Taj virtualni svijet, osobito sms-ovi su odjednom "pojeftinili" komunikaciju... Ja na neki način žalim što ne živim u vremenu gdje se još pišu pisma, mislim da bi mi, ako već govorimo o pisanoj komunikaciji, takav oblik iste jako odgovarao. Mailovi mi nisu isto, iako su oni bolji od sms-ova (što mi je definitivno najgori oblik komunikacije). Sms-ovi ne samo da su dozlaboga šturi nego i potiču svojevrsnu nepismenost. Kad su mobiteli postali roba masovne potrošnje, a samim time i sms-ovi ja sam bila negdje u srednjoj. I sjećam se da je fora bilo reći "joj nemam te gdje u imenik stavit, pun mi je". Ma da? Šesnaestogodišnjakinja ima 200 bliskih prijatelja (sjećam se da je Nokia ima 200 mjesta u imeniku). Bila je pomama pa se smirilo. Danas se isto događa preko Facebooka, iako je to posebna priča.
Osobno naprosto ne volim komunicirati preko sms-ova. Oni su mi jako korisni ako pokušavam poslati jednostavnu informaciju poput dogovora o kavi ili obavijesti o kašnjenju, ali za dopisivanje su katastrofa, za čestitanje pogotovo.

I ovo što Melange kaže, ja sam također "srezala" broj prijatelja. "Otpali" su neki iz mog rodnog grada, neke ljude s faksa više ne viđam, te ne smatram to nekom tragedijom, već razilaženjem puteva. Ne volim forsirati prijateljstva i bliske odnose. Možda nas život vrati jedne drugima pa ponovno budemo bliski prijatelji. Ali to sigurno nećemo postati preko sms-ova.

A što se tiče pristojnosti, ja odvalim kad vidim pristojno dijete. Ne pristojno u smislu da se ne baca na pod kad ne dobije igračku i ne ono stidljivo hvala, nego dijete koje poznaje bonton. Moram priznati da je moj najmlađi brat takav, on se je kao petogodišnjak obraćao starijima sa gospodine i gospođo i imao je tako šarmantne pozdrave tipa "Doviđenja, ugodan dan vam želim", a kad je krenuo u školu, učiteljicu je zvao "gospođo učiteljice"