mene mama naučila molim, hvala, izvoli - mislim da često i pretjerujem s time, ali jednostavno sam takva. Pa me ponekad strašno zna iznervirati kad netko uđe a ne pozdravi, kad ga pustim ispred sebe u red a ne zahvali itd. Ponekad glasno kažem "nema na čemu" ili "molim" u nadi da ću potaknuti nekoga da shvati da nije sam na svijetu, ali uglavnom znam da su takve stvari besmislene jer ako je neko toliko neodgojen da ne može zahvaliti, sigurno ga nije moje riječi ni moji osjećaji neće promijeniti. Pa se onda uglavnom zadovoljim saznanjem da ja nisam takva i da hvala svemiru što nisam i mami naravno

a sms-ovi - uglavnom odgovorim i zahvalim, ali često mi je to velika tlaka i zna mi se desiti da zaboravim. jer nekako nije to to. Ali bude mi neugodno ne odgovoriti pa se i tu dosta trudim.