zaista "posljednji mohikanac u hlebinama"?